Uvod s ciljem: Simptomi plućne embolije nisu specifični i mogu varirati u kliničkoj slici. Cilj ovog prikaza slučaja bio je naglasiti važnost prepoznavanja bolesnika s plućnom embolijom u ordinaciji obiteljske medicine te daljnja medicinska skrb bolesnice u suradnji sa specijalistima odgovarajućih djelatnosti iz ustanove tercijarne zdravstvene zaštite. Prikaz slučaja: Pacijentica u dobi od 51 godinu se javila u ordinaciju obiteljske medicine radi jake boli u lijevom hemitoraksu. Nad plućima se auskultatorno čuo uredan disajni šum te ju se uputilo da napravi hitni RTG grudnih organa i lijevog hemitoraksa. Isti dan se vratila natrag u ordinaciju LOM-a s urednim RTG nalazom te primila intramuskularno injekciju diklofenaka. Drugi dan je sama otišla na OHBP KBC-a Rijeka kada se dijagnostičkim pretragama ustanovilo da boluje od atipične pneumonije te je dobila 7-dnevnu antibiotsku terapiju. Po završenoj antimikrobnoj terapiji pacijentica je otišla na dogovoreni kontrolni pregled pulmologa i tada ostaje hospitalizirana radi CT plućnom angiografijom verificirane plućne tromboembolije. Rasprava: S obzirom da se radi o inače zdravoj pacijentici srednje životne dobi koja se vrlo rijetko javlja u ordinaciju obiteljske medicine, već na prvom pregledu liječnica je njezinu bol u hemitoraksu shvatila vrlo ozbiljno. Međutim, prvi RTG grudnih organa je očitan kao uredan te je na vlastitu inicijativu pacijentica tek drugi dan otišla na OHBP. Ni tada se nije posumnjalo na plućnu tromboemboliju već joj je dijagnosticirana atipična pneumonija. Tek kada je došla 7 dana kasnije kod pulmologa na kontrolni pregled se posumnjalo na PTE i napravilo potrebnu dijagnostičku pretragu da bi se isto potvrdilo. Liječnica obiteljske medicine je svo vrijeme bila telefonski u kontaktu s pacijenticom i pružala potrebnu razinu zdravstvene zaštite. Zaključak: Prepoznavanje, rano dijagnosticiranje i liječenje pacijenata s plućnom tromboembolijom ključni su kako bi se spriječile komplikacije i smanjila smrtnost povezana s istom. Liječnici obiteljske medicine najčešće su prvi odabir pacijenata kome će se obratiti kada imaju tegobe, stoga smo dužni biti pripravni i kod svake sumnje na PTE proslijediti bolesnika u ustanovu sekundarne ili tercijarne zdravstvene zaštite.

Introduction: Symptoms of pulmonary embolism are not specific and may vary in clinical presentation. Purpose of this case presentation was to emphasize importance of recognising patients with pulmonary embolism in family doctor's office and further medical care of the patient in collaboration with specialists working in institutions of tertiary health care. Case presentation: A female patient in age of 51 has come to family doctor's office because of the pain feeling in left hemithorax. Auscultatory over the lungs was heard normal breathing noise and the patient was directed to do urgent x-ray scan of chest organs and left hemithorax. The same day she came back to her family doctor with the report of x-ray that showed no patological signs and was given an intramuscular injection of diclofenac. The day after, she went by herself to Emergency hospital admission when further diagnostic tests has shown she suffered from atypical pneumonia, and was given a 7 day antibiotic therapy. When she finished using antibiotics, she went on planned pulmonologist control examination and then she stays in hospital because of CT pulmonary angiography verified pulmonary tromboemoblism. Discussion: Considering she is otherwise a healthy middle aged patient who rarely shows in family doctor's office, on her first appointment her doctor already understood her symptoms very seriously. However, first done x-ray test showed no patological signs and patient went to Emergency department only the second day. Even then, doctors hasn't suspect pulmonary tromboembolism but she was diagnosed atypical pneumonia. Only 7 days later when she came to pulmonologist, they suspected on pulmonary tromboembolism and have done diagnostic tests to prove it. All the time the patinet was in contact with her family doctor who provided the necessary health care. Conclusion: Recognistion, early diagnostic and treatment are most important steps in prevention of complications and reduction of mortality in patients with pulmonary tromboembolism. Family doctors usually make the first contact with their patients, so we have to be ready and every suspicious patient on having PTE need to be directed in institution of secundary or tertiary health care.

Uvod s ciljem: Infektivni endokarditis (IE) predstavlja infekciju endotela srca i srčanih zalistaka. Klinička slika je često nespecifična, karakterizirana febrilitetom, umorom, dispnejom, noćnim znojenjem i gubitkom apetita, što otežava razlikovanje od blaže infekcije. S obzirom na visok mortalitet povezan s bolešću, važno je da liječnik obiteljske medicine (LOM) na vrijeme postavi sumnju na težu dijagnozu, čime se omogućava rano upućivanje pacijenta na dodatnu obradu i početak liječenja. Cilj ovog rada je prikazati rijedak i složen slučaj pacijenta s IE te naglasiti važnost multidisciplinarne suradnje i kontinuiteta skrbi u obiteljskoj medicini. Prikaz slučaja: 30-godišnji muškarac dolazi na pregled LOM-a zbog febriliteta, glavobolje, gnojne sekrecije iz nosa te kašlja, uz umor koji je počeo osjećati nakon respiratorne infekcije preboljene unatrag nekoliko mjeseci. Inače ne boluje od kroničnih bolesti i nema trajnu terapiju. Zbog bakterijskog sinusitisa uvedena je antibiotska terapija kombinacijom amoksicilin/klavulanska kiselina 7 dana. Na kontroli nakon završetka terapije navodi pogoršanje slabosti i umora, koji su odnedavno postali praćeni noćnim znojenjem, ponavljanim vrućicama, dispnejom, povremenim palpitacijama te bilateralnim oticanjem potkoljenica. LOM upućuje pacijenta na laboratorijske pretrage krvi te pregled kardiologa zbog sumnje na slabljenje srčane funkcije. Iz laboratorijskih nalaza izdvojeni su visoki ukupni leukociti (13x10e9/L) i CRP (75 mg/L), te sniženo serumsko željezo (6 µmol/L). Pacijent se ponovno javlja za nekoliko dana u ordinaciju zbog jakih bolova u abdomenu te je upućen na objedinjeni hitni bolnički prijem. Hospitaliziran je zbog infarkta slezene i jetre dokazanih ultrazvukom i kompjutriziranom tomografijom, te je učinjena splenektomija. Zbog prisutnog sistoličkog šuma napravljen je ultrazvuk srca i ehokardiografija, kojima su evidentirane vegetacije (15x8mm i 7x4mm) na oba listića aortalnog zaliska, kao i masivna aortna regurgitacija. Na temelju nalaza postavljena je dijagnoza endokarditisa i kirurški je ugrađen mehanički aortalni zalistak. Provedena je antibiotska terapija i cijepljenje protiv H. influenzae, S. pneumoniae i N. meningitidis. Od otpusta iz bolnice pacijent je stabilan. Uzima dugotrajnu terapiju perindopril 2 mg, bisoprolol 2,5 mg, eplerenon 25 mg te varfarin u dozi titriranoj prema ciljnoj vrijednosti INR u kontroli LOM-a. Također se redovito prati po kardiologu. Rasprava: Prikazani slučaj ukazuje na izazove u otkrivanju IE, osobito kod mlađeg pacijenta bez značajnih komorbiditeta ili prepoznatljivih čimbenika rizika. Osim pravodobnog postavljanja dijagnoze, potrebno je i dugoročno praćenje pacijenta. LOM ima važnu ulogu u redovitoj kontroli vrijednosti INR-a, koju treba održavati unutar terapijskog raspona od 2 do 3, u edukaciji, koja pridonosi osiguravanju suradnje pacijenta u pridržavanju terapije i praćenju vlastitog zdravstvenog stanja, kao i u procjeni potrebe za uvođenjem profilaktičke terapije antibioticima, naročito prije kirurških ili stomatoloških zahvata. Za pružanje sveoubuhvatne i učinkovite skrbi također je važna suradnja LOM-a i kardiologa. Zaključak: LOM ima važnu ulogu u pravodobom prepoznavanju ozbiljne bolesti, praćenju i dugotrajnoj skrbi za pacijenta. Multidisciplinarna suradnja osigurava optimizaciju terapije i očuvanje kvalitete života.

Introduction with aim: Infective endocarditis (IE) is an infection of the endothelium of the heart and heart valves. Clinical presentation is often nonspecific, characterized by fever, fatigue, dyspnea, night sweats, and loss of appetite, making it difficult to distinguish from milder infections. Due to high mortality associated with the disease, it's crucial for the family medicine physician (FMP) to promptly suspect a more severe diagnosis, enabling early referral for further care and beginning of treatment. The aim of this paper is to present a rare and complex case of a patient with IE and highlight the importance of multidisciplinary collaboration and continuous care in family medicine. Case report: 30-year-old male patient comes to the doctor's office with complaints of fever, headache, purulent nasal discharge, and cough, along with fatigue that had started after a respiratory infection he suffered several months ago. He had no chronic diseases and wasn't taking any long-term medications. Bacterial sinusitis was treated with 7-day antibiotic regimen of amoxicillin/clavulanic acid. At follow-up, the patient reported worsening of weakness and fatigue, now accompanied by night sweats, recurrent fever, dyspnea, occasional palpitations, and bilateral lower extremity edema. FMP referred the patient for laboratory exam and cardiac evaluation due to suspicion of heart failure. The laboratory results showed high total leukocyte count (13x10^9/L) and CRP (75 mg/L), as well as low serum iron (6 µmol/L). Patient returned to the doctor's office a few days later with complaints of severe abdominal pain and was referred to the emergency department. He was hospitalized due to infarction of the spleen and liver, confirmed by ultrasound and CT, and splenectomy was performed. Due to systolic murmur, ultrasound and echocardiogram were performed, revealing vegetations (15x8mm and 7x4mm) on both leaflets of the aortic valve and massive aortic regurgitation. Diagnosis of endocarditis was made, and a mechanical aortic valve was surgically implanted. He received antibiotic therapy and vaccination against H. influenzae, S. pneumoniae, and N. meningitidis. Since being discharged from hospital, the patient has remained stable. He's on long-term therapy of perindopril 2 mg, bisoprolol 2.5 mg, eplerenone 25 mg, and warfarin, with INR dose titrated according to target values, regularly monitored by the FMP. He's also monitored by the cardiologist. Discussion: This case illustrates challenges in diagnosing IE, especially in a younger patient with no significant comorbidities or recognizable risk factors. In addition to timely diagnosis, long-term patient supervision is necessary. FMP plays a key role in regularly monitoring INR values, which should be maintained within the therapeutic range of 2 and 3, in education of the patient to ensure adherence to therapy and self-monitoring of health status, as well as in assessing the need for prophylactic antibiotic therapy, particularly before surgical or dental procedures. Collaborative care between the FMP and cardiologist is also crucial for providing comprehensive and effective care. Conclusion: FMP plays an important role in timely recognition of a serious disease, ongoing monitoring, and long-term care. Multidisciplinary collaboration ensures treatment optimization and preservation of life quality.

Uvod s ciljem: Infarkt miokarda bez opstrukcije koronarnih arterija (engl. myocardial infarction with no obstructive coronary disease-MINOCA) dijagnosticira se u pacijenata koji imaju simptome akutnog infarkta miokarda (AIM), bez stenoze koronarnih arterija 50% na koronarografiji i uz odsutnost klinički specifičnih uzroka akutne prezentacije. Većina pacijenata se prezentira s AIM bez ST-elevacije. Češće se pojavljuje kod žena i mladih te se povezuje s psihofizičkim stresom. Cilj ovog rada bio je približiti važnost ovog sindroma kako bi se pacijent mogli pravovremeno zbrinuti. Prikaz slučaja: Prikazujemo 72-godišnju pacijenticu koja dolazi na pregled liječniku obiteljske medicine (LOM) s bolovima u prsima karaktera pritiska uslijed emocionalno stresnog događaja. Uz bolove u prsima, imala je snažnu glavobolju i povraćanje 4-5 puta. Pacijentica boluje od arterijske hipertenzije i hiperlipidemije. Ne puši i ne konzumira alkohol. U redovitoj terapiji koristi: perindopril/indapamid/amlodipin 5/1,25/5 mg (1,0,0), atorvastatin 40 mg (0,0,1), pantoprazol 40 mg (1,0,0), metoprolol 100 mg (1/2,0,1/2). Krvni tlak je bio 140/80 mmHg, puls 70/min, akcija srca ritmična, jasnih tonova te sistolički šum 3/6 s najjačim šumom nad aortnim zaliskom. Elektrokardiogram (EKG) pokazao je sinusni ritam, fiziološku os, bez ishemijskih promjena i jednu supraventrikularnu ekstrasistolu. Zbog lošeg općeg stanja i sumnje na AIM upućena je na hitni prijem putem kojeg je hospitalizirana. U hitnim laboratorijskim nalazima pronađene su patološke vrijednosti: visoko osjetljivi troponin I (401 ng/L), kreatin-kinaza (222 U/L), laktat-dehidrogenaza (247 U/L), blaga hipokalemija (3.5 mmol/L), LDL-kolesterol (3.0 mmol/L) te uredni D-dimere (0,44 mg/L). Na echokardiografiji prikazan je uredan lijevi ventrikul očuvane sistoličke funkcije, uz hipokineziju inferiorne stijenke i bazalnog septuma. Lijevi atrij je bio blago dilatiran, a desni ventrikul je bio bez osobitosti. Tijekom hospitalizacije, pacijentici je učinjena koronarografija kojom se ne prikazuje značajna stenoza epikardijalnih koronarnih arterija. U daljnjem boravku pacijentica je bila hemodinamski i ritmološki stabilna, kardiopulmonalno kompenzirana, dobrog općeg stanja, bez bolova u prsima, bez ishemijskih promjena na EKG-u, uz dinamiku pada kardioselektivnih enzima. Otpuštena je uz sljedeću terapiju: acetilsalicilna kiselina 100 mg (1,0,0), klopidogrel 75 mg (1,0,0), perindopril/indapamid/amlodipin 5/1,25/5 mg (1/2,0,0), ezetimib/atorvastatin 10/80 mg (0,0,1), pantoprazol 40 mg (1,0,0), metoprolol 50 mg (1,0,1), alprazolam 0,5 mg (0,0,1). Rasprava: MINOCA je radna dijagnoza koja se postavlja nakon koronarografije pacijenata s AIM. Ukoliko koronarografijom nije utvrđena stenoza koronarnih arterija >50%, potrebna je daljnja dijagnostička obrada kako bi se utvrdila etiologija. Patofiziološki mehanizmi MINOCA-e mogu biti koronarni (npr. spazam koronarne arterije, mikrovaskularna disfunkcija, koronarna embolija ili tromboza, ruptura aterosklerotskog plaka, koronarna disekcija) i nekoronarni (npr. miokarditis, Takotsubo kardiomiopatija, druge kardiomiopatije, sepsa). MINOCA obuhvaća 5 do 15% pacijenata koji se podvrgavaju koronarografiji zbog AIM i povezana je s većim rizikom od nepovoljnih ishoda. Češće se dijagnosticira u bolesnika mlađe dobi s nižom prevalencijom hiperlipidemije, hipertenzije, šećerne bolesti i uglavnom je riječ o nepušačima. Zaključak: MINOCA ima širok spektar patofiziologije te je potrebno upoznati LOM sa simptomima i dijagnostikom istog kako bi se pacijenti mogli na adekvatan način identificirati i terapijski zbrinuti. Pravovremena reakcija LOM-a skraćuje dijagnostički put do točne dijagnoze, a samim time i poboljšava pacijentovu kvalitetu skrbi.

Introduction-aim: Myocardial infarction with no obstructive coronary disease (MINOCA) is diagnosed in patients with symptoms of acute myocardial infarction (AMI), without coronary artery stenosis ≥50% on coronary angiography and with no clinically specific causes of the acute presentation. Most patients present with non-ST-elevation myocardial infarction. It occurs more frequently in women and younger individuals and is associated with psychophysical stress. The aim of this paper is to highlight the importance of this syndrome to ensure timely management of patients. Case report: We present the case of a 72-year-old female patient who visited family medicine doctor (FMD) with chest pain of a pressing nature following an emotionally stressful event, accompanied by intense headache and 4–5 episodes of vomiting. The patient has a history of arterial hypertension and hyperlipidemia, doesn\'t smoke, and doesn\'t consume alcohol. Her regular therapy includes: perindopril/indapamide/amlodipine 5/1.25/5 mg (1-0-0), atorvastatin 40 mg (0-0-1), pantoprazole 40 mg (1-0-0), and metoprolol 100 mg (½-0-½). Blood pressure was 140/80 mmHg, pulse 70/min, heart rhythm regular, with clear tones, and a systolic murmur 3/6 most pronounced over the aortic valve. An electrocardiogram (ECG) showed sinus rhythm, physiological axis, no ischemic changes, and one supraventricular extrasystole. Due to her poor general condition and suspected AMI, she was referred to the emergency department, through which she was hospitalized.. Initial lab results revealed pathological values: high-sensitivity troponin I (401 ng/L), creatine kinase (222 U/L), lactate dehydrogenase (247 U/L), mild hypokalemia (3.5 mmol/L), LDL cholesterol (3.0 mmol/L), and normal D-dimers (0.44 mg/L). Echocardiography revealed a normal left ventricle with preserved systolic function, along with hypokinesia of the inferior wall and basal septum. The left atrium was mildly dilated, the right ventricle was normal. During hospitalization, coronary angiography showed no significant stenosis of the epicardial coronary arteries. The patient remained hemodynamically and rhythmically stable, cardiopulmonarily compensated, in good general condition, without chest pain, ischemic changes on ECG, and with a declining trend in cardioselective enzymes. She was discharged with the following therapy: acetylsalicylic acid 100 mg (1-0-0), clopidogrel 75 mg (1-0-0), perindopril/indapamide/amlodipine 5/1.25/5 mg (½-0-0), ezetimibe/atorvastatin 10/80 mg (0-0-1), pantoprazole 40 mg (1-0-0), metoprolol 50 mg (1-0-1), alprazolam 0.5 mg (0-0-1). Discussion: MINOCA is a working diagnosis established after coronary angiography in patients with AMI. If there isn\'t coronary artery stenosis ≥50%, further diagnostic evaluation is required to determine the etiology. The pathophysiological mechanisms can be coronary (e.g., coronary artery spasm, microvascular dysfunction, coronary embolism or thrombosis, atherosclerotic plaque rupture, coronary dissection) or non-coronary (e.g., myocarditis, Takotsubo cardiomyopathy, other cardiomyopathies, sepsis). MINOCA accounts for 5–15% of patients undergoing coronary angiography for AMI, with higher risk of adverse outcomes. It is more frequently diagnosed in younger patients with lower prevalence of hyperlipidemia, hypertension, and diabetes, and it primarily affects non-smokers. Conclusion: MINOCA encompasses a broad spectrum of pathophysiology, and it is essential to educate FMDs about its symptoms and diagnostics to ensure adequate identification and management of patients. Prompt action by FMDs shortens the diagnostic path to an accurate diagnosis and thereby improves the quality of patient care.

Uvod s ciljem: Bol u želudcu je vrlo čest simptom u ordinaciji liječnika obiteljske medicine (LOM). U 2022. godini zabilježeno je 850 slučajeva karcinoma želudca u Republici Hrvatskoj s najvećom incidencijom u dobi od 60 do 85 godina. Prevalencija kod muškaraca iznosila je 60%. Cilj ovog rada je prikazati važnu ulogu LOM-a u pravovremenoj intervenciji i ranom otkrivanju karcinoma želudca.
Prikaz slučaja: Prikazujemo 73-godišnjeg pacijenta koji se javlja na pregled LOM-a zbog dugotrajne tupe boli u želudcu, najjače natašte i 2 sata nakon jela. Pacijent boluje od arterijske hipertenzije, hiperlipidemije, šećerne bolesti tipa 2 i benigne hiperplazije prostate. U redovitoj terapiji je već imao rabeprazol 20 mg (1,0,0). Pacijentu je uveden esomeprazol 40 mg (1,0,0) te je upućen na dokazivanje antigena Helicobacter pylori (H.p.) u stolici. Test je bio pozitivan, stoga je uvedena trojna terapija (amoksicilin 2x1 g, metronidazol 2x400 mg, esomeprazol 2x40 mg kroz 14 dana). Pacijent se ponovno javlja nakon 6 mjeseci zbog istih simptoma. Obiteljska anamneza je negativna na tumorske bolesti probavnog sustava. Negirao je nagli gubitak na tjelesnoj masi (TM). U statusu je abdomen bio u razini prsnog koša, auskultatorno čujne peristaltike, mekan i bezbolan na palpaciju. U laboratorijskom nalazu pronađena je normocitna anemija (eritrociti 4,11x1012/L, hemoglobin 119 g/L, hematorkit 0,360L/L, željezo 15,2 mcg/L, feritin 13,9 mcg/L) te mu je uveden željezov (II) sulfat 80 mg 1x1 uz vitamin C. Hemokult test je bio negativan u sva tri uzorka. Pacijent je upućen na ezofagogastroduodenoskopiju pri čemu je pronađen veliki proliferirajući tumorski proces od prednje stijenke u srednjoj trećini male krivine do antruma želudca sa područjima nekroze. Kompjuteriziranom tomografijom trupa, abdomena i zdjelice nisu dokazane lokalne i udaljene metastaze. Indiciran je kirurški zahvat kao metoda liječenja. Nakon operativnog zahvata, kući je otpušten u dobrom općem stanju uz sljedeću terapiju: B12 vitamin, enteralni napitak 2x1 između obroka zbog gubitka >10% TM s preporukom za češće manje obroke tijekom dana. Patohistološki nalaz je u izradi, a pacijent se kontrolira kod onkologa i kirurga.
Rasprava: Karcinom želudca je peti najčešći karcinom na svijetu. Razlikujemo intestinalni (prevalencija 70%) i difuzni tip (prevalencija 30%) karcinoma želudca. Smatra se da intestinalni tip ne-kardijalnog karcinoma želudca nastaje zbog infekcije H.p. koja posljedično dovodi do displazije. Neki od okolišnih čimbenika uključenih u razvoj karcinoma želudca su: prehrana, infekcija H.p., pušenje i konzumacija alkohola, kronični atrofični gastritis, perniciozna anemija, prethodna želučana operacija, adenomatozni polipi, izloženost zračenju. Stopa preživljenja ovisi o stupnju bolesti; stopa preživljenja za lokalizirani karcinom iznosi 75%, za regionalni 35%, a metastatski 9%.
Zaključak: Bol u želudcu ima raznu etiologiju, međutim LOM ima važnu ulogu u redovitom praćenju pacijenata te pravovremenom zapažanju i praćenju simptoma. Potreban je multidisciplinarni pristup pacijentima s malignim bolestima kako bi se osigurala kvalitetna skrb, a samim time i smanjila incidencija karcinoma želudca.

Introduction with aim: Stomach pain is a common symptom in family medicine practice. In 2022, 850 cases of stomach cancer were recorded in Croatia, with the highest incidence between 60 and 85 years of age, and 60% prevalence in men. This paper aims to highlight the crucial role of family medicine doctor (FMD) in early intervention and timely detection of stomach cancer.
Case report: We present a 73-year-old male patient who visited his FMD due to persistent dull stomach pain, most intense when fasting and two hours after meals. His medical history includes arterial hypertension, hyperlipidemia, type 2 diabetes, and benign prostatic hyperplasia. In his regular therapy, he was already on rabeprazole 20 mg (1-0-0). Esomeprazole 40 mg (1-0-0) was prescribed, and stool testing for Helicobacter pylori (H.p.) antigen was conducted. The test was positive, so triple therapy was initiated (amoxicillin 2x1 g, metronidazole 2x400 mg, esomeprazole 2x40 mg for 14 days). Six months later, the patient reported similar symptoms. His family history was negative for gastrointestinal tumors, and he denied sudden weight loss. Examination revealed a soft, non-tender abdomen with normal bowel sounds. Lab results showed normocytic anemia (erythrocytes 4.11x10¹²/L, hemoglobin 119 g/L, hematocrit 0.360 L/L, iron 15.2 mcg/L, ferritin 13.9 mcg/L), and he was prescribed iron sulfate 80 mg daily with vitamin C. Hemoccult tests were negative. The patient underwent esophagogastroduodenoscopy, revealing a large proliferative tumor from the anterior wall of the middle third of the lesser curvature to the antrum, with areas of necrosis. Computed tomography of the torso, abdomen, and pelvis showed no local or distant metastases. Surgery was indicated as the treatment method. Postoperatively, he was discharged in good condition with therapy including vitamin B12 and enteral drink (2x1 between meals) due to >10% weight loss, with advice for frequent small meals. Pathohistological findings are pending, and the patient is under oncologist and surgeon follow-up.
Discussion: Stomach cancer is the fifth most common cancer globally. There are two types: intestinal (70% prevalence) and diffuse (30% prevalence). The intestinal type of non-cardia stomach cancer is often linked to H.p. infection, which subsequently leads to dysplasia.. Environmental factors contributing to stomach cancer include diet, H.p. infection, smoking, alcohol use, chronic atrophic gastritis, pernicious anemia, prior stomach surgery, adenomatous polyps, and radiation exposure. Survival rates depend on disease stage: 75% for localized cancer, 35% for regional, and 9% for metastatic.
Conclusion: Stomach pain has various etiologies, but FMD plays a key role in monitoring and recognizing symptoms early. A multidisciplinary approach is essential for patients with malignancies to ensure quality care and thereby reducing the incidence of gastric cancer.

Uvod s ciljem: Neoplazme su drugi najčešći uzrok smrti u Republici Hrvatskoj (RH) u oba spola. Najčešća sijela kod muškaraca u 2022. godini bila su karcinom prostate (19%), karcinom dušnika, bronha i pluća (17%) i kolorektalni karcinom (16%). Kod žena najčešća sijela bila su karcinom dojke (25%), kolorektalni karcinom (13%) i karcinom dušnika, bronha i pluća (10%). Cilj ovog rada je prikazati važnu ulogu liječnika obiteljske medicine (LOM) u ranom otkrivanju malignih bolesti i pravovremenoj intervenciji. Prikaz slučaja: 69-godišnja pacijentica boluje od arterijske hipertenzije. U stalnoj terapiji ima perindopril/indapamid/amlodipin 4/1,25/5 mg (1-0-0) i bisoprolol 2,5 mg (1-0-0). Pacijentica se javila LOM-u zbog nemjerljivog tlaka, osjećaja slabosti u ekstremitetima, vrtoglavice i preznojavanja koji su počeli istog jutra. Negirala je stenokardiju i dispneju. Pri pregledu, arterijski tlak je bio nemjerljivo nizak, puls je varirao između 70 i 120/min, a saturacija kisikom bila je 99%. Elektrokardiografski zapis pokazao je novonastalu fibrilaciju atrija. Ordiniran je peroralni bisoprolol 5 mg, a zatim je pozvana hitna medicinska pomoć. U hitnoj službi provedena je uspješna elektrokonverzija. Pacijentica je otpuštena hemodinamski stabilna u sinusnom ritmu. Zbog CHA2-DS2-VASc 3 indicirana je terapija peroralnim antikoagulansom te je uveden endoksaban 60 mg jednom dnevno. Dva mjeseca kasnije pacijentica je došla na pregled LOM-u jer svaki drugi dan primjećuje svježu krv u stolici koju je do prije uvođenja endoksabana imala jednom mjesečno. Napominje da ima neliječene hemoroide za koje zna nekoliko godina. Pri digitorektalnom pregledu utvrđeni su unutarnji hemoroidi stupnja II, a na rukavici nije bilo tragova krvi. Pacijentica je negirala gubitak tjelesne mase. Laboratorijski nalazi nisu pokazali anemiju (Hb 135 g/L, željezo 14,5 μmol/L), no hemokult test bio je pozitivan u jednom od tri uzorka. Uputili smo pacijenticu na hitniji proktološki pregled, gdje je savjetovana kolonoskopija. Kolonoskopija je otkrila neoplastični proces sigme koji zahvaća polovinu cirkumferencije. Kompjuterizirana tomografija toraksa, abdomena i zdjelice nije pokazala metastaze niti zahvaćenost okolnih limfnih čvorova. Izvršena je resekcija dijela sigme s kolorektalnom TT-anastomozom, a adjuvantna kemoterapija nije bila potrebna. Tri mjeseca nakon operacije pacijentica je bila u odličnom općem stanju i stabilne tjelesne mase. Rasprava: Novi oralni antikoagulansi (NOAK) koriste se za prevenciju ishemijskog moždanog udara kod pacijenata s nevalvularnom fibrilacijom atrija. Iako NOAK mogu uzrokovati krvarenje, ozbiljna krvarenja su rijetka. U većini slučajeva, NOAK povećavaju vjerojatnost krvarenja u već postojećim lezijama, osobito u prvih nekoliko mjeseci nakon započinjanja terapije. U RH se provodi Nacionalni program ranog otkrivanja raka debelog crijeva za osobe oba spola u dobi od 50 do 74 godine. Nažalost, odaziv je samo oko 25%, što doprinosi visokoj smrtnosti od kolorektalnog karcinoma. Zaključak: LOM imaju ključnu ulogu u redovitom praćenju pacijenata i prepoznavanju simptoma koji upućuju na malignu bolest. Multidisciplinarni pristup nužan je za brzo otkrivanje i učinkovito liječenje neoplastičnih bolesti. Rano otkrivanje malignih bolesti, poput kolorektalnog karcinoma, može značajno poboljšati ishode liječenja i smanjiti smrtnost.

Introduction-aim: Neoplasms are the second most common cause of mortality in Croatia for both genders. Among men, the most common sites in 2022 were prostate cancer (19%), cancer of the trachea, bronchi, and lungs (17%), colorectal cancer (16%). In women, the most common sites were breast cancer (25%), colorectal cancer (13%), and cancer of the trachea, bronchi, and lungs (10%). This paper aims to highlight the crucial role of family medicine physicians (FMPs) in the early detection of malignant diseases and timely intervention. Case presentation: The 69-year-old patient suffers from arterial hypertension. Her therapy included perindopril/indapamide/amlodipine 4/1.25/5 mg (1-0-0) and bisoprolol 2.5 mg (1-0-0). The patient presented to FMP with complaints of unmeasurable blood pressure, weakness in the extremities, dizziness, and sweating, which started that morning. She denied chest pain and dyspnea. On examination, blood pressure was unmeasurable, heart rate ranged from 70 to 120 bpm, and oxygen saturation was 99%. The electrocardiogram showed newly developed atrial fibrillation. Oral bisoprolol 5 mg was administered, and emergency services were called. In the emergency department, a successful cardioversion was performed. The patient was discharged hemodynamically stable and in sinus rhythm. Due to a CHA2-DS2-VASc score of 3, oral anticoagulant therapy was initiated with edoxaban 60 mg once a day. After two months, the patient returned to FMP, reporting fresh blood in stool every other day, a symptom she previously experienced only once a month. She noted having untreated hemorrhoids for several years. A digital rectal examination revealed grade II internal hemorrhoids, and no blood on the glove. The patient denied weight loss. Laboratory findings showed no anemia (Hb 135 g/L, iron 14.5 μmol/L), but a fecal occult blood test was positive in one of three samples. The patient was referred for an urgent proctological examination, during which a colonoscopy was recommended. A colonoscopy revealed a neoplastic process in the sigmoid colon, involving half of the circumference. Computed tomography of the thorax, abdomen, and pelvis showed no metastases or involvement of surrounding lymph nodes. Segmental resection of the sigmoid colon with colorectal TT anastomosis was performed, and adjuvant chemotherapy was not required. Three months postoperatively, the patient was in excellent general condition with stable body weight. Discussion: New oral anticoagulants (NOACs) are used for the prevention of ischemic stroke in patients with non-valvular atrial fibrillation. While NOACs can cause bleeding, severe bleeding is rare. In most cases, NOACs increase the likelihood of bleeding from pre-existing lesions, especially within the first few months of therapy initiation. In Croatia, the National Colorectal Cancer Screening Program is conducted for individuals of both genders aged 50 to 74 years. Unfortunately, participation is only about 25%, contributing to the high mortality rate from colorectal cancer. Conclusion: FMPs play a key role in regular patient follow-up and recognition of symptoms indicative of malignancy. A multidisciplinary approach is essential for the rapid detection and effective treatment of neoplastic diseases. Early detection of malignancies, such as colorectal cancer, can significantly improve treatment outcomes and reduce mortality.

Uvod s ciljem: Abdominalna bol u starijih pacijenata predstavlja jedan od većih izazova u dijagnostici i liječenju ove populacije, obzirom na nespecifičnost znakova i simptoma ozbiljnih stanja. Akutni divertikulitis je upalna bolest koja nastaje uslijed mikroperforacije divertikula te se razvija u 10-25% pacijenata s divertikulozom. Divertikuloza je prisutna u 60 % pacijenata starijih od 60 godina. Klinička slika je varijabilna, no najčešće je prisutna bol u donjem lijevom kvadrantu abdomena. Cilj ovog rada je naglasiti važnost ranog prepoznavanja i liječenja divertikulitisa u starijih pacijenata kako bi se smanjila stopa komplikacija i poboljšao ishod liječenja. Prikaz slučaja: Pacijentica u dobi od 75 godina javlja se na pregled liječniku obiteljske medicine (LOM) zbog bolova u donjem desnom kvadrantu, tupog karaktera, koji su trajali dva tjedna. Bila je afebrilna te je svakodnevno imala urednu stolicu bez patoloških primjesa. Negirala je proljev i povraćanje. Apendektomirana je u 13. godini života. U kroničnoj terapiji ima levotiroksin 75 mcg i pantoprazol 40 mg. Pri pregledu je abdomen u razini prsnog koša, mekan, ali difuzno bolan na dubinsku palpaciju, uz difuzno pojačanu peristaltiku. Pacijentici je preporučena prehrana bogata vlaknima, međutim upućena je i na hitnu kontrolu upalnih parametara zbog sumnje na akutnu upalu. U nalazima su pronađene povišene vrijednosti leukocita (17,5x109/L), segmentiranih neutrofila (74%,), nesegmentiranih neutrofila (8%), c-reaktivnog proteina (81,8 mg/L) i pacijentica je upućena u hitnu službu (HS). Radiološkom obradom u HS (ultrazvuk i kompjuterizirana tomografija) dijagnosticiran je divertikulitis sigmoidnog kolona (Hinchey Ia). Pacijentica je liječena intravenskom primjenom amoksicilin/klavulanske kiseline 1000/200 mg kroz 3 dana. Na primijenjenu antibiotsku i rehidracijsku terapiju postiže se brzo kliničko poboljšanje uz regresiju upalnih parametara. Otpuštena je kući uz preporuku terapije amoksicilin/klavulanske kiseline 875/125 mg, 2 x 1 još 8 dana. Na kontrolom pregledu LOM-a, nakon provedene antibiotske terapije, klinički status bio je uredan uz potpunu regresiju upalnih parametara. Provedena je edukacija o prehrani. Predviđena je kontrolna kolonoskopija te kontrolni pregled gastroenterologa. Rasprava: Akutna bol u abdomenu u starijih predstavlja izazov u diferencijalnoj dijagnostici zbog nespecifične i često blage kliničke slike. Prikaz slučaja naglašava važnost detaljne anamneze i kliničkog statusa kod starijih pacijenata s nespecifičnom boli u abdomenu, kao i važnost razmatranja divertikulitisa kao uzroka iste. Unatoč afebrilnom stanju i urednoj stolici, liječnik je temeljem kliničkog pregleda i laboratorijskih nalaza posumnjao na akutni upalni proces te je pacijenticu uputio na hitnu dijagnostičku obradu. Pravovremeno upućivanje pacijentice na daljnju obradu i odgovarajuće liječenje omogućili su brz oporavak bez komplikacija. Zaključak: U starijih bolesnika često se može previdjeti akutno upalno stanje zbog nespecifičnosti simptoma te je od velike važnosti u diferencijalnoj dijagnostici razmatrati divertikulitis kao komplikaciju divertikuloze. Prevencija ponovnih epizoda kroz prehrambene mjere i redovite kontrole ključni su za adekvatno liječenje divertikuloze kolona.

Introduction-aim: Abdominal pain in elderly patients represents one of the major challenges in the diagnosis and treatment of this population due to the nonspecific nature of signs and symptoms of serious conditions. Acute diverticulitis is an inflammatory disease that occurs as a result of microperforation of a diverticulum and develops in 10-25% of patients with diverticulosis. Diverticulosis is present in 60% of patients over the age of 60. The clinical presentation is variable, but pain in the lower left quadrant of the abdomen is most commonly observed. The aim of this paper is to emphasize the importance of early recognition and treatment of diverticulitis in elderly patients to reduce the rate of complications and improve treatment outcomes. Case report: A 75-year-old female patient presented to her family medicine doctor (FMD) with a two-week history of dull pain in the lower right quadrant of the abdomen. She was afebrile and reported having regular daily stool without pathological admixtures. She denied diarrhea and vomiting. The patient had undergone an appendectomy at the age of 13. Her chronic therapy included levothyroxine 75 mcg and pantoprazole 40 mg. On examination, the abdomen was in level with the chest, soft, but diffusely tender on deep palpation, with diffusely increased peristalsis. The patient was advised to adopt a fiber-rich diet but was also referred for urgent inflammatory marker testing due to suspicion of an acute inflammatory process. Laboratory findings revealed elevated leukocyte levels (17.5×10⁹/L), segmented neutrophils (74%), non-segmented neutrophils (8%), and C-reactive protein (81.8 mg/L), leading to her referral to the emergency department (ED). Radiological evaluation in the ED (ultrasound and computed tomography) confirmed the diagnosis of sigmoid colon diverticulitis (Hinchey Ia). The patient was treated with intravenous amoxicillin/clavulanic acid 1000/200 mg for three days. Clinical improvement was rapidly achieved with regression of inflammatory markers following antibiotic and rehydration therapy. She was discharged home with therapy of amoxicillin/clavulanic acid 875/125 mg, twice a day for eigth more days. At the follow-up visit at FMD after completing antibiotic therapy, the patient's clinical status was normal, with complete regression of inflammatory markers. Dietary education was provided, follow-up colonoscopy and gastroenterologist consultation were scheduled. Discussion: Acute abdominal pain in the elderly presents a challenge in differential diagnosis due to its nonspecific and often mild clinical presentation. This case report highlights the importance of a thorough medical history and clinical examination in elderly patients with nonspecific abdominal pain, and the need to consider diverticulitis as a potential cause. Despite the absence of fever and normal bowel movements, the physician suspected an acute inflammatory process based on clinical examination and laboratory findings, leading to an urgent diagnostic evaluation. Timely referral for further assessment and appropriate treatment enabled a rapid recovery without complications. Conclusion: In elderly patients, acute inflammatory conditions can often be overlooked due to the nonspecific nature of symptoms. It's crucial to consider diverticulitis as a complication of diverticulosis in differential diagnosis. Preventing recurrent episodes through dietary measures and regular follow-ups is essential for the effective management of colonic diverticulosis.

Uvod: Guillain-Barréov sindrom (GBS) je akutna autoimuna neuropatija koja se očituje progresivnom slabosti mišića, gubitkom refleksa i varijabilnim senzornim simptomima. Rano prepoznavanje simptoma ključno je za pravovremenu hospitalizaciju i primjenu specifične terapije, čime se može spriječiti potencijalno fatalni ishod. Liječnici obiteljske medicine igraju ključnu ulogu u ranom prepoznavanju i upućivanju pacijenata sa sumnjom na GBS, osobito kod nespecifičnih početnih simptoma poput slabosti u udovima, boli i autonomnih disfunkcija. Prikaz slučaja: Pacijent, muškarac, 66 godina, primljen je na objedinjeni hitni bolnički prijem (OHBP) zbog bolova u lijevoj strani prsišta te naglo nastale slabosti u donjim ekstremitetima, uz nemogućnost hoda. Pacijent nije imao parestezije, ali je primijetio progresivnu mišićnu slabost tijekom nekoliko sati prije dolaska u bolnicu. U anamnezi je imao arterijska hipertenziju, šećernu bolest tipa 2, uričnu dijatezu i Menierovu bolest. Tjedan dana prije hospitalizacije bio je zbrinut u koronarnoj jedinici zbog nestabilne angine pectoris, pri čemu je koronarografija bila uredna. Pri prijemu, neurološki pregled pokazao je obostrano oslabljenu dorzalnu fleksiju stopala, ugašene patelarne i Ahilove reflekse te mlohavu paraparezu, ali bez senzornog ispada ili disfunkcije sfinktera. Liječnik obiteljske medicine kojeg je kontaktirao pacijent prepoznao je progresivnu motoričku slabost i hitno uputio bolesnika neurologu na daljnju obradu, što je ubrzalo cijeli postupak. Dijagnostička obrada: • Lumbalna punkcija: otkrila je albumino-citološku disocijaciju (povišeni ukupni proteini uz normalan broj stanica), tipičan nalaz za GBS. • Elektromioneurografija (EMNG): granično snižene brzine provođenja peronealnih živaca, radikulopatija C5-C6 i L4-S1. • MR lumbosakralne kralježnice: protruzija i.v. diska u razinama L4-L5 i L5-S1, bez značajne neuralne kompresije. • Laboratorijske pretrage: negativna serologija na neurotropne uzročnike, Borellia burgdorferi, HIV, hepatitis, sifilis, lues, negativna antigangliozidna antitijela, negativni tumorski markeri. Terapijski pristup i ishod: Pacijent je započeo liječenje intravenskim imunoglobulinima (IVIG) u dozi od 0,4 g/kg/dan kroz pet dana. Nakon terapije, došlo je do značajnog kliničkog poboljšanja – povratila se motorička snaga u donjim ekstremitetima, omogućeno je samostalno hodanje uz pridržavanje. Pacijent je upućen na daljnju fizikalnu rehabilitaciju s ciljem potpune funkcionalne obnove. Rasprava: GBS je ozbiljno, ali potencijalno reverzibilno neurološko stanje ako se prepozna i liječi na vrijeme. Najveći izazov je rano dijagnosticiranje, osobito kod pacijenata kod kojih se bolest manifestira nespecifičnim simptomima poput opće slabosti i bolova. Liječnici obiteljske medicine imaju ključnu ulogu u prepoznavanju rane simptomatologije i pravovremenom upućivanju pacijenata na neurološku evaluaciju. Posebno je važno obratiti pažnju na brzo progresivnu slabost, gubitak tetivnih refleksa i prisutnost recentne infekcije (npr. gastrointestinalne ili respiratorne) kao potencijalnog okidača GBS-a. Zaključak: Ovaj slučaj pokazuje kako rana sumnja na GBS, temeljem kliničke slike i ispravne diferencijalne dijagnoze, omogućuje pravovremenu hospitalizaciju i primjenu ciljane terapije. Pravovremena dijagnoza i primjena IVIG-a značajno poboljšavaju ishod pacijenata. Liječnici obiteljske medicine imaju ključnu ulogu u ranom prepoznavanju simptoma i hitnom upućivanju pacijenata sa sumnjom na akutnu poliradikuloneuropatiju na daljnju neurološku obradu.

Introduction: Guillain-Barré Syndrome (GBS) is an acute autoimmune neuropathy characterized by progressive muscle weakness, loss of reflexes, and variable sensory symptoms. Early recognition of these symptoms is crucial for timely hospitalization and the initiation of specific therapy, potentially preventing a fatal outcome. Family physicians play a key role in the early detection and referral of patients suspected of having GBS, particularly when initial symptoms are nonspecific—such as limb weakness, pain, and autonomic dysfunction. Case Presentation: A 66-year-old male patient was admitted to the emergency department due to pain on the left side of the chest and the sudden onset of weakness in the lower extremities, accompanied by an inability to walk. The patient did not experience paresthesias, but he noted progressive muscle weakness in the hours leading up to his arrival at the hospital. His medical history included arterial hypertension, type 2 diabetes, urinary diathesis, and Meniere’s disease. One week prior to hospitalization, he had been treated in the coronary unit for unstable angina pectoris, during which coronary angiography was unremarkable. Upon admission, the neurological examination revealed bilaterally diminished dorsiflexion of the feet, absent patellar and Achilles reflexes, and a flaccid paraparesis—without any sensory deficits or sphincter dysfunction. The family physician contacted by the patient recognized the progressive motor weakness and urgently referred him to a neurologist for further evaluation, expediting the overall process. Diagnostics: Lumbar Puncture: Revealed albuminocytologic dissociation (elevated total proteins with a normal cell count), a typical finding in GBS. Electromyoneurography (EMNG): Showed borderline reduced conduction velocities in the peroneal nerves and radiculopathy at levels C5-C6 and L4-S1. MRI of the Lumbosacral Spine: Demonstrated intervertebral disc protrusion at levels L4-L5 and L5-S1, without significant neural compression. Laboratory Tests: Returned negative serology for neurotropic pathogens, Borrelia burgdorferi, HIV, hepatitis, syphilis, negative antiganglioside antibodies, and negative tumor markers. Therapeutic Approach and Outcome: The patient began treatment with intravenous immunoglobulins (IVIG) at a dose of 0.4 g/kg/day for five days. Following therapy, significant clinical improvement was observed—motor strength in the lower extremities was restored, allowing the patient to walk independently with support. He was subsequently referred for further physical rehabilitation aimed at complete functional recovery. Discussion: GBS is a serious, but potentially reversible, neurological condition if recognized and treated promptly. The greatest challenge is early diagnosis, especially in patients who manifest nonspecific symptoms such as general weakness and pain. Family physicians play a critical role in identifying early symptomatology and ensuring timely referral for neurological evaluation. It is particularly important to be vigilant for rapidly progressive weakness, loss of tendon reflexes, and the presence of a recent infection (e.g., gastrointestinal or respiratory) as potential triggers for GBS. Conclusion: This case demonstrates that early suspicion of GBS—based on clinical presentation and appropriate differential diagnosis—enables timely hospitalization and the application of targeted therapy. Prompt diagnosis and administration of IVIG significantly improve patient outcomes. Family physicians are essential in the early recognition of symptoms and the urgent referral of patients suspected of acute polyradiculoneuropathy for further neurological evaluation.

Sažetak: UVOD S CILJEM: Akutne upalne bolesti dišnog sustava su najučestalije bolesti čovjeka, a ujedno i vodeći razlog javljanja pacijenata obiteljskom liječniku ili pedijatru. Najčešće ih uzrokuju virusni infektivni uzročnici, a rjeđe se kompliciraju bakterijskom superinfekcijom. Cilj rada je prikazati pravilan pristup pacijentu sa akutnom infekcijom dišnih puteva te pravilan odabir antimikrobnog liječenja kako bi se smanjila nepotrebna potrošnja antibiotika, a time i rezistencija na antibiotike. RASPRAVA: Akutne bolesti dišnog sustava dijelimo na infekcije gornjih dišnih puteva (obična prehlada, febrilni respiratorni katar, influenca, sinusitis, otitis, streptokokna angina) i donjih dišnih puteva (akutni bronhitis, bronhiolitis, akutna egzacerbacija KOPB-a, bakterijska i atipična pneumonija). Odrasle osobe u prosjeku obole 3 do 5 puta godišnje, dok djeca obole čak do 10 puta godišnje. Razlog povećane učestalosti respiratornih infekcija jest otvorenost dišnog sustava i konstantna komunikacija sa mnoštvom antigena. Respiratorne infekcije se češće javljaju u zimskim mjesecima radi lakšeg kapljičnog širenja infekcije u zatvorenim prostorijama te izloženosti sluznica suhom i grijanom zraku. Virusne infekcije se liječe simptomatskim mjerama liječenja, a kod bakterijskog uzročnika je potreban antibiotik. Pri odluci o liječenju akutnih respiratornih bolesti, liječnici su izloženi svakodnevnom pritisku pacijenata koji očekuju antimikrobni lijek za svoje simptome i ne zadovoljavaju se općim mjerama liječenja. Upravo zbog toga, liječnici često nepotrebno propisuju antibiotsku terapiju bez odgovarajuće indikacije što dovodi do porasta rezistencije antibiotika. Kako bi se racionalizirala upotreba antibiotika, 2006.god. osnovana je Interdisciplinarna sekcija za kontrolu rezistencije na antibiotike (ISKRA). ISKRA- je tijelo pri Ministarstvu zdravstva i socijalne skrbi RH koje koordinira sve aktivnosti vezane uz kontrolu širenja rezistencije na antibiotike u Hrvatskoj i koje surađuje s istovjetnim tijelima u drugim europskim zemljama. Glavne aktivnosti sekcije su praćenje rezistencije antibiotika, praćenje potrošnje antibiotika, edukacija o pravilnom korištenju antibiotika te javne kampanje za očuvanje djelotvornosti antibiotika. U ovom radu prikazati ću ISKRA smjernice za akutnu grlobolju, akutnu upalu srednjeg uha i akutni sinusitis. ZAKLJUČAK: Liječenje akutnih infekcija dišnog sustava predstavlja izazov u svakodnevnom radu obiteljskog liječnika jer se često pod pritiskom pacijenata neracionalno propisuju antimikrobni lijekovi. Time doprinosimo porastu rezistencije na antibiotike, a osim toga i pojavi nuspojava na lijekove. Kako bi se racionalizirala potrošnja antibiotika potrebno je educirati pacijente o koristi i štetnosti antibiotske terapije te koristiti smjernice za uvođenje antimikrobne terapije kada za to postoji indikacija.

Summary: INTRODUCTION WITH AIM: Acute inflammatory diseases of the respiratory system are the most common human diseases, and also the leading reason for patients to see a family doctor or pediatrician. They are most often caused by viral infectious agents, and are less often complicated by bacterial superinfection. The aim of the paper is to present the correct approach to a patient with an acute respiratory infection and the correct selection of antimicrobial treatment in order to reduce unnecessary antibiotic consumption, and thus antibiotic resistance. DISCUSSION: Acute respiratory diseases are divided into infections of the upper respiratory tract (common cold, febrile respiratory catarrh, influenza, sinusitis, otitis, streptococcal angina) and lower respiratory tract (acute bronchitis, bronchiolitis, acute exacerbation of COPD, bacterial and atypical pneumonia). Adults get sick on average 3 to 5 times a year, while children get sick up to 10 times a year. The reason for the increased incidence of respiratory infections is the openness of the respiratory system and constant communication with a multitude of antigens. Respiratory infections occur more frequently in the winter months due to easier droplet spread of infection in closed rooms and exposure of mucous membranes to dry and heated air. Viral infections are treated with symptomatic treatment measures, while antibiotics are required for bacterial infections. When deciding on the treatment of acute respiratory diseases, doctors are exposed to daily pressure from patients who expect antimicrobial drugs for their symptoms and are not satisfied with general treatment measures. For this reason, doctors often prescribe antibiotic therapy unnecessarily without appropriate indications, which leads to an increase in antibiotic resistance. In order to rationalize the use of antibiotics, the Interdisciplinary Section for the Control of Antibiotic Resistance (ISKRA) was established in 2006. ISKRA is a body within the Ministry of Health and Social Welfare of the Republic of Croatia that coordinates all activities related to the control of the spread of antibiotic resistance in Croatia and cooperates with similar bodies in other European countries. The main activities of the section are monitoring antibiotic resistance, monitoring antibiotic consumption, education on the proper use of antibiotics and public campaigns to preserve the effectiveness of antibiotics. In this paper, I will present the ISKRA guidelines for acute sore throat, acute otitis media and acute sinusitis. CONCLUSION: Treatment of acute respiratory infections is a challenge in the daily work of family doctors because antimicrobial drugs are often prescribed irrationally under pressure from patients. This contributes to the increase in antibiotic resistance, and in addition to the occurrence of side effects from drugs. In order to rationalize antibiotic consumption, it is necessary to educate patients about the benefits and harms of antibiotic therapy and use guidelines for the introduction of antimicrobial therapy when there is an indication for it.

Uvod s ciljem: Multipla skleroza je kronična demijelinizacijska bolest centralnog živčanog sustava te najčešći uzrok invalidnosti netraumatske prirode u mladih osoba. Epidemiološki podaci za Republiku Hrvatsku pokazuju da spadamo u zemlje s visokom stopom prevalencije ove bolesti, sa oko 6000 oboljelih. Omjer oboljelih žena i muškaraca je 2,5:1, a najčešće se javlja između dvadesete i četrdesete godine života. U literaturi se navode razni etiološki čimbenici koji pogoduju razvoju multiple skleroze, no danas se sve više istražuju čimbenici okoliša poput infekcije Epstein-Barr virusom, smanjene koncentracije vitamina D koja opada geografskom udaljenošću od ekvatora, pušenja te prekomjerne tjelesne težine. Cilj ovog rada je ukazati na važnost liječnika obiteljske medicine u ranom otkrivanju ove bolesti kod mladih pacijenata, s obzirom na različitost kliničke slike u ranim stadijima bolesti i činjenicu da su simptomi prolazni. Prikaz slučaj: Pacijentica u dobi od 19 godina javila se na kontrolu u ambulantu obiteljske medicine zbog stalno prisutnih trnaca unazad 4 tjedna u području trupa i donjih ekstremiteta. Parestezije su praćene tupom i žarećom boli te pacijentica navodi da je otežano upravljala motornim vozilom zbog utrnutosti stopala. Do tada nije teže bolovala te nije uzimala kroničnu terapiju, ali navodi kako je prije godinu dana pregledana u hitnoj internističkoj ambulanti radi bolova ispod lijevog rebrenog luka. Pacijentica je zaposlena kao kuharica te navodi da podiže težak teret, a iz obiteljske anamneze saznajemo da stric boluje od mijastenije gravis. Hipoestezija za površinski dodir te slabiji osjet vibracije prisutni su u neurološkom statusu. Stolicu i mokrenje uredno kontrolira te negira mišićnu slabost, smetnje vida, gutanja ili govora. Prilikom neurološke obrade učinjen je MR kojim je prikazano preko 20 demijelinizacijskih lezije mozga te više demijelinizacijskih lezija vratne i torakalne medule. Dokazan je nedostatak vitamina D te je poslan uzorak likvora na analizu. Rasprava: Multipla skleroza ili “bolest s tisuću lica” može se prezentirati brojim simptomima te oni mogu biti poremećaji vida, motorike, osjeta, autonomne funkcije, koordinacije, ali također se mogu javiti promjene raspoloženja te kognitivni poremećaji. Motorni i senzorni poremećaji često se prezentiraju parezom, plegijom, parestezijama te dizestezijama, a LOM također može posumnjati na ovu dijagnozu kod naglog gubitka vida, bolova u oku ili pojave oftalmoplegije. Dijagnoza se postavlja na temelju kliničkog nalaza, nalaza MR-a te prisutnosti oligoklonalnih igG vrpci u likvoru. Liječenje multiple skleroze uključuje liječenje relapsa primjenom visokih doza kortikosteroida, simptomatsko liječenje te imunomodulacijsko liječenje koje mijenja tijek bolesti. Zaključak: Uloga LOM-a je presudna zbog poznavanja samog pacijenta, njegove obiteljske anamneze, čimbenika rizika i prvih znakova bolesti koji su ključni za rano otkrivanje multiple skleroze i pravovremeni početak terapije koja dovodi do poboljšanja kvalitete života pacijenta.

Introduction with aim:Multiple sclerosis is a chronic demyelinating disease of central nervous system and the most common cause of disability of a non-traumatic nature in young people. Epidemiological data for Croatia show that we belong to the countries with a high prevalence rate of this disease,with about 6,000 patients. The ratio of female to male patients is 2,5:1, and it most often occurs between the ages of twenty and forty. Various etiological factors that favor the development of multiple sclerosis are mentioned in the literature, but environmental factors such as Epstein-Barr virus infection, reduced vitamin D concentration that decreases with geographic distance from the equator, smoking, and overweight are being increasingly investigated today. The aim of this paper is to point out the importance of family medicine doctors in the early diagnosis in young patients, considering the diversity of the clinical picture in early stages of the disease and the fact that the symptoms are transient. Case report:A 19-year-old female patient came to the family medicine clinic for a check-up due to persistent tingling in the trunk and lower extremities for the past 4 weeks. Paresthesias are accompanied by dull and burning pain and the patient mentioned difficulties while driving a motor vehicle due to numbness in her feet. Previously,she had no significant medical history and didn't take chronic therapy, but she mentiones she was examined in the emergency internist's clinic last year, for pain under the left rib cage. The patient is employed as a cook and states that she lifts heavy loads and from the family history we learned that her uncle suffers from myasthenia gravis. Hypoesthesia for surface touch and a weaker sensation of vibration were present in the neurological exam. Stool and urination were properly controlled and the patient denied muscle weakness or any visual,swallowing or speech disturbances. During the neurological processing, an MRI was performed, which showed over 20 demyelinating brain lesions and more cervical and thoracic medulla demyelinating lesions. Vitamin D deficiency was proven and a cerebrospinal fluid sample was sent for analysis. Discussion:Multiple sclerosis or the"disease with a thousand faces"can be presented with numerous symptoms and they can be disorders of vision, motor skills, sensation, autonomic function or coordination but mood changes and cognitive disorders can also occur. Motor and sensory disorders are often presented with paresis, plegia, paresthesias or dysesthesias and family doctor may also suspect this diagnosis in the case of a sudden vision loss, eye pain or ophthalmoplegia. The diagnosis is based on clinical, MRI findings and the presence of oligoclonal IgG bands in the cerebrospinal fluid. The treatment of multiple sclerosis includes relapse treatment using high doses of corticosteroids, symptomatic treatment and immunomodulation treatment that changes the course of the disease.Conclusion:The role of a family medicine doctor is crucial due to knowing the patient himself, his family history, risk factors and the first signs of the disease, which are crucial for early diagnosis and timely initiation of therapy that leads to improvement of the patient's quality of life.

UVOD S CILJEM Ovaj rad prikazuje dijagnostički proces s neočekivanim ishodom - simultano dijagnosticirana dva primarna tumora - hepatocelularni karcinom jetre i adenokarcinom kolona. Učestalost metastaza adenokarcinoma kolona u jetru iznosi oko 40%. [1] Simultana pojavnost ova dva primarna tumora iznimno je rijetka s tek nekoliko opisanih slučajeva u medicinskoj literaturi. [2] Cilj rada je prikazati kako je u procesu dijagnostike važno uračunati i manje vjerojatne ishode te na taj način izbjeći “tunelski vid” koji nerijetko navodi na pogrešno postavljanje dijagnoze i gubitak vremena koji za pacijenta može biti poguban. PRIKAZ SLUČAJA Pacijent se javlja u ambulantu obiteljske medicine jer je u sklopu kardiološke obrade utvrđena perzistirajuća pancitopenija. Upućen je na hematološku obradu u sklopu koje je učinjen MSCT abdomena na kojemu se verificiraju multiple hipervaskularne lezije V, VI, VII i VIII segmenta jetre, najveća promjera 25 mm, malignih karakteristika. Diferencijelno dijagnostički u obzir dolaze sekundarizmi ili multifokalni hepatocelularni karcinom. Po učinjenoj biopsiji patohistološki nalaz prikazuje inkompletnu cirozu jetre otvorene etiologije, ne nalazi se tumorskih stanica. Obzirom na otvorenu sumnju na sekundarizme jetre, učini se endoskopska obrada s ciljem pronalaska primarnog tumora. Kolonoskopijom se nađu lezije u oralnom dijelu transverzuma te descendentnom kolonu. Uzeti su uzorci za biopsiju, u PHD-u bez jasnog tumorskog rasta. Potom se učini MR jetre koji pokazuje tri intraparenhimske oštro ograničene sferične mase. Lezije diferencijalno dijagnostiči odgovaraju multicentričnom HCC, što se biopsijom i potvrdi. Postavi se sumnja da su promjene kolona metastatski procesi primarnog HCC jetre. Stoga je ponovljena kolonoskopija kojom se nađe u oralnom dijelu transverzuma lezija s jasnim centralnim invadirajućim dijelom veličine oko 30 mm (PHD: adenokarcinom). U descendentnom kolonu nađe se lezija promjera oko 30 mm (PHD: tubularni adenom pretežno niskog, a žarišno visokog stupnja displazije epitela). Pacijent je prikazan na sastanku multidisciplinarnog tima za liječenje tumora probavnog sustava. Odlukom tima prvo se učini TACE (transarterijska kemoembolizacija) s ciljem tretiranja karcinoma jetre, a potom i resekcija poprečnog kolona s kolokoličnom anastomozom. RASPRAVA I ZAKLJUČAK Opisani prikaz slučaja daje primjer kako je ponekad u praksi najizgledniji ishod (u ovom slučaju kolorektalni karcinom s metastatskim procesom na jetri) pogrešan te je važno u procesu dijagnostike uzeli u obzir i manje vjerojatne opcije. Postavljena hipoteza kako su lezije u kolonu metastatski procesi hepatocelularnog karcinoma jetre, što je u literaturi iznimno rijetko, bila je pogrešna, ali je u konačnici dovela do ponovljene kolonoskopije i završne dijagnoze. Stoga je nužno voditi se smjernicama, ali ipak očekivati neočekivano. KRATICE HCC - hepatocelularni karcinom PHD - patohistološka dijagnostika TACE - transarterijska kemoembolizacija

INTRODUCTION This report presents a diagnostic process with an unexpected outcome: the simultaneous diagnosis of two primary tumors—hepatocellular carcinoma (HCC) of the liver and colorectal adenocarcinoma. The frequency of colorectal adenocarcinoma metastases to the liver is approximately 40%. [1] The simultaneous occurrence of these two primary tumors is extremely rare, with only a few cases described in the medical literature. [2] The aim of this report is to demonstrate the importance of considering less likely outcomes in the diagnostic process, thereby avoiding "tunnel vision," which can often lead to misdiagnosis and loss of valuable time—potentially catastrophic for the patient. CASE REPORT The patient presented at a family medicine clinic after persistent pancytopenia was identified during a cardiac workup. The patient was referred for a hematological evaluation, which included an abdominal MSCT scan. The scan revealed multiple hypervascular lesions in liver segments V, VI, VII, and VIII, with the largest measuring 25 mm and displaying malignant characteristics. Differential diagnoses included metastases or multifocal HCC. Liver biopsy revealed incomplete cirrhosis of undetermined etiology without tumor cells. Given the suspicion of liver metastases, an endoscopic evaluation was performed to locate a primary tumor. Colonoscopy identified lesions in the transverse colon and descending colon. Biopsy results showed no clear tumor growth. Subsequently, an MRI of the liver revealed three sharply demarcated intraparenchymal spherical masses. Differentially, these lesions corresponded to multicentric HCC, which was confirmed via biopsy. The suspicion arose that the colon lesions were metastatic processes originating from primary HCC. A repeat colonoscopy revealed a lesion in the oral transverse colon with a clear central invasive portion, approximately 30 mm in size, diagnosed as adenocarcinoma (PHD: adenocarcinoma). In the descending colon, a lesion of similar size (30 mm) was identified and diagnosed as a tubular adenoma with low-grade dysplasia and focal areas of high-grade epithelial dysplasia. The case was presented to the multidisciplinary tumor board for gastrointestinal cancer management. The board decided to first perform transarterial chemoembolization (TACE) to treat the liver cancer, followed by a resection of the transverse colon with colo-colic anastomosis. DISCUSSION AND CONCLUSION This case demonstrates how the most apparent diagnosis (in this case colorectal carcinoma with metastatic liver lesions) can be incorrect. Considering less likely outcomes in the diagnostic process is crucial. The hypothesis that the colon lesions were metastatic processes from primary HCC—extremely rare in medical literature—was incorrect but ultimately led to a repeat colonoscopy and the final diagnosis. It is essential to follow clinical guidelines while still anticipating the unexpected. HCC - Hepatocellular carcinoma PHD - Pathohistological diagnosis TACE - Transarterial chemoembolization

Prekomjerna upotreba digitalne tehnologije značajno utječe na kognitivne sposobnosti i percepciju stvarnosti, a već smo se uvjerili da je mnogima virtualna stvarnost postala prioritetnija. Smatramo da će se idućih godina ljudske sposobnosti drastično smanjivati zbog prevelikog oslanjanja na tehnologiju i nemogućnosti odjeljivanja stvarnog od nestvarnog svijeta. Pojam demencije je većini ljudi poznat, najviše u kontekstu Alzheimerove bolesti i drugih demencija, koje su u zadnje vrijeme uzele maha i postale svjetski zdravstveni problem. Riječ je o stanjima karakteriziranim slabljenjem pamćenja, zbunjenošću i dezorijentiranošću te općenitim smanjenjem kognitivne fleksibilnosti. Demencija je teška bolest koja dovodi do razaranja kognitivnih funkcija, većinom se javlja u starijoj dobi i značajno utječe na pojedinca i njegovu obitelj. Brojne su druge zdravstvene komplikacije koje se vežu uz prekomjerno korištenje tehnologije – od depresivnih i anksioznih stanja do pretilosti i problema s kretanjem te lošim držanjem. Digitalna tehnologija ne slabi samo kognitivne sposobnosti, nego i one potrebne za izgradnju socijalnih i emocionalnih vještina. Koliko god se ponekad zavaravali, svjesni smo da se odnosi eventualno mogu neko vrijeme održavati u virtualnom svijetu, ali da se ne mogu razvijati ni opstati bez podrške stvarnog, živog kontakta oči u oči.

Excessive use of digital technology significantly affects cognitive abilities and perception of reality, and we have already seen that virtual reality has become more of a priority for many. We believe that in the coming years, human abilities will drastically decrease due to too much reliance on technology and the inability to separate the real from the unreal world. The term dementia is familiar to most people, mostly in the context of Alzheimer's disease and other dementias, which have recently become a global health problem. These are conditions characterized by memory loss, confusion and disorientation, and a general decrease in cognitive flexibility. Dementia is a serious disease that leads to the destruction of cognitive functions, it mostly occurs in old age and significantly affects the individual and his family. There are numerous other health complications associated with excessive use of technology – from depression and anxiety states to obesity and problems with movement and poor posture. Digital technology not only weakens cognitive abilities, but also those necessary for building social and emotional skills. As much as we sometimes deceive ourselves, we are aware that relationships can possibly be maintained for a while in the virtual world, but that they cannot develop or survive without the support of real, live face-to-face contact.

Uvod i cilj: Antidepresivi predstavljaju ključan terapijski alat u liječenju depresije i drugih mentalnih poremećaja, uključujući anksiozne poremećaje, opsesivno-kompulzivni poremećaj i posttraumatski stresni poremećaj. Unatoč njihovoj učinkovitosti, primjena antidepresiva povezana je s nizom nuspojava i potencijalnih rizika koji mogu utjecati na kvalitetu života pacijenata, pridržavanje terapije i dugoročnu prognozu bolesti. Nuspojave se mogu pojaviti u različitim fazama liječenja, od početka terapije do dugotrajne primjene, pri čemu neke prolaze spontano, dok druge zahtijevaju prilagodbu doze, promptnu intervenciju ili promjenu terapijskog pristupa. Cilj ovog rada je analizirati nuspojave i rizike antidepresivnog liječenja naročito kod rizičnih skupina kod kojih se mogu pojaviti u početnim fazama liječenja. Diskusija: Antidepresivi mogu izazvati širok spektar nuspojava koje ovise o klasi lijeka, individualnoj osjetljivosti pacijenta i trajanju terapije. Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina i inhibitori ponovne pohrane serotonina i noradrenalina najčešće uzrokuju gastrointestinalne smetnje poput mučnine, proljeva i smanjenog ili povećanog apetita, kao i seksualnu disfunkciju koja može biti značajan problem za dugoročnu suradljivost pacijenata. Također, kod nekih pacijenata dolazi do nesanice i povećane anksioznosti u prvim tjednima terapije, što može dovesti do nelagode i pogoršanja simptoma. Jedan od značajnijih rizika primjene antidepresiva, osobito kod pacijenata s bipolarnom depresijom, jest izazivanje manične epizode. Antidepresivi, osobito kada se primjenjuju bez stabilizatora raspoloženja, mogu dovesti do manije, što uključuje simptome poput euforije, impulzivnosti, smanjene potrebe za snom i rizičnog ponašanja. Zbog toga su antidepresivi kontraindicirani kao monoterapija kod bipolarnog poremećaja i trebaju se koristiti s velikim oprezom, najčešće u kombinaciji s normotimicima poput litija ili valproata. Još jedan ozbiljan rizik je povećanje suicidalnih misli, osobito kod djece, adolescenata i mladih odraslih u prvim tjednima terapije. Razlog tome može biti početna poboljšana energija prije nego što dođe do stvarnog poboljšanja raspoloženja, što pacijentima može omogućiti provedbu suicidalnih ideja. Ova pojava zahtijeva poseban oprez i pojačano praćenje pacijenata tijekom prvih tjedana liječenja kako bi se na vrijeme reagiralo na bilo kakve znakove pogoršanja stanja. Zaključak: Antidepresivi su neizostavan dio suvremenog liječenja depresije i drugih mentalnih poremećaja, no njihova primjena nosi određene rizike i nuspojave koje mogu značajno utjecati na kvalitetu života pacijenata. Najčešće nuspojave variraju ovisno o klasi lijeka, dok su ozbiljniji rizici, poput manične epizode, naročito kod pacijenata s bipolarnom depresijom, te povećanog suicidalnog rizika posebno važni na početku liječenja. Individualizirani pristup, pravovremeno prepoznavanje nuspojava i kontinuirano praćenje pacijenata ključni su za poboljšanje ishoda terapije i smanjenje neželjenih učinaka. Budući napredak u farmakogenetici i razvoju novih lijekova s povoljnijim sigurnosnim profilom mogao bi dodatno poboljšati terapijske ishode i sigurnost primjene antidepresiva.

Introduction and aim: Antidepressant therapy represents a key therapeutic tool in the treatment of depression and other mental disorders, including anxiety disorders, obsessive-compulsive disorder, and post-traumatic stress disorder. Despite their effectiveness, the use of antidepressants is associated with a range of side effects and potential risks that can affect patients' quality of life, adherence to therapy, and the long-term prognosis of the illness. Side effects can occur at different stages of treatment, from the initiation of therapy to long-term use. While some resolve spontaneously, others require dose adjustments, prompt intervention, or a change in therapeutic approach. The aim of this paper is to analyze the side effects and risks of antidepressant treatment, particularly in high-risk groups in which these effects may emerge during the early stages of therapy. Discussion: Antidepressants can cause a wide range of side effects, which vary depending on the drug class, individual patient sensitivity, and the duration of therapy. Selective serotonin reuptake inhibitors and serotonin-norepinephrine reuptake inhibitors most commonly lead to gastrointestinal disturbances such as nausea, diarrhea, and either decreased or increased appetite, as well as sexual dysfunction, which can significantly impact long-term treatment adherence. Additionally, some patients experience insomnia and increased anxiety during the first weeks of therapy, which can lead to discomfort and a temporary worsening of symptoms. One of the most significant risks of antidepressant use, particularly in patients with bipolar depression, is the induction of manic episodes. Antidepressants, especially when used without mood stabilizers, can trigger mania, which manifests as euphoria, impulsiveness, reduced need for sleep, and high-risk behaviors. For this reason, antidepressants are contraindicated as monotherapy in bipolar disorder and should be used with great caution, typically in combination with mood stabilizers such as lithium or valproate. Another serious risk is the potential increase in suicidal thoughts, particularly in children, adolescents, and young adults during the early weeks of therapy. This phenomenon may be due to an initial improvement in energy levels before mood enhancement occurs, potentially enabling patients to act on suicidal thoughts. This risk highlights the need for careful monitoring of patients during the initial phase of treatment to promptly address any signs of worsening mental state. Conclusion: Antidepressants are an essential component of modern treatment for depression and other mental disorders, yet their use carries certain risks and side effects that can significantly impact patients' quality of life. The most common side effects vary depending on the drug class, while more severe risks, such as manic episodes in patients with bipolar depression and an increased risk of suicidal thoughts, are particularly critical in the early phases of treatment. An individualized approach, timely recognition of side effects, and continuous patient monitoring are key to improving therapeutic outcomes and minimizing adverse effects. Advances in pharmacogenetics and the development of new medications with more favorable safety profiles could further enhance treatment outcomes and the overall safety of antidepressant therapy.

UVOD I CILJ Hipotireoza je jedna od najčešćih endokrinih bolesti u ambulanti obiteljske medicine koja nastaje zbog smanjene funkcije štitnjače i nedostatne proizvodnje hormona tiroksina (T4) i trijodtironina (T3). Budući da hormoni štitnjače imaju ključnu ulogu u regulaciji metabolizma, njihov nedostatak može uzrokovati brojne sistemske simptome koji utječu na kvalitetu života pacijenata. Cilj ovog rada je pružiti smjernice liječnicima obiteljske medicine kako prepoznati ključne simptome hipotireoze, koje dijagnostičke pretrage provesti te kada, kako i koga započeti liječiti i pratiti. RASPRAVA Hipotireoza se može razviti postepeno i često ostaje neprepoznata u ranim fazama zbog nespecifičnih simptoma. Među najčešćim kliničkim manifestacijama nalaze se umor, povećanje tjelesne mase, suha koža, lomljiva kosa, osjetljivost na hladnoću, depresija, smanjena koncentracija i bradikardija. U težim slučajevima može doći do razvoja miksedema, stanja koje zahtijeva hitnu medicinsku intervenciju.Osim kod simptomatskih pacijenata, na hipotireozu treba posumnjati i kod asimptomatskih osoba s povećanim rizikom, primjerice onih koji su prethodno bili podvrgnuti radioterapiji vrata ili uzimaju lijekove koji mogu utjecati na funkciju štitnjače, poput litija, interferona i amiodarona. Pravovremeno prepoznavanje ovih rizičnih skupina može omogućiti raniju dijagnozu i spriječiti razvoj izraženijih simptoma i komplikacija.Dijagnostika hipotireoze temelji se na laboratorijskim testovima, pri čemu se mjeri razina tireostimulirajućeg hormona (TSH) i slobodnog tiroksina (fT4). Povišena razina TSH uz sniženi fT4 ukazuje na primarnu hipotireozu, dok subklinički oblik karakterizira samo povišen TSH uz normalne vrijednosti hormona štitnjače. Osim laboratorijskih testova, važan je i klinički pregled štitnjače, kojim se procjenjuje veličina, konzistencija i prisutnost eventualnih palpabilnih čvorova. Ako se prilikom pregleda uoči guša ili čvor u štitnjači, indiciran je ultrazvučni pregled kako bi se dodatno procijenila morfologija žlijezde i isključile eventualne strukturne abnormalnosti. U određenim slučajevima mogu se provesti i dodatne pretrage, poput određivanja protutijela na štitnjaču (anti-TPO, anti-Tg), osobito ako se sumnja na autoimuni uzrok bolesti, primjerice Hashimotov tireoiditis.Terapija hipotireoze temelji se na nadomjesnom unosu hormona štitnjače, pri čemu je lijek izbora levotiroksin (L-T4). Doziranje se individualno prilagođava prema dobi, tjelesnoj težini, stupnju insuficijencije štitnjače i postojanju ili odsutstvu simptoma, odnosno kvaliteti života pacijenta. Cilj terapije je normalizacija razine TSH i ublažavanje simptoma. Praćenje terapijskog odgovora provodi se redovitim laboratorijskim kontrolama, a prilagodba doze provodi se na temelju rezultata i kliničke slike pacijenta.Važno je educirati pacijente o pravilnom načinu uzimanja terapije. Levotiroksin se uzima ujutro na prazan želudac, najmanje 30 do 60 minuta prije obroka, kako bi se osigurala optimalna apsorpcija. Također, određeni lijekovi i dodaci prehrani, poput željeza, kalcija i inhibitora protonske pumpe, mogu ometati apsorpciju levotiroksina i potrebno ih je uzimati s vremenskim razmakom. ZAKLJUČAK Hipotireoza je kronično stanje koje zahtijeva doživotno liječenje.Za liječnike obiteljske medicine važno je prepoznati kada posumnjati na hipotireozu, koje dijagnostičke pretrage provesti, kada je potrebno započeti liječenje te u kojim slučajevima je dovoljno samo pratiti pacijenta. Svakom pacijentu bi trebalo pristupiti individualno i kod dijagnostike i kod liječenja. Kontinuirano praćenje i edukacija pacijenata o važnosti terapijske adherencije doprinose boljoj kontroli bolesti i smanjenju rizika od povezanih zdravstvenih problema.

INTRODUCTION AND OBJECTIVE Hypothyroidism is a common endocrine disorder in general practice, caused by reduced thyroid function and insufficient production of thyroxine (T4) and triiodothyronine (T3). Since these hormones regulate metabolism, their deficiency leads to systemic symptoms affecting patients’ quality of life. This paper aims to guide general practitioners on recognizing key symptoms, performing diagnostics, and determining when and how to initiate treatment or monitoring. DISCUSSION Hypothyroidism develops gradually and is often unnoticed in early stages due to nonspecific symptoms such as fatigue, weight gain, dry skin, brittle hair, cold intolerance, depression, poor concentration, and bradycardia. In severe cases, myxedema may occur, requiring urgent intervention. The condition should also be suspected in asymptomatic high-risk individuals, such as those who have undergone neck radiotherapy or take thyroid-affecting medications like lithium, interferon, and amiodarone. Early detection in these groups can prevent complications. Diagnosis is based on measuring thyroid-stimulating hormone (TSH) and free thyroxine (fT4). Elevated TSH with reduced fT4 indicates primary hypothyroidism, while subclinical hypothyroidism presents with high TSH but normal fT4. Clinical thyroid examination is essential to assess size, consistency, and the presence of nodules. If goiter or a nodule is detected, ultrasound is indicated for further evaluation. In suspected autoimmune causes, such as Hashimoto’s thyroiditis, thyroid antibodies (anti-TPO, anti-Tg) should be measured. Treatment involves hormone replacement therapy with levothyroxine (L-T4), dosed individually based on age, weight, and severity. The goal is to normalize TSH levels and alleviate symptoms. Regular follow-ups with lab tests guide dose adjustments. Patient education is crucial for therapy adherence. Levothyroxine should be taken on an empty stomach, at least 30 to 60 minutes before a meal, to optimize absorption. Certain drugs and supplements, such as iron, calcium, and proton pump inhibitors, can interfere with absorption and should be taken separately. CONCLUSION Hypothyroidism requires lifelong management. General practitioners must recognize when to suspect the condition, perform appropriate diagnostics, and determine whether treatment or monitoring is needed. An individualized approach to each patient, along with continuous monitoring and education, ensures better disease control and reduces health risks.

UVOD S CILJEM: Guillain-Barréov sindrom je oblik polineuropatije koja uzrokuje slabost mišića, koja se obično pogoršava tijekom nekoliko dana do tjedana, a zatim se polako vraća u normalu. Uz liječenje, do poboljšanja dolazi ranije. Obično slabost počinje u obje noge i pomiče se proksimalno. Povremeno, simptomi mogu započeti u rukama ili glavi i napredovati prema distalno. Simptomi uključuju slabost te osjećaj mravinjanja i bockanja ili gubitak osjeta. Slabost je izraženija od abnormalnog osjeta. Refleksi su smanjeni ili odsutni. U 90% osoba s Guillain-Barréovim sindromom, slabost je najizraženija u roku od 3 do 4 tjedna od početka simptoma. Elektromiografija i studije provodljivosti živca mogu pomoći u potvrđivanju dijagnoze. Osobe s Guillain-Barréovim sindromom hospitaliziraju se odmah jer se simptomi mogu brzo pogoršati. Intravenski imunoglobulini ili izmjena plazme ubrzavaju oporavak. Pretpostavljeni uzrok Guillain-Barréovog sindroma je autoimuna reakcija u kojoj se stvaraju protutijela na mijelinski omotač ili akson. U oko dvije trećine osoba s Guillain-Barréovim sindromom, simptomi počinju oko 5 dana do 3 tjedna nakon infekcije (kao što je infekcija Campylobacterom, mononukleoza ili druga virusna infekcija), operacije ili cijepljenja. (1) PRIKAZ SLUČAJA: 50-godišnji pacijent, fizički radnik, dolazi u ordinaciju obiteljske medicine, navodi trnjenje prstiju na nogama, potom prstiju na rukama, potom jezika te da je prebolio virozu prije 20 dana. Ima tupu bol ramena zbog prethodnog nezgodnog pokreta. Izgubio je osjet okusa. Negira bolove u drugim dijelovima tijela, slabost ili otežano kretanje. Pacijent nema prijašnjih epizoda bolesti neurološkog sustava, kao ni ostale kronične bolesti. Fizikalnim pregledom je ustanovljena odsutnost patoloških refleksa i uredan tonus muskulature, u Rombergu je stabilan, hod uredan. Pacijent je nepušač, obiteljska anamneza je negativna na tumore, negira uzimanje lijekova. Pacijent je poslan na hitni neurološki prijem. U nalazu likvora se bilježi blaga proteinorahija, a elektomineurografski nalaz ukazuje na težu senzomotornu polineuropatiju (askonalno-demijelinizirajuću). Provede se liječenje intravenskim imunoglobulinima i nakon devet dana pacijenta otpuste iz bolnice uz ambulantnu fizikalnu terapiju. Nakon dva tjedna pacijent se vraća navodeći poboljšanje stanja. RASPRAVA: Kod pacijenta detaljno uzeta anamneza i fizikalni pregled upućuju na polineuropatiju . Dijagnoza GBS-a može biti izazovna zbog heterogenosti u kliničkoj prezentaciji, opsežne diferencijalne dijagnoze i nedostatka vrlo osjetljivih i specifičnih dijagnostičkih alata ili biomarkera. (2) Diferencijalna dijagnoza uključuje infekciju (difterija, lajmska bolest), upalu (neurosarkoid), paraneoplastični proces, malignom (zbog infiltracije korijena živaca), metabolički nedostatak( vitamin B1). (3) Pacijenta je bitno što žurnije uputiti na daljnju obradu, kako bi se izbjegao potencijalno životno ugrožavajući nastavak bolesti. ZAKLJUČAK: Guillain-Barré sindrom je neuropatija koja uglavnom rezultira mišićnom slabošću koja je u većini slučajeva simetrična. Iako je klasična prezentacija bolesti senzomotorički deficit, naš pacijent se u ambulanti prezentirao sa senzornim tegobama Zbog potencijalne mogućnosti smrtnih slučajeva (zahvaćenost respiratornih mišića, kardiovaskularni arest) iznimno je važno u diferencijalnu dijagnozu senzorne neuropatije uzeti u obzir Guillan-Barréov sindrom. Adekvatnim kliničkim podacima se mogu pokušati isključiti drugi uzroci te uputiti pacijenta pravovremeno na dodatnu obradu.

Guillain-Barré syndrome is a form of polyneuropathy that causes muscle weakness, which usually worsens over several days to weeks and then slowly returns to normal. With treatment, improvement occurs sooner. Usually, the weakness begins in both legs and moves proximally. Occasionally, symptoms may begin in the arms or head and progress distally. Symptoms include weakness and tingling, prickling, or loss of sensation. The weakness is more pronounced than the abnormal sensation. Reflexes are reduced or absent. In 90% of people with GBS, the weakness is most pronounced within 3 to 4 weeks of the onset of symptoms. Electromyography and nerve conduction studies can help confirm the diagnosis. People with GBS are hospitalized immediately because symptoms can worsen rapidly. Intravenous immunoglobulins or plasma exchange speed recovery. Cause of GBS is an autoimmune reaction in which antibodies are produced against the myelin sheath or axon. In about two-thirds of people with GBS, symptoms begin 5 days to 3 weeks after an infection (such as Campylobacter infection, mononucleosis, or another viral infection), surgery, or vaccination. (1) A 50-year-old male manual laborer presents to his family doctor's office with a complaint of tingling in his toes, then his fingersand tongue, he had a viral infection 20 days earlier. He has a dull ache in his shoulder from a previous awkward movement. He lost sense of taste. He denies pain in other parts of his body, weakness, or difficulty moving. The patient has no previous history of neurological or other chronic diseases. Physical examination revealed the absence of pathological reflexes and normal muscle tone, stable Romberg test, and normal gait. The patient is a non-smoker, family history is negative for tumors, he denies taking medication. The patient was sent to the emergency neurological department. A mild proteinorrhagia is recorded in the CSF analysis, and the electromineurographic analysis indicates more severe sensorimotor polyneuropathy. Treatment with intravenous immunoglobulins is carried out and after nine days the patient is discharged from the hospital with outpatient physical therapy. After two weeks, the patient returns stating that the condition has improved. The patient's detailed history and physical examination point to polyneuropathy. The diagnosis of GBS is challenging due to the heterogeneity in clinical presentation, the extensive differential diagnosis, and lack of highly sensitive and specific diagnostic tools or biomarkers. (2) Differential diagnosis includes infection (diphtheria, Lyme disease), inflammation (neurosarcoid), paraneoplastic process, malignant (due to nerve root infiltration), metabolic deficiency (vitamin B1). (3) It is important to refer the patient for further treatment as soon as possible, to avoid a potentially life-threatening outcomes. GBS is a neuropathy that mainly results in muscle weakness, which in most cases is symmetrical. Although the classic presentation of the disease is sensorimotor deficit, our patient presented with sensory complaints. Due to the potential for fatal outcome (involvement of respiratory muscles, cardiovascular arrest), it is extremely important to consider GBS in the differential diagnosis of sensory neuropathy. With adequate clinical data, other causes can be excluded and the patient can be referred for additional treatment promptly.

Uvod s ciljem: Perforacija bubnjića može nastati uslijed različitih etioloških čimbenika. Među najčešćim uzrocima navode se akutna i kronična upala srednjeg uha, mehaničke ozljede prouzročene neadekvatnim čišćenjem vanjskog uha stranim tijelima, poput štapića za uši, te postupci ispiranja uha. Osim toga, perforacija može biti posljedica akustične traume uzrokovane izloženošću naglim i intenzivnim zvučnim podražajima. Cilj ovog prikaza slučaja jest ukazati na moguće etiološke čimbenike perforacije bubnjića, njezine potencijalne komplikacije te naglasiti važnost pravovremenog i adekvatnog liječenja upale uha kod ovih pacijenata kako bi se spriječio gubitak sluha i poremećaj ravnoteže. Prikaz slučaja: Pacijentica u dobi od 57 godina javila se u ambulantu obiteljskog liječnika radi smanjenja sluha na lijevo uho i uhobolje. Pacijentica je bila afebrilna. Otoskopskim pregledom se uočila hiperemija membrane tympani s perforacijom , gnojno-sekrecijska upala zvukovoda te prisutnost cerumena. Postavljena je radna dijagnoza upala vanjskog i srednjeg uha. Pacijentici su propisane kapi s tobramicinom za uho, ksilometazolinklorid sprej za nos te amoksicilin s klavulanskom kiselinom tijekom 7 dana. Na kontroli otoskopski je i dalje bila vidljiva hiperemija bubnjića uz perforaciju te upala vanjskog zvukovoda. Pacijentici je propisan cefpodoksim. Tijekom osmog dana terapije cefpodoksima osjetila je jaku vrtoglavicu. Izdana joj je C2 uputnica za hitnu otorinolaringološku službu. Pri pregledu u hitnoj otorinolaringološkoj službi Rine test je bio pozitivan lijevo dok je Weber test lateralizirao u lijevo uho. Timpanogram desnog uha pokazivao je A dok je timpanogram lijevog uha prikazivao B krivulju. Timpanometrija lijevog uha pokazala je provedbeno oštećenje sluha od 45 dB do 85 dB. Isključena je mogućnost ozljede vestibularnog sustava. Pacijentica je dobila preporuke ispiranja nosa fiziološkom otopinom, korištenja ksilometazolinklorid spreja za nos te Vaxol spreja za uho te naručena na kontrolu. Na kontrolnoj otomikroskopiji bio je vidljiv cerumen s tragovima voska na rubu perforacije koji je uspješno otklonjen. Anamnestički se doznalo da je prije godinu dana koristila vosak za čišćenje uha. Pacijentici su propisane kapi s deksametazonom za uho te je za tri mjeseca dogovorena miringoplastika. Rasprava: Bubnjić ima ključnu ulogu u zaštiti srednjeg uha od infekcija, a njegova perforacija može značajno povećati rizik od razvoja akutne upale vanjskog i srednjeg uha. Oštećenje membrane omogućuje prodor bakterija i drugih mikroorganizama u dublje strukture uha, također povećava izloženost vanjskim štetnim faktorima. Rano prepoznavanje i adekvatno liječenje upale uha kod pacijenata s perforacijom bubnjića od iznimne su važnosti kako bi se spriječile komplikacije koje uključuju širenje infekcije na unutarnje uho i trajni gubitak sluha. U ovom slučaju vjerojatno je došlo do perforacije bubnjića prilikom čišćenja vanjskog uha s voskom prije godinu dana. Pacijentica je progresijom bolesti osjetila vrtoglavicu koja može ukazati na širenje upale na unutarnje uho uzrokujući labirintitis ili vestibularni neuritis. U ovakvim slučajevima pravovremenim liječenjem sprječavaju se trajne posljedice gubitka sluha i ravnoteže. Zaključak: Perforacija bubnjića može nastati uslijed upale srednjeg uha ili nepravilnog čišćenja vanjskog uha. . Vrtoglavica, tinitus te oštećenje sluha alarmantni su simptomi te mogu ukazati na širenje infekcije na unutarnje uho. Pravovremeno antibiotsko liječenje upale srednjeg i vanjskog uha ključno je za sprječavanje komplikacija te naposljetku gubitka sluha i ravnoteže.

Introduction with aim: Tympanic membrane perforation can occur due to various causes, including acute and chronic otitis media, mechanical injuries from improper ear cleaning (e.g., cotton buds), and ear irrigation. It may also result from acoustic trauma caused by exposure to sudden, intense sounds. This case report highlights the etiological factors of tympanic membrane perforation and emphasizes the importance of timely treatment to prevent hearing loss and balance impairment. Case Report: A 57-year-old female presented with a noticeable decrease in hearing and earache in her left ear. She was afebrile. Otoscopic examination showed hyperemia of the tympanic membrane with perforation, purulent inflammation of the outer ear, and cerumen. A diagnosis of otitis externa and otitis media was made. The patient was prescribed tobramycin ear drops, xylometazoline nasal spray, and amoxicillin with clavulanic acid for seven days. At follow-up, the tympanic membrane showed persistent hyperemia and visible perforation. The patient was switched to cefpodoxime. However, on the eighth day of treatment, she experienced severe dizziness and was referred to the emergency otolaryngology department. In the emergency department, the Rinne test was positive on the left, and the Weber test lateralized to the left ear. Tympanometry showed an A curve in the right ear and a B curve in the left, indicating conductive hearing loss from 45 to 85 dB. Vestibular impairment was excluded. The patient was advised to perform saline nasal rinses, apply xylometazoline nasal spray, and use Vaxol ear spray. A follow-up was scheduled. In the follow-up otomicroscopy, cerumen with traces of wax was visible at the edge of the perforation, which was successfully removed.The patient disclosed that she had used earwax to clean her ears a year prior to the onset of symptoms. Dexamethasone ear drops were prescribed, and myringoplasty was scheduled in three months. Discussion: The tympanic membrane protects the middle ear from infection, and its perforation increases the risk of acute inflammation in both the outer and middle ear. Damage to the membrane allows bacteria and other microorganisms to penetrate deeper ear structures, and exposure to external factors increases. Early recognition and treatment of ear infections in patients with perforated tympanic membranes are crucial to prevent complications, including the spread of infection to the inner ear and permanent hearing loss. In this case, the perforation likely occurred when the patient cleaned her ear with wax a year ago. As the infection progressed, dizziness developed, possibly indicating that the infection spread to the inner ear, leading to labyrinthitis or vestibular neuritis. Early intervention is essential to prevent long-term hearing and balance impairment. Conclusion: Tympanic membrane perforation can result from middle ear infection or inadequate ear cleaning. Symptoms such as vertigo, tinnitus, and hearing loss are key indicators of infection spreading to the inner ear. Timely antibiotic treatment for otitis media and otitis externa is vital to prevent complications and preserve hearing and balance.

Uvod s ciljem: Rak prostate je najčešće novodijagnosticirani rak i treći najčešći zloćudni uzrok smrti u muškaraca u Hrvatskoj. Tijekom 2024. godine prema preporukama Europske Unije započeta je provedba Posebnog programa za probir i rano otkrivanje raka prostate u Hrvatskoj s ciljem smanjenja smrtnosti ove zloćudne bolesti. Ciljna populacija programa su muškarci u dobi od 55 do 69 godina koji do sad nisu bolovali od raka prostate i koji zadnju godinu dana nisu radili pretragu prostata specifičnog antigena (PSA) . Prikaz slučaja: Cilj ovog prikaza slučaja je istaknuti značaj provedbe programa za probir i rano otkrivanje raka prostate u Hrvatskoj na primjeru pacijenta iz ambulante obiteljskog liječnika. Muškarac u dobi od 65 godina je,s obzirom na kriterije ciljane populacije probira, uključen od strane obiteljskog liječnika u probir te poslan na PSA testiranje. Vrijednost ukupnog PSA iznosila je 5.33 µg/L te je pacijent upućen na ponavljanje PSA testiranja za 3 tjedna. Vrijednost PSA se povećala na vrijednost od 5.61 µg/L. S obzirom na vrijednosti PSA pacijent je upućen na urološki pregled. Urolog je indicirao biopsiju prostate, a patohistološka dijagnoza je potvrdila prisutnost adenokarcinoma prostate. Pacijent je upućen na MSCT (od eng. Multislice computed tomography) organa zdjelice. Uočena je sklerotična lezija 6. desnog rebra bez prisutnosti limfadenopatije. Indiciran je PET-CT (pozitronska emisijska tomografija) kako bi se razjasnila etiologija suspektnog sekundarizma osnovne bolesti. Nalaz PET-CT-a je pokazao kako su prethodno opisane promjene degenerativne prirode. Pacijent je podvrgnut radikalnoj prostatektomiji. Rasprava: U europskim zemljama 5-godišnje preživljenje u pacijenata sa rakom prostate ukupno iznosi 83%, a 90% ako se dijagnosticira u muškaraca u dobi od 55 do 64 godina. S provođenjem probira i ranog otkrivanja raka prostate raste incidencija raka prostate, no značajno se povećava preživljenje i smanjuje smrtnost od ove bolesti. U određenim slučajevima povišene vrijednosti PSA i negativni nalaz transrektalne ultrazvučne biopsije mogu voditi uzastopnim biopsijama. Ovaj problem bi se mogao spriječiti uporabom magnetske rezonancije, no još ne postoji konsenzus za njenu uporabu u ranim stadijima raka. Prednosti ranog otkrivanja raka prostate su i veće mogućnosti metoda liječenja u ranim stadijima raka, a koje se smanjuju sa povećanjem invazivnosti raka. Zaključak: Posebnim programom probira i ranog otkrivanja raka prostate omogućujemo pacijentu dulje preživljenje, više mogućnosti različitih oblika liječenja i bolju kvalitetu života. Važnost nacionalnih programa je primarna prevencija i stvaranje zdrave populacije.

Introduction and Objective: Prostate cancer is the most commonly diagnosed cancer and the third most common malignant cause of death in men in Croatia. In 2024, according to the recommendations of the European Union, the implementation of a Special Program for Screening and Early Detection of Prostate Cancer in Croatia began, with the goal of reducing mortality from this malignant disease. The target population for the program are men aged 55 to 69 who have not previously had prostate cancer and who have not undergone a prostate-specific antigen (PSA) test in the past year. Case Presentation: The goal of this case presentation is to highlight the significance of implementing the prostate cancer screening and early detection program in Croatia using a patient from the family doctor’s office as an example. A 65-year-old male, meeting the criteria for the target screening population, was included by the family doctor in the screening program and sent for PSA testing. The total PSA value was 5.33 µg/L, and the patient was referred for a repeat PSA test in three weeks. The PSA value increased to 5.61 µg/L. Given the elevated PSA levels, the patient was referred for a urological examination. The urologist indicated a prostate biopsy, and the histopathological diagnosis confirmed the presence of prostate adenocarcinoma. The patient was referred for MSCT (Multislice Computed Tomography) of the pelvic organs. A sclerotic lesion of the 6th right rib was observed, with no signs of lymphadenopathy. A PET-CT (Positron Emission Tomography) was indicated to clarify the etiology of the suspected secondary metastasis. The PET-CT results showed that the previously described changes were of a degenerative nature. The patient underwent a radical prostatectomy. Discussion: In European countries, the 5-year survival rate for prostate cancer patients is 83% overall, and 90% if diagnosed in men aged 55 to 64. With the implementation of screening and early detection of prostate cancer, the incidence of prostate cancer increases, but survival rates significantly improve, and mortality from this disease decreases. In certain cases, elevated PSA levels and a negative transrectal ultrasound biopsy result can lead to repeat biopsies. This issue could be prevented by the use of magnetic resonance imaging (MRI), although there is still no consensus on its use in the early stages of cancer. The advantages of early detection of prostate cancer include greater treatment options in the early stages, which decrease as the invasiveness of the cancer increases. Conclusion: The special program for prostate cancer screening and early detection allows patients longer survival, more treatment options, and a better quality of life. The importance of national programs lies in primary prevention and the creation of a healthy population.

UVOD: Primarna hiperparatireoza (PHPT) je stanje koje karakterizira hiperkalcemija kao posljedica povišenog parathormona (PTH) te je vodeća dijagnoza u tek 0,6% prijema pacijenata na OHBP-u. Ovo stanje dovodi do različitih nefroloških, koštanih i drugih metaboličkih komplikacija. Tumori divovskih stanica (smeđi tumori), rijetki su benigni tumori kosti koji nastaju na mjestima agresivne resorpcije kostiju što doprinosi nastanku osteoporoze te posljedičnim patološkim prijelomima. Ovim prikazom slučaja želimo naglasiti važnost mjerenja kalcija u serumu prilikom obrade dugotrajnih bolova u kostima kojima nije pronađen jasan uzrok. PRIKAZ SLUČAJA: 44-godišnja pacijentica javila se na pregled fizijatru zbog umora, bolova u ramenima, koljenima te lumbalnom djelu kralježnice koje je liječila nesteroidnim protuupalnim lijekovima (NSAIL) tijekom šest mjeseci. Reumatološkom obradom je uklonjena sumnja na reumatizam te je pacijentica bila upućena na scintigrafiju. Endokrinologu se javila zbog patološkog nakupljanja radionuklida i osteolitičkih lezija u kostima lubanje, svih udova i lumbalne kralježnice pronađenih na scintigrafiji. Daljnjom dijagnostičkom obradom magnetnom rezonancijom (MR) desnog ramena pronađena je masa na proksimalnom dijelu humerusa te je učinjena patohistološka analiza tvorbe (PHD analiza) kojom je potvrđen gigantocelularni tumor kosti (smeđi tumor). U biokemijskoj analizi pronađene su visoke razine serumskog Ca (4,34 mmol/L) i prolaktina (579 mIU/L) zbog čega je učinjena citopunkcija lijeve gornje paratireoidne žlijezde u čijem je punktatu izmjerena izrazito visoka razina PTH (> 5000 pg/ml). MR-om selarne i paraselarne regije te MR-om vrata, dijagnosticiran je primarni adenom lijeve gornje doštitne žlijezde te mikroadenom hipofize (3x2x4 mm). Testiranje na MEN-1 sindrom je bilo negativno. Daljnjim dijagnostičkim pretragama potvrđeni su multipli nefroliti oba bubrega, teška osteoporoza (T-score vrata lijeve bedrene kosti -3,5) i teški deficit vitamina D (16 nmol/L). Pacijentica je prvo liječena pamidronatom (bisfosfonat) i buprenorfin flasterom 35 ug/h za bol. Kako je razvila pancitopeniju, liječena je metilprednizolonom i cinakalcetom (kalcimimetik). Na terapiju se krvna slika oporavila no serumski kalcij je i dalje ostao povišen (3,1 mmol/L) te je indicirana ljevostrana lobektomija štitnjače i ljevostrana paratireoidektomija. Nakon operacije došlo je do smanjenja serumskog kalcija (2,09 mmol/L) te je pacijentica razvila simptome hipokalcemije (parestezije, Chvostekov znak). Pacijentica je otpuštena kući uz nadomjesnu terapiju vitamina D, kalcijevim karbonatom (CaCO₃ 1000 mg 3 x 1) te kalcitriolom (0,5 mg 3 x 1). Pacijentica je dalje praćena te je došlo do potpunog oporavka krvne slike i stabilizacije serumske razine kalcija kao i regresije simptoma bolova i koštanih lezija. ZAKLJUČAK: Bol u zglobovima je čest simptom zbog kojeg se pacijenti javljaju obiteljskom liječniku. S obzirom na veliki broj diferencijalnih dijagnoza, želimo naglasiti važnost mjerenja ionskog i ukupnog kalcija u serumu kao bitan endokrinološki čimbenik koji može biti ključan znak za postavljanje točne dijagnoze. Povišena razina PTH i hiperkalcemija uz prethodni anamnestički podatak o bolovima u zglobovima, umor i patološki nalaz scintigrafije mogu biti povezani s primarnom ili sekundarnom patologijom paratireoidnih žlijezda. Smeđi tumori su rijetkost te se javljaju u tek 1% pacijenata s PHPT. S obzirom na to da su tumori benignih karakteristika, uklanjanjem uzroka resorpcije kostiju, dolazi do regresije lezija te često nije potrebna ortopedska intervencija.

INTRODUCTION: Primary hyperparathyroidism (PHPT) is a condition characterized by hypercalcemia due to elevated parathyroid hormone (PTH) levels and is the leading diagnosis in only 0.6% of patient admissions to the ER. This condition leads to various nephrological, skeletal, and other metabolic complications. Giant cell tumors (brown bone tumors) are benign bone tumors that occur in areas of aggressive bone resorption, contributing to osteoporosis and subsequent pathological fractures. With this case report, we aim to highlight the importance of measuring serum calcium levels when evaluating chronic bone pain of unclear origin. CASE REPORT: A 44-year-old female patient presented to a physiatrist with fatigue and pain in her shoulders, knees, and lumbar spine, which she treated with nonsteroidal anti-inflammatory drugs (NSAIDs) for six months. Rheumatological evaluation ruled out rheumatism, and the patient was referred for scintigraphy. Endocrinologist was consulted due to pathological radionuclide accumulation and osteolytic lesions in the skull, extremities, and lumbar spine. Further diagnostic workup using magnetic resonance imaging (MRI) of the right shoulder revealed a mass in the proximal humerus, and a histopathological analysis (PHD analysis) confirmed a giant cell bone tumor (brown tumor). Biochemical analysis revealed high serum calcium (4.34 mmol/L) and prolactin (579 mIU/L) levels, prompting a fine-needle aspiration of the left superior parathyroid gland, which showed an extremely high PTH level (>5000 pg/mL). MRI of the sellar and parasellar region as well as MRI of the neck region showed a primary adenoma in the upper left parathyroid gland and a pituitary microadenoma (3x2x4 mm). Testing for MEN-1 syndrome was negative. Further diagnostic tests confirmed multiple nephrolithiasis in both kidneys, severe osteoporosis (T-score of the left femoral neck: -3.5), and severe vitamin D deficiency (16 nmol/L). The patient was treated with pamidronate (a bisphosphonate) and a buprenorphine patch (35 µg/h) for the pain. Due to the development of pancytopenia, she was subsequently treated with methylprednisolone and cinacalcet (a calcimimetic). While her blood counts recovered with treatment, serum calcium remained elevated (3.1 mmol/L), leading to an indication for left thyroid lobectomy and left parathyroidectomy. Postoperatively, serum calcium levels decreased to 2.09 mmol/L, and the patient developed symptoms of hypocalcemia (paresthesias, Chvostek’s sign). She was discharged home with vitamin D supplementation, calcium carbonate (CaCO₃ 1000 mg 3x daily), and calcitriol (0.5 mg 3x daily). Follow-up showed complete recovery of blood counts, stabilization of serum calcium levels, and regression of pain and bone lesions. CONCLUSION: Joint pain is a common symptom leading patients to visit their primary care physician. Given the numerous differential diagnoses, we emphasize the importance of measuring ionized and total serum calcium as an important endocrine factor that can be an indicator for an accurate diagnosis. Elevated PTH levels and hypercalcemia, along with a history of joint pain, fatigue, and scintigraphy findings, are most likely associated with primary or secondary parathyroid gland pathology. Brown tumors are rare, occurring in only 1% of PHPT patients. Since these tumors are benign, addressing the underlying cause of bone resorption leads to lesion regression, eliminating the need for orthopedic intervention.

Uvod s ciljem
Ankilozantni spondilitis (AS) je kronična, progresivna upalna reumatska bolest koja pripada grupi seronegativnih spondiloartropatija. Bolest primarno zahvaća aksijalni skelet, uključujući sakroilijakalne zglobove i kralježnicu te enteze. (1) Od izvanzglobnih manifestacija javlja se iridociklitis, a nešto rjeđe i daktilitis.
U 92% slučajeva aksijalnih spondiloartritisa simptomi se javljaju prije 45. godine života. (2)
Pravovremenom dijagnostikom i početkom liječenja moguće je značajno smanjiti progresiju kliničke slike i održati kvalitetu života pacijenta.
Cilj ovog rada je prikazati kako čak i prepoznatljiva klinička slika poput one ankilozantnog spondilitisa godinama može proći neopaženo, maskirana korištenjem bezreceptnih analgetika te alternativnim metodama liječenja.

Prikaz slučaja
Pacijent (73) javlja se na pregled radi bolova u desnom ramenu i lijevom kuku koji se pojavljuju povremeno unatrag 2 godine. Navodi kako od 30. godine života ima izrazite bolove u lumbosakralnoj kralježnici koje je olakšavao bezreceptnim analgeticima –(primjerice ibuprofen 400 mg četiri puta dnevno u kombinaciji s paracetamolom 500 mg dva puta dnevno), posjetima kiropraktičaru i plivanjem. Prije desetak godina bolovi su se intenzivirali, a pacijent je razvio gastrointestinalne tegobe na ibuprofen te je u terapiju uveden tramadol u kombinaciji s paracetamolom. U privatnom angažmanu obavljao je fizikalnu terapiju jedan do dva puta godišnje.
Iz obiteljske anamneze se saznaje da je majka pacijenta bolovala od nedijagnosticiranog artritisa i Raynaudova fenomena.
Uvidom u medicinsku dokumentaciju utvrdi se kako je pacijent zadnji puta na ambulantnom pregledu bio prije 4 godine zbog hipertenzije te tada nije spominjao bolove, a terapiju je redovito naručivao telefonom.
Fizikalnim pregledom pronađe se „stav skijaša“ – hiperlordoza vrata, gubitak lordoze lumbosakralne kralježnice te blaga fleksija u kukovima i koljenima, što rezultira stavom nagnutim prema naprijed. Opseg pokreta u desnom ramenu i lijevom kuku bio je ograničen, a na šakama se opaža bezbolni daktilitis – „kobasičasti prsti“. Pacijent je potom upućen na prvi pregled reumatologa.
Daljnjom specijalističkom obradom potvrdi se pozitivan HLA B27/39 te radiološke pretrage koje se mogu uklopiti u sliku ankilozantnog spondilitisa. U terapiju je uveden sulfasalazin 500 mg s postupnim povećanjem doze do ukupno 2g dnevno. Pacijent je upućen na fizikalnu terapiju i redovite kontrole reumatologa.

Rasprava i zaključak
Ovaj prikaz slučaja pokazuje kako nekontrolirana uporaba bezreceptnih analgetika može znatno odgoditi postavljanje dijagnoze i početak adekvatnog liječenja, stoga je iznimno važno inzistirati na ambulantnom pregledu i dijagnostici kod pacijenata koji redovito naručuju analgetsku terapiju, a nemaju potvrđenu dijagnozu.
Iako je dob početka tegoba važan kriterij u postavljanju dijagnoze, potrebno je uzeti u obzir mogućnost da su simptomi počeli godinama ranije, ali zbog samomedikacije pacijenta nisu pravovremeno prepoznati.

Kratice
AS – ankilozantni spondilitis
HLA B27 – eng. Human Leukocyte Antigen B27

Introduction and Objective
Ankylosing spondylitis (AS) is a chronic, progressive inflammatory rheumatic disease that belongs to the group of seronegative spondyloarthropathies. The disease primarily affects the axial skeleton, including the sacroiliac joints, spine, and entheses. (1) Extra-articular manifestations include iridocyclitis and, less commonly, dactylitis.
In 92% of axial spondyloarthritis cases, symptoms appear before the age of 45. (2)
Timely diagnosis and the initiation of treatment can significantly reduce disease progression and maintain the patient's quality of life.
The aim of this study is to show how even a recognizable clinical presentation, such as that of ankylosing spondylitis, can go unnoticed for years, masked by the use of over-the-counter analgesics and alternative treatments.
Case Presentation
A 73-year-old patient presents with complaints of intermittent pain in the right shoulder and left hip that has been occurring for the past two years. He mentions that, since the age of 30, he has had significant pain in the lumbosacral spine, which he relieved with over-the-counter analgesics (e.g., ibuprofen 400 mg four times a day in combination with paracetamol 500 mg twice a day), visits to a chiropractor, and swimming. About ten years ago, the pain intensified and the patient developed gastrointestinal issues from ibuprofen, so tramadol in combination with paracetamol was introduced. He also underwent physical therapy one to two times per year privately.
Family history reveals that the patient's mother suffered from undiagnosed arthritis and Raynaud's phenomenon.
A review of the patient's medical documentation reveals that his last outpatient visit was four years ago for hypertension, at which time he did not mention any pain and his medication was regularly ordered by phone.
On physical examination, a "ski-jumper posture" is observed—cervical hyperlordosis, loss of lordosis in the lumbosacral spine, and mild flexion in the hips and knees, resulting in a forward-tilted posture. Range of motion in the right shoulder and left hip was limited, and painless dactylitis—"sausage fingers"—was noted on the hands. The patient was then referred for a first visit to a rheumatologist.
Further specialist examination confirmed positive HLA B27/39 and radiological findings consistent with ankylosing spondylitis. Sulfasalazine 500 mg was introduced, with a gradual dose increase to a total of 2g per day. The patient was referred for physical therapy and regular rheumatology follow-ups.
Discussion and Conclusion
This case presentation demonstrates how uncontrolled use of over-the-counter analgesics can significantly delay the diagnosis and initiation of appropriate treatment. Therefore, it is crucial to insist on outpatient examinations and diagnostics for patients who regularly order analgesic therapy without a confirmed diagnosis.
Although the age of symptom onset is an important criterion in diagnosis, it is necessary to consider the possibility that symptoms began years earlier but were not timely recognized due to the patient's self-medication.
Abbreviations
AS – Ankylosing Spondylitis
HLA B27 – Human Leukocyte Antigen B27

Uvod s ciljem Bol u donjem dijelu leđa (eng. lower back pain, LBP) čest je simptom u ambulantama liječnika obiteljske medicine te je globalno prepoznat kao rastući problem. Unatoč tome liječenju se često pristupa zanemarujući kompleksnost stanja prepoznatu u trenutno dostupnim smjernicama. Moguć razlog je nedostatak praktičnih informacija potrebnih za kvalitetnu provedbu liječenja poput konkretnih preporuka režima vježbi. Cilj ovog rada je dati praktične savjete za provedbu liječenja LBP u ambulanti obiteljske medicine. Rasprava Prema studiji Globalnog opterećenja bolešću (eng. Global burden of disease, GBD) LBP je vodeći uzrok nesposobnosti u svijetu, s najviše godina života s onesposobljenošću (eng. years lived with disability, YLD), s rastućom incidencijom i prevalencijom u svijetu. Prepoznati rizični faktori za LBP su dob, povišen indeks tjelesne težine, pušenje, sjedilački način života te nepovoljni uvjeti na radnom mjestu. S obzirom na starenje svjetske populacije i trend porasta indeksa tjelesne težine, može se očekivati porast broja osoba oboljelih od LBP. Akutni LBP često postaje kronična bolest, povezuje se s poremećajima raspoloženja i spavanja, te dovodi do smanjene kvalitete života. Kronični LBP dovodi do opterećenja zdravstvenog, ali i socioekonomskog sustava zbog čega je nužan pravovremen i sustavan pristup liječenju LBP-a. Smjernice za liječenje LBP objavljene od strane Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) 2023. godine stavile su naglasak na potreban holistički pristup u liječenju LBP-a koji uključuje edukaciju, fizičke intervencije (vježbe, fizikalna terapija itd.), psihološku podršku te farmakoterapiju. U praktičnom radu često se umanjuje vrijednost edukacije pacijenata o vježbanju kao dijelu liječenja. Istraživanja su pokazala kako fizička aktivnost ima bolji učinak u odnosu na druge modalitete liječenja, smanjujući akutnu i kroničnu bol te subjektivni osjećaj nesposobnosti. Najbolje rezultate imale su aktivnosti koje uključuju vježbe motoričke kontrole (eng. motor control exercise), vježbe jačanja mišića trupa (eng. core strength exercise) i pilates. Preporučeno trajanje vježbanja je 20-30 minuta, pet puta tjedno ili 60 minuta, dva puta tjedno. Redovitom tjelovježbom poboljšava se postura tijela i smanjuje se učestalost akutnih događaja LBP. Zaključak LBP je značajan medicinski, socijalni i ekonomski problem na globalnoj razini. Zahtijeva integrativan i individualan pristup dijagnostici i liječenju. U liječenju potrebno je pacijenta adekvatno educirati i poticati na rani povratak tjelesnoj aktivnosti. Održavajuća tjelesna aktivnost ujedno je i mjera prevencije ponovnih akutnih događaja ili kronifikacije LBP.

Introduction Lower back pain (LBP) is a common symptom in primary care clinics and is globally recognized as a growing issue. Despite this, treatment often neglects the complexity of the condition as outlined in current guidelines. A possible reason is the lack of practical information necessary for effective treatment implementation, such as specific exercise regimen recommendations. The aim of this paper is to provide practical advice for managing LBP in primary care settings. Discussion According to the Global Burden of Disease (GBD) study, LBP is the leading cause of disability worldwide, accounting for the highest number of years lived with disability (YLD), with increasing incidence and prevalence globally. Recognized risk factors for LBP include age, high body mass index (BMI), smoking, a sedentary lifestyle and unfavorable working conditions. Given the aging global population and the rising BMI trend, an increase in LBP cases can be expected. Acute LBP frequently becomes a chronic condition, is associated with mood and sleep disorders, and leads to reduced quality of life. Chronic LBP places a burden on both healthcare and socioeconomic systems, necessitating a timely and systematic approach to treatment. The World Health Organization (WHO) guidelines for LBP treatment, published in 2023, emphasize the need for a holistic approach, including education, physical interventions (such as exercise and physical therapy), psychological support and pharmacotherapy. In clinical practice, the importance of patient education on exercise as part of treatment is often underestimated. Research has shown that physical activity is more effective than other treatment modalities in reducing both acute and chronic pain and improving perceived disability. The most effective activities include motor control exercises, core strengthening exercises and pilates. The recommended exercise duration is 20-30 minutes, five times a week, or 60 minutes, twice a week. Regular physical activity improves posture and reduces the frequency of acute LBP episodes. Conclusion LBP is a significant medical, social and economic issue on a global scale. It requires an integrative and individualized approach to diagnosis and treatment. Effective management involves adequately educating patients and encouraging early return to physical activity. Maintaining physical activity also serves as a preventive measure against recurrent acute episodes or chronic LBP.

Uvod s ciljem:
Ventrikularna tahikardija je životno ugrožavajuća aritmija. Karakterizirana je ektopičnim ventrikularnim ritmom s proširenim QRS kompleksima, frekvencijom većom od 100 otkucaja u minuti i najmanje tri uzastopne ventrikularne ekstrasistole.
Cilj ovog prikaza slučaja je prikazati multidisciplinarni pristup pacijentu s ventrikularnom tahikardijom.
Prikaz slučaja:
Pacijent (57) s ishemijskom kardiomiopatijom i ejekcijskom frakcijom lijevog ventrikula (EFLV) od 40% bio je hospitaliziran zbog postojane ventrikularne tahikardije. Koronarografijom je utvrđena potpuna kronična okluzija desne koronarne arterije i nesignifikantna stenoza lijeve prednje silazne arterije. Učinjena je radiofrekventna ablacija fokusa ventrikularnih ekstrasistola i nepostojane ventrikularne tahikardije (NSVT) u LV summitu, s djelomičnom supresijom ventrikularne ektopije. Nakon zahvata uveden je amiodaron 200 mg. Na kontrolnom pregledu nakon dva mjeseca pacijent se osjećao dobro, bez palpitacija i omaglica. Holter elektrokardiogram pokazao je sinusni ritam s prosječnom frekvencijom od 56 otk./min, ventrikularne ekstrasistole do maksimalno osam u nizu (NSVT) te prolongaciju PR intervala i AV blok drugog stupnja tijekom noći. Zbog toga je, umjesto amiodarona, u terapiju uveden bisoprolol 1,25 mg. Kasnijom progresijom AV bloka i ponovnim epizodama NSVT, uz ishemijsku kardiomiopatiju s reduciranom EFLV, indicirana je implantacija uređaja za srčanu resinkronizacijsku terapiju s defibrilatorom (CRT-D) uz stimulaciju provodnog sustava srca (CSP). U terapiju je uveden sotalol. Pacijent je nekoliko puta pregledan u ordinaciji obiteljskog liječnika i hitnoj službi zbog simptoma zatajenja srca (edemi, ortopneja), što je zahtijevalo povećanje doze fursemida. Godinu dana nakon implantacije CRT-D uređaja s CSP-om, pacijent je osjetio naglu bol i pritisak u prsima, s osjećajem „eksplozije“. Elektrokardiogram je pokazao ventrikularnu tahikardiju od 209 otk./min, uspješno prekinutu amiodaronom. Elektrofiziološkom obradom, kao potencijalni fokus aritmije, ciljana je baza aorte, no ablacija nije provedena zbog otkrivene sakularne aneurizme infrarenalne aorte širine 9 cm s parijetalnim trombom i disekcijom prema zajedničkoj ilijačnoj arteriji. Pacijent je upućen na operaciju aneurizme, a nakon zahvata dogovoren je pregled u ambulanti za elektrostimulaciju, dok je terapija amiodaronom nastavljena.
Rasprava:
Nepostojana ventrikularna tahikardija (NSVT) je VT koja traje do 30 sekundi. Najčešće je asimptomatska, ali se mogu javiti privremene palpitacije. Simptomi su najčešće udruženi s pridruženom srčanom bolešću, iako NSVT može biti i idiopatska. Liječenje je usmjereno na temeljnu srčanu bolest i može uključivati implantaciju kardioverter-defibrilatora i srčanu resinkronizacijsku terapiju, ovisno o kardiološkim rizicima. Postojana ventrikularna tahikardija traje duže od 30 sekundi te zahtijeva hitnu intervenciju zbog nestabilnog hemodinamskog stanja ovih pacijenata. Obiteljski liječnici igraju ključnu ulogu u prepoznavanju simptoma srčanih aritmija, praćenju učinka terapije i upućivanju pacijenata na konzilijarne preglede ili, po potrebi, u hitnu službu. U ovom slučaju, kontinuirano praćenje omogućilo je pravovremeno prepoznavanje simptoma ventrikularnih aritmija, zatajenja srca i atrioventrikularnog bloka, što je rezultiralo upućivanjem na konzilijarne preglede, u hitnu službu, prilagodbom terapije te prepoznavanjem komplikacija. Osim toga, suradnja s drugim specijalistima bila je ključna za pravodobno postavljanje indikacija za implantaciju CRT-D uređaja i kirurško liječenje aneurizme aorte.
Zaključak:
Obiteljski liječnici imaju ključnu ulogu u dugoročnom praćenju pacijenata s kardiovaskularnim bolestima. Pravovremeno prepoznavanje simptoma, prilagodba terapije i upućivanje na specijalističke preglede od presudne su važnosti za sprječavanje komplikacija te, u najgorem slučaju, smrtnog ishoda.

Introduction:
Ventricular tachycardia is a potentially lethal arrhythmia, characterized by an ectopic ventricular rhythm with widened QRS complexes, a heart rate greater than 100 beats per minute, and at least three consecutive ventricular ectopic beats. The aim of this case report is to present a multidisciplinary approach to a patient with ventricular tachycardia.
Case Report:
A 57-year-old patient with ischemic cardiomyopathy (ejection fraction (EF) = 40%) was admitted due to ventricular tachycardia. Coronary angiography revealed a complete chronic occlusion of the right coronary artery and a non-significant stenosis of the left anterior descending artery. Radiofrequency ablation of the ventricular ectopic focus and non-sustained ventricular tachycardia (NSVT) in the LV summit was performed, resulting in partial suppression of ventricular ectopy. Following the procedure, amiodarone 200 mg was started. Two months later, during a follow-up visit, the patient reported feeling well, without palpitations or dizziness. A Holter electrocardiogram showed sinus rhythm with an average heart rate of 56 bpm, a prolonged PR interval, and second-degree AV block during the night. Consequently, bisoprolol 1.25 mg was initiated instead of amiodarone. As the AV block progressed and NSVT recurred, alongside ischemic cardiomyopathy and reduced EF, cardiac resynchronization therapy with a defibrillator (CRT-D) and conduction system pacing (CSP) was indicated, with sotalol added to the regimen. The patient frequently visited the primary care physician and the emergency department for heart failure symptoms, including oedema and orthopnea, leading to an increase in the furosemide dosage. One year after CRT-D implantation, the patient experienced sudden chest pain and pressure, with a sensation of an "explosion". ECG showed ventricular tachycardia at 209 bpm, which was successfully terminated with amiodarone. An electrophysiological study revealed a potential arrhythmia focus at the aortic base. However, ablation was not performed due to the discovery of a 9 cm saccular aneurysm of the infrarenal abdominal aorta, with a parietal thrombus and dissection extending to the common iliac artery. Treatment with amiodarone was continued, and the patient was referred for aneurysm surgery. Follow-up was scheduled at the electrophysiology clinic after the surgery.
Discussion:
NSVT lasts up to 30 seconds and is usually asymptomatic, though palpitations may occur. Symptoms are most associated with underlying heart disease. Treatment focuses on the underlying condition and may involve a cardioverter-defibrillator and cardiac resynchronization therapy based on cardiac risks. Sustained ventricular tachycardia (SVT) lasts longer than 30 seconds and requires urgent intervention due to hemodynamic instability. Family physicians play a key role in identifying arrhythmia symptoms, monitoring therapy, and referring patients for hospital-based evaluation or emergency care when needed. In this case, continuous monitoring led to the timely recognition of ventricular arrhythmias, heart failure, and AV block, resulting in appropriate referrals and therapy adjustments. Collaboration with specialists was crucial for timely CRT-D implantation and aortic aneurysm surgery.
Conclusion:
Family physicians play a key role in the long-term management of patients with cardiovascular diseases. Timely recognition of symptoms, therapy adjustments, and referral to consultations are crucial for preventing complications and, in the worst-case scenario, fatal outcomes.

UVOD S CILJEM: Hipertenzivna kriza (HK) je hitno stanje obilježeno sistoličkim krvnim tlakom (KT) >180 mmHg i/ili dijastoličkim KT-om >110 mmHg koje je najčešće uzrokovano humoralnim vazokonstriktorima, uz stres i neadekvatnu adherenciju na antihipertenzivnu terapiju. Nema jasnih smjernica za akutno zbrinjavanje HK zbog čega je ono vrlo izazovno i razlikuje se između zdravstvenih ustanova. Cilj rada je prikazati dijagnostički postupak i terapijski plan za akutno i kontinuirano zbrinjavanje bolesnika s HK u okviru obiteljske medicine. RASPRAVA: Glavni zadatak svakog liječnika kod pacijenta s HK-om jest procijeniti postojanje ili rizik od nastanka životno ugrožavajućeg stanja. Nakon provjere točnih vrijednosti KT-a (potrebno ga je izmjeriti tri puta validiranim tlakomjerom s nadlaktičnom manžetom u adekvatnim uvjetima s jednom minutom razmaka između mjerenja) važno je uzeti detaljnu anamnezu i učiniti fizikalni pregled te EKG i fundoskopiju (ako je to dostupno). Ako uz HK-u postoje simptomi i znakovi oštećenja ciljnih organa (bol u prsima, glavobolja, dispneja, epistaksa i dr.) bolesnika treba što prije uputiti u hitnu službu (emergencija), dok asimptomatske bolesnike može zbrinjavati obiteljski liječnik (urgencija). Lijekovi poput nesteroidnih antireumatika, monoklonskih protutijela, nazalnih dekongestiva i droga (kokain, amfetamin) mogu također biti uzrok HK-e. KT treba spustiti najviše do 25 % početnih vrijednosti kombinacijom ACE inhibitora i blokatora kalcijskih kanala (osim u slučaju ishemijskog moždanog udara kada KT ne spuštamo). Alfa blokator (urapidil), vazodilatator (nitroglicerin), diuretik (furosemid) i/ili anksiolitik (diazepam) mogu se dati u specifičnim situacijama, no ne preporučuju se kao zasebna terapija u zbrinjavanju HK-e. Sljedeća vrijednost KT-a mjeri se sat vremena nakon davanja terapije (u < 30 % bolesnika vrijednosti sistoličkog KT-a padnu ispod 180 mmHg u prvih pola sata). Bolesnika zatim treba uputiti na osnovne laboratorijske pretrage (i druge uz indikaciju) te naručiti na kontrolni pregled za sedam dana s dnevnikom tlaka. Svakom bolesniku s HK preporuča se učiniti i kontinuirano mjerenje arterijskog tlaka (KMAT), a nužna je procjena i rigorozna kontrola svih ostalih čimbenika KV rizika (lipida, urata, glukoze, albumin/kreatinin i dr.). U kroničnoj terapiji ovih bolesnika monoterapiji nema mjesta. U slučaju rezistentne hipertenzije ili dokazanog sekundarnog uzroka HK-e, bolesnika je potrebno uputiti na pregled nefrologu ili drugom odgovarajućem specijalistu. Arterijsku hipertenziju u svih bolesnika treba otkriti što prije te je zbog toga ključan oportunistički probir bolesnika u ordinacijama obiteljske medicine. U ordinaciji KT svima treba mjeriti na obje nadlaktice, izračunati KV rizik te educirati svakog bolesnika o ispravnom mjerenju tlaka kod kuće te promjeni životnih navika. ZAKLJUČAK: Unatoč nedostatku smjernica, postupanje u slučaju dolaska bolesnika s HK-om potrebno je temeljiti na saznanjima dobivenih iz znanstvenih istraživanja i kliničkoj procjeni. Prevencija HK-e i njezino pravilno zbrinjavanje (uključujući i dobru regulaciju KT) važan su zadatak svakog liječnika obiteljske medicine jer njima možemo usporiti progresiju ateroskleroze, izbjeći nastanak i progresiju oštećenja ciljnih organa, poboljšati kvalitetu života bolesnika te u konačnici smanjiti smrtnost od KV bolesti.

INTRODUCTION WITH AIM: Hypertensive crisis (HC) is an emergency condition characterized by systolic blood pressure (BP)>180mmHg and/or diastolic BP>110mmHg, most often caused by humoral vasoconstrictors, stress, and inadequate adherence to antihypertensive therapy. There are no clear guidelines for acute HC management, which is why it is very challenging and varies between healthcare institutions. The paper aims to present the diagnostic procedure and therapeutic plan for acute and ongoing care of patients with HC within the family medicine practice. DISCUSSION: The main task of every physician in a patient with HC is to assess the existence or risk of a life-threatening condition. After checking the exact BP values (it needs to be measured three times with a validated blood pressure monitor with an upper arm cuff in adequate conditions with a one-minute interval between measurements), it is important to take a detailed history and perform a physical examination, ECG, and fundoscopy (if available). If symptoms and signs of target organ damage (HMOD; chest pain, headache, dyspnea, epistaxis, etc.) accompany HC, the patient should be referred to the emergency department as soon as possible (emergency), while asymptomatic patients can be managed by their family physician (urgency). Medications such as nonsteroidal anti-rheumatic drugs, monoclonal antibodies, nasal decongestants, and drugs (cocaine, amphetamine) can also cause HC. BP should be lowered by a maximum of 25% with a combination of ACE inhibitors and calcium channel blockers (except in the case of ischemic stroke, when BP is not lowered). Alpha blockers (urapidil), vasodilators (nitroglycerin), diuretics (furosemide), and/or anxiolytics (diazepam) can be given in specific situations but are not recommended as stand-alone therapy in the management of HC. The next BP value is measured one hour after therapy administration (in <30% of patients, systolic BP values fall below 180mmHg within the first half hour). The patient should then be referred for basic laboratory tests (and others if indicated) and checked in seven days with a BP diary. ABPM is recommended for every patient with hypertension, as assessment and rigorous control of all other CV risk factors (lipids, urate, glucose, albumin/creatinine, etc.) is necessary. There is no place for monotherapy in the chronic therapy of these patients. In the case of resistant hypertension or a proven secondary cause, the patient should be referred to a nephrologist or other appropriate specialist. Arterial hypertension should be detected in all patients as soon as possible, making opportunistic screening of patients in family medicine offices crucial. In the office, BP should be measured on both upper arms, CV risk calculated, and each patient educated about correct BP measurement and lifestyle changes. CONCLUSION: Despite the lack of guidelines, treatment for a patient presenting with HC should be based on knowledge gained from scientific research and clinical assessment. Prevention of HC and its proper management (including BP regulation) are important tasks for every family physician because they can slow the progression of atherosclerosis, delay or stop the progression of HMOD, improve the quality of life of patients, and ultimately reduce mortality from CV diseases.

UVOD S CILJEM: Nacionalni program za probir i rano otkrivanje raka pluća (NPP) u Hrvatskoj je pokrenut 2020. godine s ciljem smanjenja smrtnosti od ove bolesti kroz rano otkrivanje i liječenje. Program je usmjeren na visokorizičnu populaciju u dobi od 50 do 75 godina, aktivne pušače ili su prestali pušiti unutar 15 godina prije probira uz pušački staž od minimalno 30 godina (30 pack/years). Probir se provodi pomoću kompjuterizirane tomografije niske doze zračenja (eng. low dose computed tomography, LDCT) diljem Hrvatske, uz ključnu ulogu liječnika obiteljske medicine u identifikaciji i upućivanju pacijenata na pregled. Prema podacima iz 2024. godine, tijekom trogodišnje provedbe programa, LDCT pregledom obuhvaćeno je 22 000 osoba, među kojima je kod 1000 (4,55%) utvrđena sumnja na potencijalnu malignu bolest pluća. Daljnjom dijagnostikom potvrđeno je 250 (1,13%) karcinoma, od kojih je 90% imalo zloćudnu bolest pluća. Cilj rada je prikazati kako nalazi LDCT nisu uvijek jasni, te da nam ponekad pomognu pri otkrivanju drugih bolesti i stanja. PRIKAZ SLUČAJA: Pacijent u dobi od 68 godina, dugogodišnji pušač (40pack/years) donosi nalaz LDCT-a u kojem je opisana promjena u vidu suspektno zadebljane stijenke distalnog odsječka jednjaka. U preporuci je naznačeno da je potrebno učiniti endoskopski pregled te ponoviti LDCT za godinu dana. Pacijent negira gastrointestinalne tegobe, kao i postojanje malignih bolesti u anamnezi, a učinjeni fizikalni pregled bio je u granicama normale. Pacijentu se objasni da je zbog uočenih nepravilnosti potrebno učiniti endoskopsku pretragu jednjaka i želuca unatoč tome što nema tegoba, te se upućuje i u primarni laboratorij. Nalaz kompletne krvne slike i biokemijskih pretraga su bile unutar referentnih vrijednosti, a ezofagoskopski je utvrđena hijatalna hernija sa kroničnim ezofagitisom. Pacijentu je ordinirana terapija IPP a 40 mg kroz 6 tjedana, uz upute o higijensko-dijetetskim mjerama. RASPRAVA: Prilikom uključivanja pacijenta u program očekujemo pozitivan ili negativan odgovor na sumnju u postojanje raka pluća, no ponekad dobijemo nalaze koji otkriju drugu patologiju kao što je to bio slučaj u prikazanog pacijenta. Na temelju nalaza LDCT indicirana je daljnja obrada kojom je postavljena dijagnoza hijatalne hernije i kroničnog ezofagitisa. Kod pacijenta je ezofagitis bio asimptomatski, ali neliječen može dovesti do ozbiljnih posljedica za zdravlje u vidu ulkusa, krvarenja, stenoze jednjaka, a dugotrajna upala u konačnici može dovesti promjena na stanicama sluznice jednjaka povećavajući rizik za razvoj adenokarcinoma jednjaka. Prilikom dijagnostičke obrade kojoj je cilj otkrivanje maligne bolesti od velike je važnosti pacijente umiriti, pružiti psihosocijalnu podršku i dati im upute kakav nalaz možemo očekivati i kako u skladu s njim možemo postupati. ZAKLJUČAK: Rak pluća je vodeći uzrok smrti od malignih bolesti u Hrvatskoj u oba spola. Hrvatska je prva zemlja u europskoj uniji koja je pokrenula ovakav nacionalni program probira raka pluća. Zahvaljujući LDCT pregledu, bolest se otkriva u ranim stadijima, kada su mogućnosti liječenja bolje i šanse za preživljenje veće, a pretraga ponekad otkrije i druga stanja koja mogu biti od važnosti za zdravlje.

INTRODUCTION WITH AIM: National program for screening and early detection of lung cancer in Croatia has started in 2020. with the aim of reducing mortality from this disease through early detection and treatment. The program focuses on a high-risk population aged from 50 to 75 years, active smokers or those who quit smoking within the last 15 years, with a smoking history of at least 30 years (30 pack/years). Screening is conducted using LDCT, with a key role played by family medicine doctors in identifying and referring patients for examination. According to data from 2024, during the three-year implementation of the program, 22,000 individuals underwent LDCT screening, among which 1,000 (4.55%) were found to have a suspicion of potential malignant lung disease. Further diagnostics confirmed 250 (1.13%) cancers, of which 90% had malignant lung disease. The aim of this work is to demonstrate that LDCT findings are not always clear and that they can sometimes help us in detecting other diseases and conditions. CASE REPORT: A 68-year-old patient, a long-term smoker (40 pack-years), presents the results of a LDCT scan that describes a change in the form of a suspiciously thickened wall of the distal segment of the esophagus. The recommendation indicates that an endoscopic examination is necessary, and a repeat LDCT should be performed in one year. The patient denies gastrointestinal symptoms and has no history of malignancies. The patient was informed that due to the observed irregularities, an endoscopic examination of the esophagus and stomach is required despite the absence of symptoms, and they were also referred to the primary laboratory. The CBC and biochemical test results were within reference values, and the endoscopy revealed a hiatal hernia with chronic esophagitis. The patient was prescribed a PPI at a dosage of 40 mg for six weeks, along with instructions regarding hygienic and dietary measures. DISCUSSION: When including a patient in the program, we expect a positive or negative response to the suspicion of lung cancer; however, we sometimes receive findings that reveal other pathologies, as was the case with the presented patient. Based on the LDCT findings, further investigation was indicated, leading to the diagnosis of hiatal hernia and chronic esophagitis. The patient’s esophagitis was asymptomatic, but if left untreated, it can lead to serious health consequences such as chronic inflammation that may ultimately lead to changes in the esophageal mucosal cells, increasing the risk of developing esophageal adenocarcinoma. During the diagnostic process aimed at detecting malignant disease, it is crucial to reassure patients, provide psychosocial support, and give them guidance on what findings to expect and how to act accordingly. CONCLUSION: Lung cancer is the leading cause of death from malignant diseases in Croatia. Croatia is the first country in the EU to launch such a national lung cancer screening program. Thanks to LDCT screening, the disease is detected in its early stages when treatment options are better and survival rates are higher, and the examination may sometimes reveal other conditions that can be important for health.

UVOD S CILJEM: Koža, kao najveći organ ljudskog tijela, odražava ne samo lokalna, već i sistemska oboljenja. Svrbež kože (pruritus) je vrlo čest i neugodan simptom zbog kojeg se pacijenti javljaju u ambulantu obiteljske medicine. Budući da pruritus može imati različite uzroke, koji se kod kompleksnih pacijenata često preklapaju, pristup obiteljskog liječnika mora biti sveobuhvatan i individualiziran. Cilj ovog rada je prikazati glavne etiološke čimbenike pruritusa te istaknuti važnost detaljne dijagnostičke obrade i multidisciplinarnog pristupa u njegovu liječenju. PRIKAZ SLUČAJA: Pacijent, muškarac u dobi od 77 godina, javio se u ambulantu obiteljskog liječnika zbog intenzivnog svrbeža kože popraćenog osipom, koji se pojačavao u večernjim satima. Obiteljska anamneza bila je negativna na kožne, autoimune i maligne bolesti, a ukućani nisu imali slične tegobe. Iz osobne anamneze saznajemo da boluje od arterijske hipertenzije, šećerne bolesti tipa 2, fibrilacije atrija, dilatativne kardiomiopatije, kronične bubrežne bolesti, hiperlipidemije i gihta. U inicijalnoj terapiji ordinirani su lokalni kortikosteroidi i antihistaminici, nakon čega je uvedena i antiskabijesna terapija. Obzirom na izostanak klinički značajnog poboljšanja, pacijent je upućen dermatologu. Na temelju patohistološkog nalaza probatorne biopsije, dermatolog je u dva navrata propisao antiskabijesnu terapiju uz dodatnu simptomatsku terapiju. To je dovelo do povlačenja kožnih promjena, ali zbog daljnjeg perzistiranja svrbeža pacijent je hospitaliziran na Klinici za kožne i spolne bolesti. Po prijemu, pacijent navodi bolove u svim zglobovima, osobito u području vratne kralježnice. Nadalje, u razdoblju od prvog pregleda prije godinu dana, nenamjerno je izgubio 10 kg tjelesne mase te se razvila anemija kronične bolesti. Provede se opsežna dijagnostička obrada, kojom su isključeni dermatološki uzroci pruritusa. Hematološka analiza potvrdila je prisutnost monoklonske gamapatije, no bez sigurnih znakova multiplog mijeloma. Zbog hiperkalcemije i povišenih vrijednosti kreatinina, prema preporuci hematologa, učinjena je biopsija kosti, a nalaz je u trenutku pisanja ovog rada još uvijek u obradi. S obzirom na sumnju na iatrogeni uzrok pruritusa, prilagođena je antikoagulantna i antidijabetička terapija, nakon čega je pacijent otpušten na kućno liječenje uz nastavak daljnje hematološke obrade. RASPRAVA I ZAKLJUČAK: Kod prikazanog pacijenta svrbež se primarno manifestirao uz prisutne kožne promjene, pri čemu je dermatopatohistološki nalaz, u korelaciji s kliničkom slikom, upućivao na skabijes. S obzirom na dugotrajnost pruritusa i povlačenje kožnih promjena uz pridržavanje propisane terapije, dijagnostička obrada bila je usmjerena na otkrivanje eventualnog podležećeg sistemskog oboljenja. Međutim, proces dijagnostike bio je značajno otežan složenošću pacijentove osobne anamneze. Naposljetku, utvrđeno je da se radi o preklapanju primarnog i sekundarnog pruritusa, pri čemu je sekundarni oblik bio posljedica podležećih internističkih zbivanja, uz moguću iatrogenu komponentu. Iako su ovakvi slučajevi rijetki, iznimno je važno da obiteljski liječnici pacijentu pristupe sveobuhvatno, uzimajući u obzir cjelokupni klinički kontekst, a ne isključivo jedan simptom s kojim se prezentira u ambulanti.

INTRODUCTION WITH OBJECTIVE: The skin, as the largest organ of the human body, reflects not only local but also systemic diseases. Itchy skin (pruritus) is a very common and unpleasant symptom that often brings patients to family medicine clinics. Since pruritus can have various causes, which often overlap in complex patients, the family physician's approach must be comprehensive and individualized. The aim of this paper is to present the main etiological factors of pruritus and highlight the importance of a detailed diagnostic work-up and a multidisciplinary approach to its treatment. CASE REPORT: A 77-year-old man presented to his family doctor's office with intense itching of the skin accompanied by a rash, which worsened in the evening. Family history was negative for skin, autoimmune, and malignant diseases, and household members did not report similar complaints. From his personal medical history, we learned that he suffers from arterial hypertension, type 2 diabetes, atrial fibrillation, dilated cardiomyopathy, chronic kidney disease, hyperlipidemia, and gout. Initial therapy included topical corticosteroids and antihistamines, followed by antiscabies treatment. Given the lack of clinically significant improvement, the patient was referred to a dermatologist. Based on the pathohistological findings of a probatory biopsy, the dermatologist prescribed antiscabies therapy on two occasions, in addition to additional symptomatic therapy. This led to the resolution of the skin lesions, but due to the persistence of itching, the patient was hospitalized at the Clinic for Skin and Venereal Diseases. Upon admission, the patient reported pain in all joints, especially in the cervical spine. Furthermore, during the period since the first examination a year earlier, he had unintentionally lost 10 kg of body weight and developed anemia of chronic disease. An extensive diagnostic work-up was performed, which excluded dermatological causes of pruritus. Hematological analysis confirmed the presence of monoclonal gammopathy, but without definitive signs of multiple myeloma. Due to hypercalcemia and elevated creatinine levels, a bone biopsy was performed, as recommended by the hematologist, and the findings are still pending at the time of writing. Given the suspicion of an iatrogenic cause of pruritus, anticoagulant and antidiabetic therapies were adjusted, after which the patient was discharged for home treatment with continued hematological follow-up. DISCUSSION AND CONCLUSION: In the presented patient, itching initially manifested with the presence of skin changes, with dermatopathohistological findings that, in correlation with the clinical picture, suggested scabies. Given the long-standing nature of pruritus and the resolution of skin changes following adherence to prescribed therapy, further diagnostic work-up focused on identifying a possible underlying systemic disease. However, the diagnostic process was significantly complicated by the complexity of the patient's medical history. Ultimately, it was determined that this was an overlap of primary and secondary pruritus, with the secondary form being a consequence of underlying internal medical conditions, with a possible iatrogenic component. Although such cases are rare, it is extremely important for family physicians to approach patients comprehensively, taking into account the entire clinical context and not just the presenting symptom.

UVOD S CILJEM: AL amiloidoza (primarna amiloidoza) predstavlja jednu od najčešćih i najtežih oblika sistemske amiloidoze. Riječ je o bolesti plazma stanica koje u koštanoj srži proizvode abnormalne lake lance imunoglobulina. Ti lanci se u organizmu talože u obliku amiloidnih fibrila, uzrokujući oštećenje različitih organa, najčešće srca i bubrega. S obzirom na nespecifične simptome poput kroničnog umora i vrtoglavice, dijagnoza se često postavlja kasno, kada su već prisutna značajna oštećenja organa. Cilj prikaza je istaknuti važnost pravovremenog prepoznavanja znakova i simptoma koji mogu ukazivati na amiloidozu, s naglaskom na ulogu liječnika obiteljske medicine u ranom upućivanju pacijenata na daljnju obradu. PRIKAZ SLUČAJA Muškarac, star 45 godina, javlja se u ambulantu zbog simptoma kroničnog umora i epizoda vrtoglavice koje traju nekoliko mjeseci. U osobnoj anamnezi ne navodi značajne kronične bolesti. Tijekom kardiološke obrade učinjen je ultrazvuk srca (UZV) kojim je utvrđeno zadebljanje interventrikularnog septuma miokarda, uz očuvanu sistoličku funkciju lijeve klijetke, što je inicijalno pobudilo sumnju na infiltrativnu kardiomiopatiju, uključujući amiloidozu. Daljnjom obradom, uključujući laboratorijske pretrage (elektroforezu proteina, imunofiksaciju, određivanje slobodnih lakih lanaca u serumu) i biopsiju koštane srži, potvrđena je prisutnost monoklonske populacije plazma stanica i dijagnosticirana AL amiloidoza. Nakon stručnog mišljenja hematološkog tima, započeto je liječenje prema VCD protokolu (bortezomib, ciklofosfamid, deksametazon) uz planiranu reevaluaciju nakon dva ciklusa terapije i mogućnost autologne transplantacije matičnih stanica nakon četvrtog ciklusa, ovisno o terapijskom odgovoru. RASPRAVA Amiloidoza lakih lanaca (AL amiloidoza) nastaje uslijed proliferacije malog klona B-stanica, najčešće plazma stanica, koje proizvode monoklonske lake lance imunoglobulina. Ti lanci se nakupljaju u obliku amiloidnih fibrila u različitim organima, najčešće srcu, bubrezima, jetri i perifernim živcima. Srčana amiloidoza, kao manifestacija bolesti, očituje se najčešće u obliku restriktivne kardiomiopatije sa zadebljanjem stijenki miokarda i progresivnim srčanim popuštanjem. Klinički simptomi AL amiloidoze su često nespecifični (umor, vrtoglavica, gubitak težine, edemi), što otežava pravovremeno postavljanje dijagnoze. Biopsija zahvaćenog tkiva (koštane srži, potkožnog masnog tkiva ili endomiokarda) i dokaz amiloidnih naslaga standardnim histokemijskim bojama (Congo red) ključni su za potvrdu dijagnoze. Standard liječenja uključuje kombinaciju kemoterapijskih agenasa usmjerenih na eradikaciju klona plazma stanica i zaustavljanje stvaranja patoloških lakih lanaca. Danas je prva linija terapije kombinacija daratumumaba (monoklonsko protutijelo), ciklofosfamida, bortezomiba i deksametazona (Dara-CyBorD), no VCD protokol je i dalje široko korišten kada daratumumab nije dostupan. Autologna transplantacija matičnih stanica predstavlja opciju za pacijente dobrog općeg stanja i bez značajnog oštećenja vitalnih organa, osobito u slučaju suboptimalnog odgovora na prvu liniju liječenja. Rana dijagnoza i agresivno liječenje presudni su za produljenje preživljenja i očuvanje funkcije organa. ZAKLJUČAK Uzroci vrtoglavice i kroničnog umora mogu biti mnogobrojni, a jedan od rijetkih uzroka je AL- amiloidoza. Uloga obiteljskog liječnika je na vrijeme posumnjati na AL amiloidozu i pravodobno ga uputiti na daljnju obradu, jer je ova bolest još uvijek nedovoljno prepoznata i na vrijeme dijagnosticirana. Unatoč ozbiljnosti bolesti, dostupni terapijski pristupi, danas omogućuju bolju kontrolu bolesti, preživljavanje i poboljšanje kvalitete života oboljelih.

INTRODUCTION WITH A PURPOSE AL amyloidosis is a severe form of systemic amyloidosis caused by plasma cells producing abnormal immunoglobulin light chains that accumulate as amyloid fibrils, primarily affecting the heart and kidneys. Its symptoms, such as chronic fatigue and dizziness, are nonspecific and often lead to delayed diagnosis when significant organ damage has already occurred. The purpose of this presentation is to emphasize the importance of timely recognition of signs and symptoms that may indicate amyloidosis, with a focus on the role of family physicians in early referral for further investigation. CASE PRESENTATION A 45-year-old male presents with chronic fatigue and dizziness lasting several months. His medical history is unremarkable. An echocardiogram reveals thickening of the interventricular septum, raising suspicion of infiltrative cardiomyopathy, including amyloidosis. Further investigation, including laboratory tests (protein electrophoresis, immunofixation, and free light chain assays in serum) and bone marrow biopsy, confirmed the presence of a monoclonal population of plasma cells, leading to a diagnosis of AL amyloidosis. After consultation with the hematology team, treatment according to the VCD protocol (bortezomib, cyclophosphamide, dexamethasone) was started, with a planned reevaluation after two cycles of therapy and the possibility of autologous stem cell transplantation after the fourth cycle, depending on the therapeutic response. DISCUSSION AL amyloidosis occurs due to the proliferation of plasma cells producing monoclonal light chains, which accumulate as amyloid fibrils in organs, primarily the heart, kidneys, liver, and nerves. Cardiac involvement often manifests as restrictive cardiomyopathy with thickened myocardial walls and progressive heart failure. Symptoms are nonspecific, making timely diagnosis challenging. Tissue biopsy (bone marrow, fat, or heart) and histochemical staining (Congo red) are key to confirming the diagnosis. The standard treatment is chemotherapy to eradicate the plasma cell clone and stop the production of pathological light chains. The first-line treatment involves daratumumab (a monoclonal antibody), cyclophosphamide, bortezomib, and dexamethasone (Dara-CyBorD), though the VCD protocol is still widely used in the absence of daratumumab. Autologous stem cell transplantation may be an option for patients in good health and with minimal organ damage, especially if the initial treatment response is suboptimal. Early diagnosis and aggressive treatment are essential for improving survival and preserving organ function. CONCLUSION The causes of dizziness and chronic fatigue can be numerous, and one rare cause is AL amyloidosis. The role of the family physician is to suspect AL amyloidosis in a timely manner and refer the patient for further investigation, as this disease is still underrecognized and often diagnosed late. Despite the seriousness of the condition, available therapeutic approaches today allow for better disease control, survival, and improvement in the quality of life for patients.

UVOD S CILJEM: Kardiovaskularne bolesti vodeći su uzrok morbiditeta i mortaliteta u svijetu, a akutni koronarni sindrom (AKS) često predstavlja njihovu prvu kliničku manifestaciju. AKS obuhvaća širok spektar stanja, uključujući pacijente s akutnim promjenama u kliničkim simptomima i objektivnim znakovima bolesti, uz ili bez promjena na 12-kanalnom elektrokardiogramu (EKG) te uz ili bez akutnog porasta koncentracije kardiološkog troponina. Prema rezultatima brojnih istraživanja, procjenjuje se da se više od 50 % smrtnosti povezane s kardiovaskularnim bolestima može prevenirati. Najznačajniji modificirajući čimbenici rizika uključuju arterijsku hipertenziju, hiperlipidemiju, šećernu bolest, pušenje, pretilost, nepravilnu prehranu i tjelesnu neaktivnost. Upravo obiteljski liječnik ima ključnu ulogu u primarnoj prevenciji kardiovaskularnih bolesti. Poznavanjem pacijentove osobne i obiteljske anamneze te redovitim praćenjem njegovog zdravstvenog stanja, liječnik može pravovremeno prepoznati rizične čimbenike i intervenirati u svrhu prevencije bolesti i smanjenja smrtnosti. PRIKAZ SLUČAJA: Pacijent u dobi od 80 godina javio se u ordinaciju zbog simptoma prehlade (grlobolja, začepljen nos). Anamnestički je utvrđeno da unatrag mjesec dana osjeća zaduhu i pritisak u prsima pri uspinjanju stepenicama. Pacijent je zadnjih 35 godina na peroralnoj terapiji za šećernu bolest tipa II, no odbio je prijelaz na inzulinsku terapiju kao i liječenje hipolipemicima unatoč evidentiranoj dislipidemiji. Iz fizikalnog pregleda izdvojen je auskultacijski nalaz pooštrenog šuma disanja bibazalno, a arterijski tlak bio je 130/60 mmHg. Zasićenost periferne krvi kisikom na sobnom zraku bila je 97%. Udovi su bili bez edema, s urednim palpabilnim arterijskim pulzacijama. Elektrokardiogram (EKG) je pokazao sinusni ritam s frekvencijom od 76/min, intermedijarnu električnu os srca, negativne T valove u odvodima V3-V4 uz ST-denivelaciju. Prema smjernicama Europskog društva kardiologa (ESC) iz 2019. godine, pacijent spada u vrlo visoki kardiovaskularni rizik. S obzirom na atipičnu kliničku sliku akutnog koronarnog sindroma kod dijabetičara, koja često uključuje izostanak klasične boli u prsima, te uzimajući u obzir promjene na EKG-u, pacijent je upućen na objedinjeni hitni bolnički prijem. U laboratorijskim nalazima izdvajaju se povišene razine srčanog troponina od 56,9 ng/L, D-dimera od 0,57 mg/L te hiperglikemija od 13,8 mmol/L. Koronarografijom je potvrđena višežilna koronarna bolest. Pacijent nije pristao na kardiokirurško liječenje, te je obavljena perkutana koronarna intervencija kalcificirane lijeve prednje silazne arterije (LAD), uz implantaciju jednog stenta koji otpušta lijek. Preporučeno je nastaviti dvostruku antiagregacijsku terapiju acetilsalicilnom kiselinom i tikagrelorom tijekom idućih 12 mjeseci, te ponoviti koronarografiju za dva mjeseca. RASPRAVA I ZAKLJUČAK: Pacijenti sa šećernom bolešću, posebice oni koji nisu dobro regulirani, imaju povećan rizik od razvoja kardiovaskularnih bolesti, ali i kronične bubrežne bolesti, koja je također usko povezana s nastankom kardiovaskularnih oboljenja. Najnovije smjernice Europskog kardiološkog društva naglašavaju važnost prevencije i kontrole kardiovaskularnih komplikacija kod dijabetičara, pri čemu je primarni terapijski cilj zaštita ciljnih organa od oštećenja. Nove preporuke temelje se na principu personalizirane medicine, ističući superiornost kliničke slike i procjene rizika za kardiorenalne komplikacije u odnosu na samu vrijednost HbA1c. U tom kontekstu, uloga obiteljskog liječnika je ključna u provedbi probira za kardiovaskularne i bubrežne bolesti kod pacijenata s dijabetesom, regulaciji identificiranih čimbenika rizika te u kontroli same bolesti.

INTRODUCTION AND OBJECTIVE: Cardiovascular diseases are the leading cause of morbidity and mortality worldwide, and acute coronary syndrome (ACS) is often their first clinical manifestation. ACS includes various conditions characterized by acute clinical symptoms and signs, with or without changes on a 12-lead electrocardiogram (ECG) and with or without an acute rise in cardiac troponin levels. Studies estimate that over 50 % of cardiovascular disease-related deaths are preventable. The most significant modifiable risk factors include arterial hypertension, hyperlipidemia, diabetes, smoking, obesity, poor diet and physical inactivity. The family physician plays a key role in the primary prevention of cardiovascular diseases. By knowing the patient's personal and family history and regularly monitoring their health status, the physician can promptly recognize risk factors and intervene to prevent disease and reduce mortality. CASE REPORT: An 80-year-old patient presented to the clinic with cold symptoms (sore throat, nasal congestion). The patient has reported shortness of breath and chest pressure when climbing stairs for the past month. The patient has been on oral antidiabetic therapy for the last 35 years but refused to switch to insulin therapy, and declined hypolipidemic treatment, despite having a documented history of dyslipidemia. The physical examination revealed an auscultatory finding of a harsh respiratory sound over both lung bases, and the arterial blood pressure was 130/60 mmHg. Peripheral oxygen saturation was measured at 97%. The limbs showed no edema, and arterial pulses were normally palpable. The electrocardiogram (ECG) showed sinus rhythm with a frequency of 76/min, intermediate cardiac axis, negative T waves in leads V3-V4 with ST-depression. According to the 2019 European Society of Cardiology (ESC) guidelines, the patient was classified as very high cardiovascular risk. Considering the atypical clinical presentation of ACS in diabetics, often without classic chest pain, and in the light of ECG abnormalities, the patient was referred for emergency hospital admission. Laboratory findings showed elevated cardiac troponin levels of 56.9 ng/L, D-dimer levels of 0.57 mg/L, and hyperglycemia of 13.8 mmol/L. Coronary angiography confirmed multivessel coronary artery disease. The patient declined cardiac surgery, therefore a percutaneous coronary intervention was performed on the calcified left anterior descending artery (LAD), with the implantation of a drug-eluting stent. It was advised to maintain dual antiplatelet therapy with aspirin and ticagrelor for the next 12 months, with a follow-up coronary angiography scheduled in 2 months. DISCUSSION AND CONCLUSION: Diabetics, particularly those who are poorly controlled, are at an increased risk for developing cardiovascular as well chronic kidney diseases, which are closely linked. The latest ESC guidelines emphasize the importance of prevention and control of cardiovascular complications in diabetics, with the primary therapeutic goal being the protection of target organ damage. The new recommendations are based on the principle of personalized medicine, highlighting the superiority of clinical presentation and risk assessment for cardiorenal complications over the value of HbA1c alone. In this context, the role of the family physician is crucial in conducting screenings for cardiovascular and renal diseases in diabetic patients, regulating identified risk factors, and managing the disease itself.

UVOD S CILJEM Miokardijalni „bridging“ (MB) je kongenitalna anomalija koronarnih arterija u kojoj, umjesto uobičajenog epikardijalnog toka, one jednim svojim dijelom ili cijelom dužinom prolaze kroz miokard [1]. Prevalencija značajno varira među studijama, a najčešće je zahvaćena lijeva prednja silazna arterija [1-3]. Iako je većina bolesnika asimptomatska, MB može dovesti do angine pektoris, akutnog koronarnog sindroma, aritmija, sinkope, a iznimno i iznenadne smrti [1,4-6]. Dijagnoza se može postaviti nizom neinvazivnih (npr. CT koronarografija) i invazivnih (npr. koronarografija) metoda [1]. Ukoliko uzrokuje smetnje, liječenje obuhvaća usvajanje zdravih životnih navika i farmakološku terapiju (beta blokatore, blokatore kalcijevih kanala ili ivabradin), a u težim slučajevima perkutanu koronarnu intervenciju ili operativni zahvat [1,7,8]. Cilj prikaza je podići svijest obiteljskih liječnika o MB-u kao entitetu kod kojeg je ključno isključiti životno ugrožavajuća stanja, a nakon postavljene dijagnoze primijeniti holistički pristup u liječenju. PRIKAZ SLUČAJA U ordinaciju je došla 26-godišnja pacijentica zbog povremenih tegoba u vidu nedostatka zraka, tahikardija te bolova u prsištu. Navela je i značajniju izloženost stresu na poslu. Koristi esomeprazol zbog GERB-a. Obiteljska anamneza bila je pozitivna na kardiovaskularne bolesti. Funkcije i navike su bile uredne, kao i somatski status i EKG. U trenutku pregleda pacijentica nije imala izražene smetnje te je upućena učiniti laboratorijske pretrage krvi, uz pridržavanje higijensko-dijetetskih mjera i uzimanje anksiolitika po potrebi, a u slučaju pogoršanja, da se odmah javi u ordinaciju ili na hitni prijem. Do prispijeća nalaza laboratorija koji su bili uredni, pacijentica je zbog pogoršanja otišla na hitni prijem gdje je isključeno akutno zbivanje te savjetovano daljnje praćenje. S obzirom da su se navedene smetnje periodično opetovano javljale, pacijentica je upućena na kardiološku i pulmološku obradu koja je bila uredna osim nalaza ergometrije, gdje je pri postignutoj submaksimalnoj frekvenciji predviđenoj za dob, zabilježena depresija ST segmenta s bifazičnim T valom u inferolateralnim odvodima uz osjećaj nedostatka zraka. Nadalje, savjetovana je MSCT koronarografija kojom su isključene značajne aterosklerotske promjene koronarnih arterija, ali je utvrđen MB na prednjoj silaznoj koronarnoj arteriji. Pacijentici je savjetovano održavanje zdravih životnih navika te terapija ivabradinom. Iako se smetnje nisu odmah smirile, s vremenom je došlo do poboljšanja te je pacijentica naučila živjeti sa svojom srčanom anomalijom. RASPRAVA MB nije svakodnevno stanje s kojim se susrećemo, ali predstavlja klinički entitet koji je gotovo savršeno objasnio tegobe naše pacijentice koje su bile izraženije u stanju stresa kao i prilikom drugih stanja koja su dovodila do tahikardije. Naime, povišena srčana frekvencija skraćuje trajanje dijastole i time povećava vrijeme kompresije koronarnih arterija tijekom sistole što se klinički manifestiralo anginoznim tegobama uz osjećaj nedostatka zraka. Povećanje tonusa simpatikusa može dovesti do negativne povratne sprege, i time do daljnjeg pogoršanja simptoma. ZAKLJUČAK Na postojanje MB-a možemo posumnjati kod mlađih, zdravih osoba koje se prezentiraju s anginoznim ili dispnoičnim tegobama, a ukoliko smo isključili hitna te druga češća stanja poput anksioznih napadaja, GERB-a, astme i sl. Higijensko-dijetetske mjere, upravljanje rizičnim čimbenicima i liječenje komorbiditeta pacijenata s miokardijalnim „bridgingom“ iznimno su važni, a ključnu ulogu za njihovo ispravno provođenje, kroz holistički pristup, ima upravo obiteljski liječnik.

INTRODUCTION WITH AIM Myocardial bridging (MB) is a congenital aberration of the coronary arteries characterized by their passage partially or fully through the myocardium rather than following the typical epicardial route [1]. Reported prevalence is variable, but the most commonly affected artery is the LAD [1-3]. While the majority of patients remain asymptomatic, MB can result in angina pectoris, acute coronary syndrome, arrhythmias, syncope and sudden death [1,4-6]. The diagnosis can be established with non-invasive (e.g., CT coronary angiography) and invasive procedures (e.g., coronary angiography) [1]. If symptomatic, the initial treatment for MB is the adoption of good lifestyle practices and pharmacotherapy (beta-blockers, calcium channel blockers or ivabradine) and, in more severe instances, percutaneous coronary intervention or surgical procedures [1,7,8]. The objective is to enhance knowledge about MB as an entity where it is crucial to rule out life-threatening conditions and then apply a holistic approach to treatment after an established diagnosis. CASE REPORT A 26-year-old female presented with occasional symptoms of dyspnea, tachycardia, and chest pain. She noted increased stress at work. She used esomeprazole for GERD. The family history was positive for cardiovascular diseases. The functions and habits, as were the physical examination and ECG, were normal. Since the patient didn't have pronounced symptoms during the examination, laboratory blood tests were recommended, adhering to hygiene-dietary measures and administering anxiolytics as necessary, and in case of deterioration, to see the practice or the emergency department promptly. Before normal laboratory results arrived, the patient, due to deteriorating symptoms, presented to the emergency department, where acute medical conditions were excluded. Since the symptoms periodically reemerged, she was referred for cardiological and pulmonary assessment, which was normal except for the ergometry, where at the anticipated submaximal heart rate for the patient's age, ST segment depression with a biphasic T wave was observed in the inferolateral leads, accompanied by dyspnea. Further, an MSCT coronary angiography was advised, which excluded substantial atherosclerotic alterations in the coronary arteries but identified MB in the LAD. The patient was encouraged to maintain a healthy lifestyle and to start treatment with ivabradine. Despite the initial persistence of symptoms, gradual improvement occurred, enabling her to adapt to her heart anomaly. DISCUSSION MB is an uncommon condition; however, it constitutes a clinical entity that has elucidated our patient's complaints, which were exacerbated during stressful situations and other conditions that resulted in tachycardia. Tachycardia reduces diastolic duration, thus augmenting the compression time of the coronary arteries during systole, which clinically presented as anginal symptoms accompanied by dyspnea. An elevated sympathetic tone might result in negative feedback, potentially worsening the symptoms. CONCLUSION In younger, healthy individuals exhibiting anginal or dyspnoic symptoms, the existence of MB may be questioned, assuming that urgent medical conditions and more prevalent disorders such as anxiety attacks, GERD, and asthma have been excluded. Hygienic-dietary measures, risk factor management, and comorbidities treatment in individuals with MB are important and a key role in providing appropriate implementation of such interventions through a holistic approach has the family physician.

Uvod s ciljem Atrijska fibrilacija (AF) je česta srčana aritmija koja zbog visokog morbiditeta, mortaliteta te potencijalnih komplikacija predstavlja značajan izazov u svakodnevnoj praksi obiteljske medicine. Strukturalne promjene srca poput valvularne bolesti srca su jedan od čimbenika rizika za nastanak AF. Cilj ovog prikaza slučaja je istaknuti važnost pravovremenog otkrivanja AF i izazove u liječenju AF sa udruženim strukturalnim promjenama srca. Prikaz slučaja Pacijent u dobi od 27 godina, s ranije poznatim prolapsom mitralne valvule (PMV) te paroksizmalnom AF, hospitaliziran je zbog duboke venske tromboze desne potkoljenice. U terapiji je imao dabigatran i bisoprolol. Pacijent se žalio na povremene palpitacije. Kliničkim pregledom uočen je sistolički šum nad prekordijem sa širenjem u lijevu aksilu. Ultrazvukom srca otkrivena je mitralna regurgitacija uzrokovana PMV-om, dilatacija lijevog atrija, trikuspidalna regurgitacija i atrioventrikularni septalni defekt (ASD) s velikim lijevo-desnim pretokom. Dijagnosticirana je Barlowljeva bolest atrioventrikularnih valvula. Nakon godinu dana, radi progresije tegoba, pacijent je podvrgnut opsežnom kirurškom zahvatu koji je uključivao zamjenu mitralnog zaliska mehaničkom valvulom, anuloplastiku trikuspidalne valvule, radiofrekventnu i krioablaciju AF te zatvaranje ASD-a. Terapija po otpustu uključivala je nebivolol, perindopril, eplerenon i varfarin. Unatoč operaciji, AF se nastavljala javljati, zbog čega je u terapiju uveden amiodaron. Tijekom sljedeće dvije godine su uslijedile ponovljene epizode AF s brzim ventrikularnim odgovorom uz smanjenje ejekcijske frakcije i razvoj simptoma srčane insuficijencije. Vrijednost hormona NT-proBNP-a iznosila je 204 ng/L. Kateterske ablacije nisu bile indicirane zbog izražene dilatacije atrija. U terapiju je uveden fursemid te dapagliflozin umjesto nebivolola. Unatoč promjenama u terapiji, epizode palpitacija s brzom formom AF nastavile su se javljati. Vrijednost NT-proBNP-a povećala se na 778 ng/L. U terapiji je amiodaron zamijenjen s digoksinom. Zbog neuspjeha u održavanju sinusnog ritma, indicirana je ugradnja trajnog elektrostimulatora srca. Rasprava Unatoč opsežnom kirurškom liječenju epizode AF su se nastavile. Valvularne bolesti srca i ASD povećavaju opterećenje atrija i time rizik nastanka AF. Istraživanja su pokazala kako sama AF dovodi do strukturne pregradnje srca, dilatacije trikuspidalnog i mitralnog anulusa, valvularnih regurgitacija i dilatacije atrija. Dokazano je kako se uspješnost liječenja AF putem radiofrekventne ablacije i operacije mitralne valvule smanjuje s većim promjerom atrija. Iako operacija može poboljšati hemodinamiku, ne može preokrenuti kroničnu dilataciju i fibrozu atrija, koji su ključni faktori u održavanju AF. S obzirom na izražene strukturne promjene, često nije moguće trajno obnoviti sinusni ritam, stoga se daljnje liječenje treba usmjeriti na kontrolu frekvencije, prevenciju tromboembolijskih incidenata i optimizaciju hemodinamike. Zaključak Ovaj slučaj naglašava važnost rane intervencije kod AF prije nego što dođe do nepovratnog remodeliranja atrija, jer ni agresivne kirurške i elektrofiziološke metode nisu uvijek uspješne u uznapredovalim slučajevima. Ključni ciljevi u liječenju su smanjenje simptoma i rizika od tromboembolije koji se postižu kontrolom frekvencije i ritma te antikoagulantnom terapijom.

Introduction and Objective Atrial fibrillation (AF) is a common cardiac arrhythmia. Due to its high morbidity, mortality, and potential complications, it represents a significant challenge in family medicine. Structural heart changes, including valvular heart disease, are risk factors for the development of AF. This case highlights the importance of timely detection and challenges in AF treatment in patients with structural heart changes. Case Presentation A 27-year-old patient with mitral valve prolapse (MVP) and paroxysmal AF was admitted for deep vein thrombosis in the right calf. The patient was on dabigatran and bisoprolol therapy and reported intermittent palpitations. Clinical examination revealed a systolic murmur radiating to the left axilla. Echocardiography showed mitral regurgitation due to MVP, left atrial dilation, tricuspid regurgitation, and an atrial septal defect (ASD) with a substantial left-to-right shunt. Barlow's disease of the atrioventricular valves was diagnosed. After one year, due to worsening symptoms, the patient underwent mechanical mitral valve replacement, tricuspid valve annuloplasty, radiofrequency and cryoablation of AF, and ASD closure. Post-discharge therapy included nebivolol, perindopril, eplerenone, and warfarin. Despite surgery, the patient had recurrent AF episodes requiring amiodarone. Over the next two years, recurrent episodes of AF with rapid ventricular response led to a reduced ejection fraction and the development of heart failure symptoms. The NT-proBNP level was 204 ng/L. Catheter ablations were contraindicated due to significant atrial dilation. Furosemide and dapagliflozin were added, and nebivolol was excluded from the therapy. Despite treatment modifications, rapid AF persisted, with NT-proBNP rising to 778 ng/L. Amiodarone was replaced with digoxin. Due to persistent AF, permanent pacemaker implantation was indicated. Discussion Despite surgical intervention, the patient experienced recurrent AF. Valvular heart disease and ASDs increase atrial load, raising the risk of AF. AF contributes to structural remodeling, mitral and tricuspid annular dilation, valvular regurgitations, and atrial dilation. The success of AF treatment with radiofrequency ablation and mitral valve surgery decreases with increasing atrial diameter. While surgery improves hemodynamics, it cannot reverse chronic atrial dilation and fibrosis, key factors in AF persistence. Structural changes often prevent permanent sinus rhythm restoration, necessitating heart rate control, thromboembolism prevention, and hemodynamic optimization. Conclusion This case underscores the need for early AF intervention before irreversible atrial remodeling, as aggressive surgical and electrophysiological procedures are not always effective in progressive cases. Treatment aims include symptom reduction and thromboembolism prevention through rate and rhythm control and anticoagulant therapy.

Uvod s ciljem: Supklinička hipotireoza je poremećaj rada štitnjače koji se očituje povišenim vrijednostima hormona koji stimulira štitnjaču tireotropina (TSH) uz uredne vrijednosti slobodnog hormona štitnjače tiroksina (fT4). Prevalencija bolesti u populaciji je od 5 od 10% i učestalija je kod žena. Može biti asimptomatska ili s nespecifičnim simptomima poput umora, povećanja tjelesne težine, poremećaja menstrualnog ciklusa, nepodnošenja hladnoće, suhoće kože i kose. Cilj rada je prikazati slučaj pacijentice praćene zbog supkliničke hipotireoze i uvođenje nadomjesne terapije levotiroksinom na razini obiteljske medicine. Prikaz slučaja: Pacijentica u dobi od 20 godina upućena je na pregled izabranog liječnika obiteljske medicine nakon ginekološke obrade zbog produljenih menstrualnih ciklusa kada su učinjenom obradom utvrđene povišene vrijednosti TSH od 4,5 mIU/L (0,3-3,6). Od ostalih simptoma pacijentica je navodila samo umor koji traje posljednja tri mjeseca, a na fizikalnom pregledu štitnjača je bila palpabilna, bezbolna, neuvećana, bez palpabilnih čvorova i bez palpabilnih limfnih čvorova vrata. Za 3 mjeseca učinjena je kontrola hormona štitnjače kada je TSH ponovno bio blago povišen uz urednu vrijednosti fT4 i uredne vrijednosti antitijela na tiroidnu peroksidazu (anti-TPO), a na ultrazvučnim pregledu opisana je izoehogena struktura štitnjače uz fokuse hipoehogenih odjeka. Iduće tri godine nastavljeno je praćenje uz kontrole TSH koji je bio u rasponu od 3,5 do 6,8 mIU/L, a fT4 je cijelo vrijeme bio uredan. Šest mjeseci od zadnje kontrole pacijentica je došla u ambulantu zbog izraženijeg umora, dnevne pospanosti, konstipacije, suhe kože udova i povećanog ispadanja kose. U fizikalnom pregledu isticala se samo palpabilna štitnjača, a kontrolni nalazi TSH bili su 17,9 mIU/L, uz uredan fT4. Preporučeno je uvođenje nadomjesne terapije levotiroksinom u dozi 25 mcg dnevno kroz 5 dana potom 50 mcg dnevno. Nakon 2 mjeseca pacijentica je navodila subjektivno smanjenje simptoma, kontrolni TSH je bio uredan te je nastavljena ista doza levotiroksina. Rasprava: Detaljnom anamnezom i fizikalnim pregledom liječnik obiteljske medicine može postaviti sumnju na bolesti štitnjače te u slučaju urednog palpacijskog nalaza štitnjače i povišenih vrijednosti TSH do 10 mIU/L nastaviti ambulantno praćenje. Pacijente s palpabilnim čvorom štitnjače, sumnjom na gušu ili povećanim rizikom za karcinom indicirano je uputiti na ultrazvuk štitnjače. Prvu kontrolu vrijednosti TSH i fT4 potrebno je učiniti za 2 do 3 mjeseca. Tada se savjetuje provjeriti vrijednost anti-TPO s obzirom da pacijenti koji imaju povišene razine protutijela imaju veći rizik razvoja izraženije kliničke slike, porasta TSH i potrebe za nadomjesnom terapijom. Nakon toga potrebne su kontrole TSH i fT4 svakih 6 do 12 mjeseci, a ranije u slučaju izraženijih simptoma ili trudnoće. U slučaju povišenih vrijednosti TSH iznad 10 mIU/L, posebno kod pacijenata mlađih od 65 godina, liječnik obiteljske medicine može uvesti nadomjesnu terapiju levotiroksinom i titritati dozu ovisno o kontrolnim vrijednostima TSH. Zaključak: Liječnik obiteljske medicine kompetentan je samostalno pratiti pacijente oboljele od supkliničke hipotireoze, a u slučaju potrebe uvesti nadomjesno liječenje levotiroksinom.

Introduction and Aim: Subclinical hypothyroidism is a thyroid disorder characterized by elevated thyroid-stimulating hormone (TSH) levels and normal free thyroxine (fT4) levels. It affects 5 to 10 % of the population, with a higher prevalence in females. The condition can be asymptomatic or present with nonspecific symptoms, including fatigue, weight gain, menstrual irregularities, cold intolerance, dry skin and hair. This paper aims to present a case of a patient with subclinical hypothyroidism, managed and treated with levothyroxine replacement therapy by a family physician. Case Report: A 20-year-old patient was referred to her family doctor following a gynecological examination due to prolonged menstrual cycles. The examination revealed elevated TSH levels of 4.5 mIU/L (0.3-3.6). The patient reported experiencing fatigue for the past three months, as her only other symptom. On physical examination, the thyroid gland was palpable but painless, not enlarged, with no palpable nodules or cervical lymphadenopathy. Three months later, thyroid function tests showed a slightly elevated TSH level, with normal free T4 and normal thyroid peroxidase (anti-TPO) antibodies. The ultrasound revealed an isoechoic appearance of the thyroid gland with areas of hypoechoic foci. The patient was monitored for the next three years, with TSH levels ranging from 3.5 to 6.8 mIU/L, while free T4 remained normal throughout. Six months after the last check-up, the patient returned to the clinic reporting increased fatigue, daytime sleepiness, constipation, dry skin on her limbs, and more pronounced hair loss. On physical examination, the thyroid gland was palpable, but there were no other significant findings. Follow-up TSH levels were found to be 17.9 mIU/L, with normal free T4. Therefore, levothyroxine replacement therapy was initiated at 25 mcg/day for 5 days, and then increased to 50 mcg/day. Two months later, the patient reported a noticeable improvement in symptoms, and follow-up TSH levels returned to normal, so the same dose of levothyroxine was continued. Discussion: Through a detailed medical history and physical examination, the family physician may suspect thyroid disorders. In cases of a normal thyroid palpation finding and elevated TSH levels up to 10 mIU/L, ambulatory monitoring can be continued. Patients with a palpable thyroid nodule, suspected goiter, or increased risk of thyroid cancer should be referred for a thyroid ultrasound. The first follow-up of TSH and free T4 values should be done after 2 to 3 months. At that time, it is recommended to check anti-TPO levels, as patients with elevated antibody levels are at higher risk of developing more significant clinical symptoms, elevated TSH, and the need for replacement therapy. After that, monitoring of TSH and free T4 should be done every 6 to 12 months, or sooner if more intense symptoms occur or if the patient is pregnant. In cases of TSH levels above 10 mIU/L, especially in patients under 65 years old, the family doctor may initiate levothyroxine replacement therapy and titrate the dose based on TSH control values. Conclusion: A family medicine doctor is competent to independently monitor patients with subclinical hypothyroidism and, if necessary, initiate levothyroxine treatment.

Uvod s ciljem: Celijakija je kronična autoimuna bolest koju izaziva gluten u osoba s genskom predispozicijom, a karakterizirana je doživotnim nepodnošenjem glutena. Bolest se javlja u 1 % populacije u bilo kojoj životnoj dobi što ju svrstava među najčešće kronične bolesti, a liječi se doživotnom bezglutenskom prehranom. Dosadašnja istraživanja o upoznatosti liječnika s celijakijom u različitim zemljama ukazuju na nezadovoljavajuću razinu znanja. Cilj ovog istraživanja je bio ustanoviti poznavanje bolesti, njezine epidemiologije, etiologije, dijagnostike te liječenja i praćenja među liječnicima koji rade ili su radili u ambulanti obiteljske medicine s obzirom da oni predstavljaju prvi kontakt s pacijentom. Ispitani su i njihovi stavovi o celijakiji kako bi se utvrdila potreba za dodatnim educiranjem i osvješćivanjem o ovoj bolesti. Iako jedna od najčešćih kroničnih oboljenja, celijakija je često dugo godina neotkrivena te se ne liječi na vrijeme i u tom slučaju može uzrokovati niz zdravstvenih komplikacija, povisiti rizik razvoja brojnih malignih i autoimunih bolesti te konačno smanjiti kvalitetu života, ali i opteretiti bolesnike i sustav zdravstvene zaštite. Metode: Istraživanje je provedeno putem online upitnika koji je poslan putem grupa liječnika obiteljske medicine na društvenim mrežama te putem e-pošte. Prikupljeno je 99 u cijelosti ispunjenih upitnika. Upitnik je uključivao pitanja o epidemiologiji, etiologiji, dijagnostici, kliničkoj slici te liječenju i praćenju celijakije, kao i pitanja o stavovima liječnika o istome. Rezultati: U ovom istraživanju u prosjeku je manje od 50% pitanja u potpunosti točno odgovoreno. Najmanji postotak točnih odgovora je bio na pitanje najčešće dobi kada se postavlja dijagnoza. Trećina ispitanika navodi da se radi o alergiji na gluten, kao i o alergiji na pšenicu što upućuje na nedostatnu upoznatost s etiologijom bolesti. Znanje o dijagnostici moglo bi se ocijeniti kao zadovoljavajuće. Slabije se pokazalo znanje o mogućnosti IgA deficijencije koja u populaciji s celijakijom ima veću prevalenciju od opće populacije, a koja može biti uzrok lažno negativnog anti-tTG-a. Tek 59% liječnika navodi da će u slučaju negativnog nalaza uz snižen ukupni IgA učiniti anti-DGP IgG, što je ispravan slijedeći korak. Najbliže krvne srodnike oboljelih šalje na serologiju bez obzira na simptome 58,6 % liječnika. Evidentna je potreba za boljom edukacijom o simptomima, jer se većina liječnika opredjeljuje za tipičnu gastrointestinalnu simptomatologiju, dok skoro polovina zanemaruje atipičnu vancrijevnu kliničku sliku, te mogućnost asimptomatske celijakije. Najslabiji rezultati su vezani uz pitanja o komorbiditetima. Zaključak: Na temelju rezultata može se zaključiti da značajan dio liječnika ima znanje koje nije zadovoljavajuće, što može dovesti do prolongacije postavljanja dijagnoze te sukladno tome započinjanja liječenja. Posebno treba obratiti pozornost na epidemiološke podatke, realnu prevalenciju bolesti koja uzima u obzir veliki udio nedijagnosticiranih, atipičnu simptomatologiju pogotovo u odrasloj dobi, komorbiditete, ispravno korištenje serologije i biopsije, te točne preporuke što se tiče liječenja i praćenja. Rezultati ovog istraživanja ukazuju da postoji potreba za daljnjim educiranjem o celijakiji, što bi trebalo dovesti do boljeg i ranijeg dijagnosticiranja, liječenja i praćenja bolesnika i pomoći da se uspješnije izbjegnu moguće komplikacije bolesti, a time i smanje suvišni troškovi zdravstvene zaštite.

Introduction with aim: Celiac disease is a chronic autoimmune disease that is triggered by gluten in people with a genetic predisposition, and is characterized by lifelong gluten intolerance. The disease occurs in 1% of the population at any age, which makes it one of the most common chronic diseases, and is treated with a lifelong gluten-free diet. Previous research on the physicians´ awareness of celiac disease indicates an unsatisfactory level of knowledge. The aim of this study was to establish the knowledge of the disease, its epidemiology, etiology, diagnostics, treatment and monitoring among family medicine physicians, given that they are the patient´s first contact. Their attitudes about celiac disease were also investigated in order to determine the need for additional education. Celiac disease often goes undetected for many years and is not treated on time, in which case it can cause a number of health complications, increase the risk of developing numerous malignant and autoimmune diseases, and ultimately reduce the quality of life, as well as burden patients and the healthcare system. Methods: The study was conducted using an online questionnaire that was sent via social media and email. In total, 99 questionnaires were collected. The questionnaire included questions on the epidemiology, etiology, diagnostics, clinical presentation, treatment and monitoring of celiac disease, as well as questions about physicians' attitudes towards it. Results: On average, less than 50% of the questions were answered completely correctly. The lowest percentage of correct answers was to the question of the most common age at diagnosis. A third of the respondents stated that it was a gluten allergy, as well as an allergy to wheat, which indicates insufficient familiarity with the etiology of the disease. Knowledge about diagnostics could be assessed as satisfactory. Knowledge about the possibility of IgA deficiency, which can be the cause of false-negative anti-tTG, was weaker. Only 59% of doctors stated that in the case of a negative finding with reduced total IgA, they would do anti-DGP IgG. In addtion, only 58.6% of doctors send the closest blood relatives for serology testing regardless of symptoms. There is an obvious need for better education about symptoms, because most doctors opt for typical gastrointestinal symptomatology, while almost half ignore the atypical extraintestinal clinical picture and the possibility of asymptomatic celiac disease. The weakest results are related to questions about comorbidities. Conclusion: Based on the results, it can be concluded that a significant proportion of physicians have insufficient knowledge, which can lead to a delay in diagnosis and treatment. Particular attention should be paid to epidemiological data, the real prevalence of the disease, which takes into account the large proportion of undiagnosed patients, atypical symptomatology, especially in adulthood, comorbidities, the correct use of serology and biopsy, and accurate recommendations regarding treatment and monitoring. The results of this study indicate that there is a need for further education, which should lead to earlier diagnosis and help to avoid possible complications of the disease more successfully, and thus reduce unnecessary healthcare costs.

Uvod i cilj Poremećaji funkcije štitnjače predstavljaju jedne od najčešćih endokrinoloških stanja s kojima se liječnici obiteljske medicine svakodnevno susreću. Prevalencija hipotireoze doseže 5% u ženskoj i 0,5% u muškoj populaciji (1), dok hipertireoza pogađa 1-2% žena i oko 0,2% muškaraca (2). Cilj ovog predavanja je predstaviti suvremene smjernice za prepoznavanje, dijagnostiku i liječenje poremećaja funkcije štitnjače u ordinaciji obiteljske medicine (3), s naglaskom na individualizirani pristup pacijentu (4). Rasprava Hipotireoza, kao stanje smanjene funkcije štitnjače, najčešće je uzrokovana autoimunim Hashimotovim tiroiditisom (5). Klinička slika obuhvaća nespecifične simptome poput umora, usporenosti, intolerancije hladnoće i porasta tjelesne težine, što često odgađa pravovremenu dijagnozu (1)(6). Dijagnostički algoritam počiva na određivanju TSH i fT4, a terapija se temelji na supstituciji levotiroksinom uz redovito praćenje i prilagodbu doze (3)(7). Hipertireoza označava povećanu produkciju hormona štitnjače, najčešće u sklopu Basedow-Gravesove bolesti ili toksične nodularne strume (8). Manifestira se ubrzanim metabolizmom, gubitkom težine, tahikardijom i emocionalnom labilnošću (8)(9). Dijagnostika uključuje određivanje TSH, fT4, fT3 i specifičnih protutijela, dok terapijski pristup obuhvaća primjenu tireostatika, radioaktivnog joda ili kiruršku intervenciju (9). Poseban izazov predstavlja prepoznavanje subkliničkih oblika bolesti (7) i atipičnih prezentacija u starijoj populaciji (6)(10). Također, specifičnosti liječenja u trudnoći (11) i interakcije s drugim lijekovima zahtijevaju dodatnu pozornost liječnika obiteljske medicine (4). Zaključak Pravovremeno prepoznavanje i odgovarajuće liječenje poremećaja funkcije štitnjače značajno poboljšava kvalitetu života pacijenata i sprječava razvoj komplikacija (2)(10). Uloga liječnika obiteljske medicine ključna je u kontinuiranom praćenju, prilagodbi terapije i koordinaciji skrbi s endokrinolozima (4). Individualizirani pristup, utemljen na najnovijim smjernicama, osigurava optimalne ishode liječenja i zadovoljstvo pacijenata (1)(3)(7).

Introduction and aim Thyroid disorders represent one of the most common endocrinological conditions encountered by family physicians in daily practice. The prevalence of hypothyroidism reaches 5% in women and 0.5% in men (1), while hyperthyroidism affects 1-2% of women and approximately 0.2% of men (2). The aim of this lecture is to present contemporary guidelines for recognition, diagnosis, and treatment of thyroid function disorders in family medicine practice (3), with emphasis on an individualized patient approach (4). Discussion Hypothyroidism, a condition of decreased thyroid function, is most commonly caused by autoimmune Hashimoto's thyroiditis (5). The clinical presentation includes nonspecific symptoms such as fatigue, slowed metabolism, cold intolerance, and weight gain, which often delay timely diagnosis (1)(6). The diagnostic algorithm is based on determining TSH and fT4 levels, while treatment relies on levothyroxine substitution with regular monitoring and dose adjustment (3)(7). Hyperthyroidism indicates increased thyroid hormone production, most commonly in the context of Graves' disease or toxic nodular goiter (8). It manifests with accelerated metabolism, weight loss, tachycardia, and emotional lability (8)(9). Diagnostics include determining TSH, fT4, fT3, and specific antibodies, while the therapeutic approach encompasses thyrostatic medication, radioactive iodine, or surgical intervention (9). A particular challenge is the recognition of subclinical forms of the disease (7) and atypical presentations in the elderly population (6)(10). Additionally, treatment specificities during pregnancy (11) and interactions with other medications require special attention from family physicians (4). Conclusion Timely recognition and appropriate treatment of thyroid function disorders significantly improve patients' quality of life and prevent the development of complications (2)(10). The role of family physicians is crucial in continuous monitoring, therapy adjustment, and coordination of care with endocrinologists (4). An individualized approach, based on the latest guidelines, ensures optimal treatment outcomes and patient satisfaction (1)(3)(7).

Uvod s ciljem Primarni hiperparatiroidizam (PHPT) je stanje u kojem dolazi do poremećaja u samoj paratiroidnoj žlijezdi i povećanog lučenja paratireoidnog hormona (PTH). Najčešći uzrok PHPT-a je adenom paratireoidne žlijezde. Povećana razina PTH pojačano aktivira osteoklaste i resorpciju kostiju vodeći smanjenju mineralne gustoće kostiju, osteoporoze i povećane sklonosti prijelomima. PTH utječe na povećanje razine kalcija što može voditi nastanku nefrolitijaze, mišićne slabosti, umora, aritmija i hipertenzije. Rana dijagnoza i liječenje ključni su za sprječavanje trajnih oštećenja kostiju i drugih organa. Ovaj prikaz slučaja opisuje pacijenticu kod koje je PHPT otkriven slučajno, naglašavajući važnost pravovremene intervencije. Prikaz slučaja Pacijentica u dobi od 55 godina javila se na sistematski pregled, pri čemu je otkrivena hiperkalcemija (2.79 mmol/L). Daljnja endokrinološka obrada pokazala je povišeni PTH (8.42 pmol/L; referentni interval: 1.6–6.9), potvrđujući hiperparatiroidizam. Pacijentica nije imala simptome nefrolitijaze, neuropsihijatrijskih poremećaja niti izražene bolove u kostima. Ultrazvukom štitnjače prikazana je uvećana donja lijeva paratireoidna žlijezda. Scintigrafija je lokalizirala hiperfunkcionalni adenom paratireoidne žlijezde posteriorno uz donji dio lijevog režnja štitnjače. Nije bilo znakova ektopičnog paratireoidnog tkiva. Ultrazvuk abdomena pokazao je bubrege uredne veličine i strukture, bez znakova hidronefroze. Denzitometrija (DXA) pokazala je tešku osteoporozu, s T-vrijednostima -2.5 u kuku, -2.4 u femuru i -3.6 u L1 kralješku, što je ukazivalo na visok rizik od prijeloma. Pacijentici je propisana terapija risendronatom i vitaminom D. Unatoč jasnim indikacijama za operativno liječenje, pacijentica je odlučila odgoditi kirurški zahvat. Savjetovano joj je nastaviti s propisanom terapijom i redovitim kontrolama. Rasprava Ovaj slučaj prikazuje tipičan tijek PHPT-a, u kojem su hiperkalcemija i osteoporoza ključni klinički znakovi. PHPT je najčešći endokrini uzrok hiperkalcemije, a adenomi paratireoidnih žlijezda odgovorni su za 80% slučajeva. Neliječeni PHPT dovodi do progresivne demineralizacije kosti, povećavajući rizik od prijeloma i dugotrajne invalidnosti. Osteoporoza je česta komplikacija PHPT-a, s osobitim utjecajem na lumbalnu kralježnicu, kuk i vrat femura. DXA nalazi kod ove pacijentice potvrdili su značajan gubitak mineralne gustoće kostiju, što jasno ukazuje na potrebu za liječenjem. Paratireoidektomija je najbolji način liječenja, često dovodeći do povećanja mineralne gustoće kostiju. Studije pokazuju značajno povećanje gustoće kostiju nakon terapijske paratiroidektomije, smanjujući rizik od prijeloma. Ako pacijent odbije operaciju, bisfosfonati i vitamin D mogu usporiti gubitak kosti, ali ne rješavaju osnovni problem – prekomjerno izlučivanje PTH-a. Ovaj slučaj također naglašava važnost rutinskog probira kalcija. Hiperkalcemija može dugo ostati asimptomatska, a kasna dijagnoza može dovesti do težih komplikacija, što ističe važnost pravovremenog otkrivanja bolesti. Zaključak Primarni hiperparatireoidizam ostaje jedan od glavnih uzroka osteoporoze i povećanog rizika od prijeloma. Rana dijagnoza i liječenje ključni su za prevenciju nepovratnog gubitka mineralne gustoće kostiju. Kirurški zahvat je zlatni standard liječenja, ali neki pacijenti oklijevaju ili nisu kandidati za operaciju, pa su potrebne farmakološke alternative. Ovaj slučaj naglašava važnost edukacije pacijenata o koristima pravovremene operacije, osobito kod osoba s teškom osteoporozom. Redovito praćenje i adekvatna terapija ključni su u sprječavanju napredovanja bolesti.

Introduction and objective Primary hyperparathyroidism (PHPT) is a condition in which there is a disorder within the parathyroid gland and an increased secretion of parathyroid hormone (PTH). The most common cause of PHPT is parathyroid adenoma. Elevated levels of PTH activate osteoclasts and cause increased bone resorption, resulting in decreased bone mineral density, osteoporosis, and increased susceptibility to fractures. PTH increases calcium levels, which can lead to nephrolithiasis, muscle weakness, fatigue, arrhythmias and hypertension. Early diagnosis and treatment are essential to prevent permanent damage to bones and other organs. This case report describes a patient in whom PHPT was discovered accidentally, emphasizing the importance of timely intervention. Case presentation A 55-year-old woman underwent a routine check-up, which revealed hypercalcemia (2.79 mmol/L). Further endocrine evaluation revealed elevated PTH (8.42 pmol/L; normal range: 1.6-6.9), confirming hyperparathyroidism. The patient had no symptoms of nephrolithiasis, neuropsychiatric disorders, or bone pain. Ultrasound showed an enlarged inferior left parathyroid gland. Scintigraphy localized a hyperfunctional parathyroid adenoma posterior to the inferior pole of the left thyroid lobe. No ectopic parathyroid tissue was noted. An abdominal ultrasound showed kidneys of normal size and structure without hydronephrosis. Bone densitometry (DXA) revealed severe osteoporosis, with T-scores of -2.5 at the hip, -2.4 at the femur, and -3.6 at L1 vertebra, suggesting a high risk of fracture. As a result, the patient was prescribed risedronate and vitamin D therapy. Despite clear indications for surgery, the patient decided to postpone surgery. She was advised to continue medical therapy and to attend regular follow-up visits. Discussion This case illustrates the typical course of PHPT in which hypercalcemia and osteoporosis are the primary clinical manifestations. PHPT is the most common endocrine cause of hypercalcemia, with parathyroid adenomas accounting for 80% of cases. Untreated PHPT leads to progressive bone demineralization, increasing the risk of fractures and disability. Osteoporosis is a common complication of PHPT, particularly affecting the lumbar spine, hip, and femoral neck. DXA has confirmed significant bone loss, highlighting the need for treatment. Parathyroidectomy is the golden standard treatment, often leading to improvement in bone mineral density. Studies show a significant increase in bone density after parathyroidectomy, reducing the risk of fracture. If surgery is not performed, bisphosphonates and vitamin D can slow bone loss but do not correct excessive PTH secretion. This case underscores the significance of routine calcium screening. Hypercalcemia can be asymptomatic, and a delayed diagnosis may result in severe complications, underscoring the necessity of early detection. Conclusion Primary hyperparathyroidism is a leading cause of osteoporosis and an increased risk of fractures. Early diagnosis and treatment are imperative to prevent irreversible bone loss. Surgery is the preferred treatment, but some patients decline or are not surgical candidates, necessitating pharmacological alternatives. This case underscores the significance of patient education regarding the necessity of timely surgical intervention, particularly in cases of severe osteoporosis. Regular monitoring and adequate therapy are crucial in preventing disease progression.

Uvod s ciljem: Timovi primarne zdravstvene zaštite svakodnevno stupaju u kontakt s velikim brojem pacijenata, ali se rijetko susreću s hitnim medicinskim situacijama. Upravo ta rijetkost, u kombinaciji sa složenošću potrebnog znanja i vještina, predstavlja izazov za tradicionalne metode edukacije, koje su često usmjerene isključivo na teoriju. Istraživanja su pokazala da je glavni razlog zbog kojeg timovi primarne zdravstvene zaštite nisu učinkoviti u zbrinjavanju hitnih stanja jest nedostatak praktične obuke ili nepotpuno osvježavanje prethodno stečenih vještina. Kako bi se poboljšala sigurnost pacijenata u hitnim situacijama, pokrenut je Erasmus+ projekt Transsimed 2022. godine. Cilj projekta je unaprijediti sigurnost pacijenata kroz edukaciju temeljenu na simulacijama za timove u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Simulacijska edukacija predstavlja inovativan pristup u kojem se kliničke situacije reproduciraju u sigurnom i kontroliranom okruženju, čime se može poboljšati pripremljenost timova primarne zdravstvene zaštite za hitne slučajeve. Projekt sufinancira Europska unija, a nositelj projekta je Dom zdravlja Ljubljana, dok su partneri Katedra za obiteljsku medicinu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Dom zdravlja Zagreb - Centar i Katedra za obiteljsku medicinu Medicinskog fakulteta Sveučilišta sv. Ćirila i Metoda u Skopju. Metode: Novoopremljeni medicinski simulacijski centar u Domu zdravlja Zagreb – Centar započeo je s radom u rujnu 2023. godine. Dosad je educirano 15 instruktora koji provode simulacijske edukacije, među kojima su i liječnici i medicinske sestre. Razvijena su dva modula: osnovno održavanje života i napredno održavanje života uz korištenje automatskog vanjskog defibrilatora. Moduli su prilagođeni za potrebe primarne zdravstvene zaštite. U pripremi su i drugi moduli, kao i kraće radionice specifičnih vještina. Polaznici prije pristupanja edukaciji polažu pred test, a nakon uspješno odrađene edukacije polažu završni test, ocjenjuju modul i instruktore te ispunjavaju anketu o subjektivnoj spremnosti za hitna stanja. Rezultati: Projekt završava krajem kolovoza 2025. godine, tako da su prikazani preliminarni rezultati hrvatskog tima do veljače 2025. Do sad je 264 polaznika educirano u simulacijskom centru Doma zdravlja Zagreb – Centar, a 740 sudionika prisustvovalo je na predavanjima i radionicama u sklopu projekta. Polaznici su nakon edukacije u prosjeku postigli 19,75% bolji rezultat na testu nego prije. Nadalje, svi sudionici koji su završili obuku izrazili su visoko zadovoljstvo edukacijom, subjektivno se osjećaju spremnijima za hitne situacije te su pokazali velik interes za nastavak i daljnju edukaciju putem simulacijskih metoda. Zaključak: Dosadašnji rezultati pokazuju da je simulacijska edukacija učinkovita i dobro prihvaćena metoda za obnovu i usavršavanje znanja i vještina timova primarne zdravstvene zaštite te mogu doprinijeti popularizaciji takvog tipa edukacije. Međutim, nedostatak kontinuirane edukacije značajno smanjuje njezinu dugoročnu učinkovitost. Stoga je uspostava simulacijskog centra, koji će pratiti i podržavati edukacije, ključna za unapređenje spremnosti timova primarne zdravstvene zaštite u hitnim medicinskim situacijama.

Introduction and aim: Primary healthcare teams interact with a large number of patients daily but rarely encounter emergency medical situations. This infrequency, combined with the complexity of the required knowledge and skills, poses a challenge for traditional education methods, which often focus heavily on theory. Research has shown that the primary reason primary healthcare teams struggle with effectively managing emergencies is the lack of practical training or the incomplete reinforcement of previously acquired skills. To enhance patient safety in emergency situations, the Erasmus+ Transsimed project was launched in 2022. The project is co-financed by the European Union. The project aims to improve patient safety through simulation-based education for PHC teams. Simulation-based training is an innovative approach that replicates clinical scenarios in a safe and controlled environment, allowing PHC teams to improve their preparedness for emergencies. Community Health Center Ljubljana leads the project with the partners that include the Chair of Family Medicine at the School of Medicine of the University of Zagreb, Health Center Zagreb - Center, and the Chair of Family Medicine at the School of Medicine of Ss. Cyril and Methodius University in Skopje. Methods: A newly equipped medical simulation center at Health Center Zagreb - Center began operations in September 2023. Since its establishment, fifteen instructors, including physicians and nurses, have been trained to conduct simulation-based education. Two training modules have been developed, focusing on basic life support and advanced life support using an automated external defibrillator. These modules have been specifically tailored to meet the needs of primary healthcare. In addition to these, further training modules and shorter skill-specific workshops are currently in development. Before attending the training, participants are required to complete a pre-test. After successfully completing the course, they take a final test, assess the module and instructors, and provide feedback through a survey evaluating their subjective preparedness for emergency situations. Results: The project is set to conclude in August 2025, and the results presented reflect the Croatian team’s progress until February 2025. By this time, a total of 264 participants have completed simulation-based training at the Health Center Zagreb - Center, while 740 attendees have participated in lectures and workshops within the project framework. On average, participants achieved a 19.75% higher test score after completing the training compared to their initial results. Furthermore, all participants reported high satisfaction with the training, felt more prepared for emergency situations, and expressed a strong interest in continuing their education through simulation-based methods. Conclusion: The results so far indicate that simulation-based education is an effective and well-accepted method for refreshing and improving the knowledge and skills of primary healthcare teams. This approach has the potential to increase the popularity of simulation training in primary healthcare. However, the lack of continuous training significantly reduces its long-term effectiveness. Establishing a dedicated simulation center that monitors and supports training is essential for improving the readiness of primary healthcare teams in emergency medical situations.

UVOD S CILJEM Kronična bubrežna bolest (KBB) je definirana strukturalnim ili funkcionalnim oštećenjem bubrega koje traje najmanje 3 mjeseca. Prema procjenama, kronična bubrežna bolest pogađa više od 850 milijuna ljudi diljem svijeta. Smatra se da u Republici Hrvatskoj 10-12% stanovnika boluje od KBB-a, koja u ranim fazama nema simptome ili su oni pak vrlo nespecifični pa gotovo dva od tri bolesnika s KBB-om ne zna da boluje od ove podmukle bolesti. Jasniji simptomi bolesti javljaju se u poodmaklim stadijima, najčešće kada se već razviju komplikacije kao što su kardiovaskularne bolesti i preuranjene smrti a povezuju se s povišenim krvnim tlakom, šećernom bolesti i debljinom. Rano otkrivanje omogućuje pravovremeno liječenje bolesti te smanjuje i sprječava pobol i smrtnost. Panel za KBB koristan je digitalni alat unutar zdravstvenog kartona pacijenata u primarnoj zdravstvenoj zaštiti koji prikuplja sve relevantne podatke o KBB-u, komorbiditetima i komplikacijama. RASPRAVA Procjenjuje se da bi liječnik obiteljske medicine (LOM) s ordinacijom standardne veličine u skrbi trebao imati oko 200-240 pacijenata s KBB-om, no u praksi ni približno nije tako. Svjesnost o KBB-u je i dalje zabrinjavajuće niska, svega 6% opće populacije globalno i svega 10% visoko rizičnih populacija bolesnika svjesno je svog statusa KBB-a. Rizične skupine za razvoj KBB-a unutar kojih treba redovito raditi probir su : pacijenti sa šećernom bolešću, arterijskom hipertenzijom, kardiovaskularnim bolestima, pretilošću, nasljednom bubrežnom bolesti , strukturalnim bolestima urotrakta, akutnim bubrežnim ozljedama u anamnezi, pušači i osobe starije životne dobi. Rani probir omogućava značajno smanjenje pobola i smrtnosti od KBB-a i njezinih komplikacija , prvenstveno bolesti srca i krvnih žila. Rezultati ranog probira mogu ukazati na potrebu promjene terapijskog pristupa , promjene životnih navika bolesnika te prilagodbu doze pojedinog lijeka. U obiteljskoj medicini KBB dokazujemo mjereći vrijednost serumskog kreatinina i procijenjene glomerularne filtacije ( eGFR 30mg/g mjereno omjerom albumina i kreatinina u jednom uzorku urina (UACR) uz zadovoljeni kriterij trajanja (3 mjeseca). Po postavljanju dijagnoze utvrđuje se stupanj KBB-a što je od izuzetne važnosti jer o stupnju bolesti ovisi i postupanje liječnika pri čemu je upravo Panel značajan pomoćni alat. Uloga LOM-a počinje probirom i što ranijim postavljenjem dijagnoze, a nakon toga uključuje adekvatno praćenje i liječenje, sprječavanje i prepoznavanje komplikacija KBB-a i pravodobno upućivanje nefrologu. Sustavi alarma ukazuju na potrebu za nekom od intervencija : redovitu procjenu bubrežne funkcije čija učestalost ovisi o stadiju KBB-a , upozorenje za prilagodbu doza lijekova bubrežnoj funkciji te nefrotoksične lijekove i poželjne lijekove u terapiji komorbiditeta i KBB-a koji nam danas stoje na raspolaganju. Naglasak je i na edukacija bolesnika o vlastitoj bolesti, što sam bolesnik može učiniti da bi usporio razvoj bolesti. ZAKLJUČAK Rani probir omogućava značajno smanjenje pobola i smrtnosti od KBB-a i njezinih komplikacija. Paneli su LOM-u vrijedan saveznik u dijagnostici , praćenju i liječenju bolesnika što bi trebalo rezultirati boljim terapijskim ishodima i boljoj kvaliteti života naših bolesnika.

INTRODUCTION WITH AIM Chronic kidney disease (CKD) is defined as structural or functional kidney damage that lasts for at least 3 months. According to estimates, chronic kidney disease affects more than 850 million people worldwide. It is believed that in the Republic of Croatia, 10-12% of the population suffers from CKD, which in the early stages has no symptoms or they are very non-specific, so almost two out of three patients with CKD do not know that they suffer from this insidious disease. Clearer symptoms of the disease appear in advanced stages, most often when complications such as cardiovascular disease and premature death have already developed and are associated with high blood pressure, diabetes and obesity. Early detection allows for timely treatment of the disease and reduces and prevents morbidity and mortality. The CKD panel is a useful digital tool within the health record of patients in primary care that collects all relevant data on CKD, comorbidities and complications. DISCUSSION It is estimated that a family doctor (FP) with a standard-sized practice should have around 200-240 patients with CKD in their care, but in practice this is not nearly the case. Risk groups for the development of CKD that should be regularly screened are: patients with diabetes, arterial hypertension, cardiovascular diseases, obesity, hereditary kidney disease, structural diseases of the urinary tract, history of acute kidney injury, smokers and the elderly. Early screening allows for a significant reduction in morbidity and mortality from CKD and its complications, primarily cardiovascular diseases. The results of early screening may indicate the need to change the therapeutic approach, change the patient's lifestyle habits and adjust the dose of a particular drug. In family medicine, CKD is proven by measuring the value of serum creatinine and estimated glomerular filtration (eGFR 30mg/g measured by the albumin to creatinine ratio in a single urine sample (UACR) with a satisfied duration criterion (3 months). After the diagnosis, the stage of CKD is determined, which is of utmost importance because the stage of the disease also depends on the doctor's treatment, with the Panel being an important auxiliary tool. The role of FM begins with screening and the earliest possible diagnosis, and then includes adequate monitoring and treatment, prevention and recognition of CKD complications, and timely referral to a nephrologist. Alarm systems indicate the need for one of the following interventions: regular assessment of kidney function, the frequency of which depends on the stage of CKD, a warning for adjusting drug doses to kidney function, and nephrotoxic drugs and desirable drugs in the treatment of comorbidities and CKD that are available to us today. CONCLUSION Early screening allows for a significant reduction in morbidity and mortality from CKD and its complications. Panels are a valuable ally for FM in the diagnosis, monitoring and treatment of patients, which should result in better therapeutic outcomes and a better quality of life for our patients.

Bol u prsima čest je simptom u ordinacijama liječnika obiteljske medicine. Uzroci su raznoliki te mogu biti benigni kao što je mišićno-koštana bol do životno ugrožavajućih srčanih stanja. Neophodno je uzeti anamnezu ili heteroanamnezu uz ciljani pregled i obavezno bilježenje vitalnih znakova. Cilj ovog rada je staviti naglasak na pravodobnu dijagnostičku obradu kojom se razjašnjavaju diferencijalne dijagnoze i liječenje stanja koja su u domeni PZZ-e. Od dodatne dijagnostike, važno je što ranije učiniti EKG kako bi se razlučilo podrijetlo boli - srčano ili nesrčano. Simptomi crvene zastavice upućuju nas na potrebu daljnjeg zbrinjavanja na razini SKZZ, uz obavezu početka liječenja u ordinaciji. Prednost LOM-e poznavanje je pacijenta te njihov međusobni dugogodišnje građen odnos povjerenja.

Chest pain is a common complaint in family medicine offices. Causes are various and can be on scale from benign like muscular pan to life-threatening cardiac conditions. It is essential to obtain detailed personal history and goal-orientated physical exam including vital signs. Goal of this paper is to emphasize timely diagnostic process that helps in differential diagnosis and treatment conditions in primary care. Red flag symptoms demand further work up and treatment in hospital setting. Family medicine doctors have unique asset in knowing their patient and their mutual relationship built on trust.

UVOD Marfanov sindrom je rijedak genetski poremećaj, čija je učestalost u općoj populaciji 1 na 10.000 osoba. Uzrokovan je mutacijom FBN1 gena koji kodira protein fibrilin potreban za izgradnju vezivnog tkiva. Sindrom uzokuje očne, kardiovaskularne i mišićno-koštane abnormalnosti, a može zahvaćati i pluća, kožu i središnji živčani sustav. Oko 10-15% pacijenata sa Marfanovim sindromom može razviti ablaciju mrežnice. Cilj rada je prikazati ulogu obiteljskog liječnika u praćenju pacijentice oboljele od Marfanovog sindroma te pravovremenom prepoznavanju ablacije retine kako bi se sprječilo trajno oštećenje vida. Ovaj slučaj povećava našu svijest o ranim simptomima i potencijalnim komplikacijama Marfanovog sindroma te ukazuje na važnost individualiziranog pristupa i multidisciplinarne suradnje kako bi se poboljšala kvaliteta života tih pacijenata i smanjio rizik nastanka ozbiljnih komplikacija. PRIKAZ SLUČAJA Pacijentica u dobi od 29 godina se javila na pregled zbog suženog vidnog polja na desno oko unatrag 2 dana, uz jako pogoršanje zadnja 2 sata. Fenotipski je pacijentica visoka, mršava, ima duge udove u usporedbi s trupom te duge i tanke prste. Boluje od Marfanovog sindroma. Dva člana njezine obitelji, otac i brat, također boluju od iste bolesti. Svi se kardiološki kontroliraju jednom godišnje. Pacijentica je imala operacije mrene oba oka. U desno oko je ugrađena intraokularna leća, dok je lijevo oko ostavljeno afakično. Nakon zahvata, nije redovito obavljala oftalmološke kontrole. Došla je na pregled u ambulantu obiteljske medicine zbog dojma da vidi samo centralni dio vidnog polja na desno oko, a takve tegobe nije imala prije pa se zabrinula. Poslana je na hitni oftalmološki prijem gdje je dijagnosticirana ablacija mrežnice. Oftalmološki status: potpuno odignuće mrežnice nazalno i dolje do temoralne arkade te 360 periferno sve do krio pečata, prilježe u makularnom području i prema gore, ruptura mrežnice prema 3h potkovasto i prema 1h okruglo. Hospitalizirana je i učinjen je operativni zahvat (PPV + endocoagulatio + endodrainage + endolaser + instillatio olei siliconi in CV o dex). Postoperativni tijek je prošao uredno. Nakon toga pacijentica je u razgovoru s obiteljskim liječnikom osvijestila potrebu redovitih oftalmoloških pregleda zbog rizika koje nosi njezina osnovna bolest. RASPRAVA Najvažnija otkrića potvrđuju visok rizik od očnih komplikacija poput dislokacije leće, katarakte, kratkovidnosti, glaukoma i ablacije retine te dokazuju važnost oftalmološkog praćenja. Zbog čestih deformacija kostura poput skolioze i pectus excavatuma u tim može biti uključen ortoped. Kardiovaskularne komplikacije, osobito disekcija aorte i dilatacija aorte, predstavljaju najveći rizik za život, što naglašava potrebu za kardiološkim praćenjem. Između 30-40% osoba sa Marfanovim sindromom razvije neki oblik disekcije aorte ili aortnu dilataciju tijekom života, a rizik od fatalne disekcije aorte značajno se povećava ukoliko nije pravovremeno prepoznata i tretirana. Obiteljski liječnici mogu igrati ključnu ulogu u edukaciji pacijenta, skriningu članova obitelji, prevenciji i vođenju tima. Napredak medicine uz veću svijest o Marfanovom sindromu i mogućim komplikacijama doprinijela je značajnom produljenju života sa prosječnih 45 na 70 godina. ZAKLJUČAK S obzirom na složenost dijagnoza i terapija povezanih s rijetkim bolestima, obiteljski liječnik treba biti senzibiliziran na specifične potrebe tih pacijenata, usmjeriti ih na najvažnije aspekte njihove bolesti te im na taj način sveobuhvatnije pružiti odgovarajuću skrb.

INTRODUCTION Marfan syndrome is a genetic disorder caused by a mutation in the FBN1 gene, which contains the protein fibrillin needed to build connective tissue. The syndrome causes ocular, cardiovascular, musculoskeletal abnormalities and can also affect the lungs, skin and central nervous system. Approximately 10-15% of patients with Marfan syndrome may develop retinal detachment. The aim of this paper is to demonstrate the role of the family physician in monitoring a patient with Marfan syndrome. This case increases our awareness of the early symptoms and potential complications of Marfan syndrome and highlights the importance of an individualized approach and multidisciplinary collaboration. CASE REPORT A 29-year-old patient came for an examination due to narrowing of the visual field in the right eye for the past 2 days, with a significant deterioration in the last 2 hours. Phenotypically, the patient is tall, thin, has long limbs compared to the torso and long and thin fingers. She suffers from Marfan syndrome. Two members of her family, her father and brother, also suffer from the same disease. All are checked by a cardiologist once a year. The patient had cataract surgery in both eyes. An intraocular lens was implanted in the right eye, while the left eye was left aphakic. After the procedure, she did not have regular ophthalmological check-ups. She came for an examination because she could only see the central part of the visual field in the right eye and she had not had such problems before, so she became concerned. She was sent to the emergency ophthalmology department, where she was diagnosed with retinal detachment. She was hospitalized and underwent surgery. The postoperative course went well. After that, in a conversation with her family doctor, the patient became aware of the need for regular ophthalmological examinations due to the risks of her underlying disease. DISCUSSION The most important findings confirm the high risk of ocular complications such as lens dislocation, cataracts, myopia, glaucoma and retinal detachment and demonstrate the importance of ophthalmological follow-up. Due to the frequent skeletal deformities such as scoliosis and pectus excavatum, an orthopedist may be included in the team. Cardiovascular complications, especially aortic dissection and aortic dilatation, represent the greatest risk to life, which emphasizes the need for cardiological follow-up. Between 30-40% of people with Marfan syndrome develop some form of aortic dissection or aortic dilatation during their lifetime, and the risk of fatal aortic dissection increases significantly if it is not recognized and treated. Family physicians can play a key role in patient education, screening of family members, prevention and team management. Medical advances, along with greater awareness of Marfan syndrome and its possible complications, have contributed to a significant increase in life expectancy from an average of 45 to 70 years. CONCLUSION Given the complexity of diagnoses and therapies associated with rare diseases, family physicians should be sensitive to the specific needs of these patients, focus on the most important aspects of their disease, and thus provide them with appropriate care more comprehensively.

UVOD S CILJEM Duboka venska tromboza (DVT) bolest je koja se razvija kao posljedica stvaranja ugruška u dubokim venama udova, odnosno zdjelice. Najznačajnija komplikacija DVT razvitak je plućne embolije (PE). Rizični čimbenici uključuju stariju dob, muški spol, neposredni kirurški zahvat, trudnoću, korištenje hormonske kontracepcije, maligne bolesti, produljenu imobilizaciju... Uobičajeno, klinička slika uključuje crvenkastu, bolnu, toplu i osjetljivu nogu s edemom distalno od lokacije tromba. U dijagnosticiranju DVT služimo se Wellsovim kriterijima za procjenu vjerojatnosti postojanja DVT, analizom D-dimera i color doppler ultrazvukom. Kompjutorizirana tomografija plućnih arterija metoda je izbora u dijagnosticiranju PE. Antikoagulantna terapija predstavlja osnovu liječenja DVT čiji je cilj smanjiti širenje i recidiviranje tromba. Osim antikoagulantnih lijekova, u obzir dolazi i trombolitičko liječenje te postavljanje filtera donje šuplje vene. Cilj ovog prikaza slučaja prikazati je pacijenta s DVT u ordinaciji obiteljske medicine. PRIKAZ SLUČAJA Pacijent u dobi 58 godina došao je u ambulantu obiteljske medicine i požalio se na varikozne vene, s kojima živi duže vrijeme te naveo da su zadnjih dana nabrekle više nego inače. Na fizikalnom pregledu vidljivi su bili varikoziteti desne i lijeve natkoljenice i desne potkoljenice. Vene su bile palpabilne i bolne na dodir. Nije bilo promjena boje kože. Pulsevi a. dorsalis pedis i a. tibialis posterior bili su palpabilni i simetrični te je desna potkoljenica bila natečena (razlika opsega potkoljenica bila je manja od 3 cm, mjereno 10 cm distalno od tibijalne tuberoznosti), također, bio je prisutan pitting edem. Pacijent u ambulanti nije imao znakove plućne embolije (dispneju, palpitacije, pleuralnu bol). Homanov znak bio je negativan. Izvađeni su D-dimeri, vrijednost je bila 10.23 mg/l (uredno do 0.5 mg/l) te je pacijent s C2 uputnicom, nalazom D-dimera i uputnim pismom poslan na OHBP gdje je zaprimljen te je napravljen doppler UZV venske cirkulacije nogu. Nalaz je pokazao distendiranu, nekompresibilnu desnu venu saphenu magnu (VSM) koja je cijelom duljinom bila ispunjena hiperehogenim sadržajem. Ovakav nalaz odgovarao je tromboflebitisu cijele desne vene saphene magne gotovo do razine safenofemoralnog (SF) ušća, što je ekvivalent DVT, odnosno tromboflebitis izjednačen sa DVT. U razini proksimalne trećine desne natkoljenice prikazan je bio insuficijentan perforator u slivu desne VSM. Pacijent je u bolnici boravio 5 dana. U terapiji je primao enoksaparinnatrij, a potom je počela terapija rivaroksabanom. Kontrolni d-dimeri bili su 5.61 mg/l. Pacijentu su preporučene kompresivne čarape, fizička aktivnost, držanje nogu na povišenom te hepan krema. RASPRAVA Wellsovim kriterijima određujemo koji pacijenti zahtijevaju praćenje, a koji daljnju obradu u vidu određivanja D-dimera (zbroj bodova 1 ili 2) ili color doppler ultrazvuk (zbroj bodova 3 ili više) radi isključivanja DVT. Kod pacijenta zbroj bodova bio je 2, odnosno postojao je umjereni rizik DVT. S obzirom na povišen nalaz D-dimera (koji ima visoku negativnu prediktivnu vrijednost za DVT), Wellsov score od 2 i visoku razinu kliničke sumnje, pacijent je poslan na OHBP s ciljem isključivanja DVT. ZAKLJUČAK Tromboza vena natkoljenice i zdjelice najčešći je uzrok plućne embolije koja predstavlja hitno stanje u medicini. PE se pojavljuje u do 50% neliječenih osoba s DVT, stoga je ključna pravovremena dijagnoza i terapija.

INTRODUCTION WITH AIM Deep vein thrombosis (DVT) is a condition resulting from thrombus formation in the deep veins of the limbs or pelvis. The most significant complication of DVT is the development of pulmonary embolism (PE). Risk factors include advanced age, male sex, recent surgery, pregnancy, hormonal contraception, malignancies and prolonged immobilization. Clinically, DVT typically presents with a painful, warm, erythematous and tender leg with edema distal to the thrombus. DVT diagnosis is based on Wells criteria for probability assessment, D-dimer levels and color Doppler ultrasound. Pulmonary artery computed tomography angiography (CTA) is the gold standard for diagnosing PE. The cornerstone of DVT treatment is anticoagulation therapy, aiming to prevent clot propagation and recurrence. Additional options include thrombolytic therapy and inferior vena cava (IVC) filter placement. This case report presents a patient with DVT in a primary care setting. CASE REPORT A 58-year-old male presented to a primary care clinic complaining of varicose veins that had been present for years but had recently worsened, with increased swelling. Physical examination revealed varicosities in the right and left thigh and right lower leg. The veins were palpable and tender with no skin discoloration. Pedal pulses (a. dorsalis pedis and a. tibialis posterior) were present and symmetric. The right calf was swollen, with a circumference difference of less than 3 cm (measured 10 cm below the tibial tuberosity), and pitting edema was noted. The patient had no signs of PE (no dyspnea, palpitations, or pleuritic chest pain). Homan’s sign was negative. Laboratory testing revealed elevated D-dimer levels of 10.23 mg/L (normal < 0.5 mg/L). Given these findings, the patient was referred to the emergency department (ED) with a C2 referral, D-dimer results and a referral letter. In the ED, a venous Doppler ultrasound was performed, showing a dilated, non-compressible right great saphenous vein (GSV) filled with hyperechoic material, consistent with thrombophlebitis extending up to the saphenofemoral junction (SFJ), which is equivalent to DVT. Additionally, an incompetent perforator was detected in the proximal third of the right thigh. A partially thrombosed varicosity in the left GSV was noted at the knee level. The patient was hospitalized for five days and initially treated with enoxaparin sodium, followed by rivaroxaban. On follow-up, D-dimer levels had decreased to 5.61 mg/L. He was advised to use compression stockings, maintain physical activity, elevate the legs and apply heparin-based cream. DISCUSSION Wells criteria determine which patients require monitoring versus further evaluation with D-dimer testing (score 1-2) or color Doppler ultrasound (score ≥3) for DVT exclusion. In this case, the patient's Wells score was 2, indicating a moderate DVT risk. Given the elevated D-dimer, Wells score and high clinical suspicion, the patient was referred to the ED for DVT confirmation. CONCLUSION Femoral and pelvic vein thrombosis is the most common cause of PE, a medical emergency. PE occurs in up to 50% of untreated DVT cases, emphasizing the importance of early diagnosis and treatment.

UVOD S CILJEM Postherpetična neuralgija predstavlja kronični periferni neuropatski bolni sindrom s kojim se često susrećemo u ordinaciji obiteljske medicine. Javlja se u 10-20% osoba nakon preboljele infekcije herpes zostera. Rijetko se javlja kod osoba mlađih od 50 godina, a incidencija raste sa porastom životne dobi. Cilj ovog rada je prikazati dijagnostički i terapijski postupnik zbrinjavanja te izazove u skrbi za bolesnike s posherpetičnom neuralgijom u ordinaciji obiteljske medicine. PRIKAZ SLUČAJA 82-godišnja bolesnica dolazi na pregled u ordinaciju obiteljske medicine zbog dugotrajnih bolova u području leđa i rebara lijevo koji traju posljednja dva mjeseca. Bolove opisuje „poput žive rane koja je povremeno zateže i peče“. Pogoršavaju se prilikom disanja, na dodir ili bolni podražaj, „smeta je dodir odjeće“. Prema vizualno-analognoj skali jačinu bolova procijenjuje na 7/10. Prethodno je primijetila kožne promjene u bolnom području. Pregledana je u turističkoj ambulanti mjesec dana od pojave prvih kožnih promjena i postavljena je dijagnoza herpes zostera. Liječena je aciklovirom lokalno te peroralno u dozi 800 mg 5 puta dnevno, a kasnije i fiksnom kombinacijom tramadola i paracetamola u dozi 37,5 + 325 mg tri puta dnevno. Prilikom pregleda koža bolne regije je bez svježih eflorescencija, osjetljiva i bolna na lagani dodir, oslabljenog osjeta na hladno. Propisani analgetici joj ne pomažu, ne uzima ih kako joj je propisano, već ih koristi po potrebi. Postavlja se dijagnoza postherpetične neuralgije. U terapiju se uvodi pregabalin 25 mg s preporučenim postepenim podizanjem dnevne doze za 25 mg najprije ujutro, a zatim i navečer svaka 4 dana do postizanja zadovoljavajućeg analgetskog učinka. Uz pregabalin, savjetuje se redovito uzimanje fiksne kombinacije tramadola i paracetamola u pojačanoj dozi od 75 + 650 mg dva puta dnevno. Bolesnica se upućuje i na pregled u ambulantu za bol zbog liječenja akupunkturom. RASPRAVA U kliničkoj slici postherpetične neuralgije dominiraju bolovi koji su prisutni u istom dermatomu gdje su prethodno bile vezikularne promjene. Oboljeli se najčešće žale na konstantno žaranje, pečenje, osjećaj trganja ili probadajućih bolova koje često inducira inače bezbolna stimulacija poput laganog dodira u zahvaćenom području. U starijih bolesnika bolovi mogu trajati godinama te negativno utjecati na svakodnevno funkcioniranje, emocionalno stanje i kvalitetu života. Dodatni čimbenici rizika za razvoj postherpetične neuralgije su odgođeni početak liječenja infekcije te neadekvatna inicijalna analgezija. Dijagnoza se postavlja na temelju anamneze i fizikalnog pregleda uz evaluaciju simptoma korištenjem upitnika ili vizualno-analognih skala boli. Liječenje se temelji na liječenju boli. Antiepileptici te triciklički antidepresivi su lijekovi prvog izbora. Mogu se primijeniti inhibitori ponovne pohrane serotonina i flasteri koji sadržavaju lidokain ili kapsaicinski naljepci. Dodatne terapijske mogućnosti su transkutana električna živčana stimulacija (TENS) te akupunktura. ZAKLJUČAK U slučaju infekcije herpes zosterom važno je odmah postaviti ispravnu dijagnozu i što prije započeti adekvatno liječenje s ciljem prevencije postherpetične neuralgije. Temelj liječenja je simptomatsko liječenje s ciljem suzbijanja boli koja može negativno utjecati na kvalitetu životu bolesnika, tjelesno funkcioniranje i psihičko blagostanje. U liječenju postherpetične neuralgije ključna je i psihološka podrška te suradnja sa liječnicima sekundarne zdravstvene zaštite.

INTRODUCTION AND OBJECTIVE
Postherpetic neuralgia is a chronic peripheral neuropathic pain syndrome that is often encountered in family medicine offices. It occurs in 10-20% of people after a herpes zoster infection. It rarely occurs in people younger than 50 years, and the incidence increases with age. The aim of this paper is to present the diagnostic and therapeutic management process and challenges in the care of patients with postherpetic neuralgia in family medicine.
CASE REPORT
An 82-year-old female patient comes to the family practice for an examination due to long-term pain in the left back and ribs that has lasted for the last two months. She describes the pain as “like a living wound that occasionally tightens and burns”. It worsens when breathing, when touched and “the touch of clothing bothers her”. According to the visual analogue scale, she estimates the intensity of the pain at 7/10. She had previously noticed skin changes in the painful area. She was examined in a tourist clinic a month after the appearance of the first skin changes and was diagnosed with herpes zoster. She was treated with acyclovir topically and orally at a dose of 800 mg 5 times a day, and later with a fixed combination of tramadol and paracetamol at a dose of 37.5 + 325 mg three times a day. On examination, the skin of the painful area is free of fresh efflorescence, sensitive and painful to light touch, with impaired cold sensitivity. Prescribed analgesics do not help her, she does not take them as prescribed, but uses them as needed. A diagnosis of postherpetic neuralgia is made. Pregabalin 25 mg is introduced into the therapy with the recommended gradual increase of the daily dose by 25 mg first in the morning and then in the evening every 4 days until a satisfactory analgesic effect is achieved. In addition to pregabalin, it is recommended to regularly take a fixed combination of tramadol and paracetamol in an increased dose of 75 + 650 mg twice a day. The patient is also referred to an outpatient clinic for pain due to acupuncture treatment.
DISCUSSION
The clinical picture of postherpetic neuralgia is dominated by pain that is present in the same dermatome where the vesicular lesions were previously present. Patients most often complain of constant burning, stinging, tearing, or stabbing pain that is often induced by otherwise painless stimulation such as light touch in the affected area. In older patients, pain can last for years and negatively affect daily functioning, emotional state, and quality of life. Additional risk factors for the development of postherpetic neuralgia include delayed initiation of treatment for the infection and inadequate initial analgesia. The diagnosis is made based on the history and physical examination with symptom evaluation using a questionnaire or visual analogue pain scales. Treatment is based on pain management. Antiepileptic drugs and tricyclic antidepressants are the drugs of first choice. Serotonin reuptake inhibitors and lidocaine or capsaicin patches can be used. Additional therapeutic options include transcutaneous electrical nerve stimulation (TENS) and acupuncture.
CONCLUSION
In the case of herpes zoster infection, it is important to immediately establish a correct diagnosis and start adequate treatment as soon as possible with the aim of preventing postherpetic neuralgia. The basis of treatment is symptomatic treatment with for suppressing pain, which can negatively affect the patient's quality of life, physical functioning and psychological well-being. Psychological support and cooperation with secondary care physicians are also essential in the treatment of postherpetic neuralgia.

UVOD S CILJEM: Kronična bubrežna bolest (KBB) jedna je od najmanje prepoznatih, a samim time i kontroliranih, kroničnih nezaraznih bolesti na globalnoj razini. Smatra se jednom od vodećih uzroka smrtnosti u svijetu. KBB u ranim fazama često ne izaziva simptome ili se oni javljaju u nespecifičnom obliku zbog čega gotovo dva od tri pacijenta nisu ni svjesna da pate od ove bolesti. Obiteljski liječnici ključni su sudionici zdravstvenog sustava koji najviše mogu doprinijeti u prevenciji, dijagnostici i liječenju bolesnika s KBB-om. Samim time, od iznimne je važnosti da su upoznati s korištenjem ovog panela kako bi ranije prepoznali te lakše pratili i liječili pacijente sa dijagnozom KKB-a. RASPRAVA: Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, KBB će do 2040. godine postati peti najčešći uzrok smrtnosti u svijetu. U Republici Hrvatskoj procjenjuje se da od ove podmukle bolesti boluje između 10 i 12 % stanovništva. Najugroženije skupine čine bolesnici sa šećernom bolešću, debljinom i hipertenzijom. U ordinaciji obiteljskog liječnika očekuje se 200-250 pacijenata s KBB-om, no u praksi ih često ne prepoznamo na vrijeme. Upravo iz potrebe i svjesnosti važnosti ranog prepoznavanja i uključivanja većeg broja pacijenata s KBB-om u program liječenja i praćenja, stvoren je preventivni panel za KBB. Ovaj panel rezultat je suradnje Hrvatskog društva za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju (HDNDT) te Koordinacije hrvatske obiteljske medicine (KoHOM), koji već dugi niz godina provode „Akcijski plan za rano otkrivanje i sprječavanje kronične bubrežne bolesti u Republici Hrvatskoj”. Plan je temeljen na spoznaji da je rano otkrivanje ključno za smanjenje morbiditeta i mortaliteta. Panel za KBB je inovativan, interaktivan digitalni alat koji evidentira osnovne parametre bolesnika s KBB-om kao što su: dijagnoze, antropometrijske mjere, arterijski tlak, laboratorijski nalazi vrijednosti albumin/kreatinin omjera iz urina te serumskog kreatinina. Iz navedenog izračunava procijenjenu glomerularnu filtraciju (eGFR). Ono što ga razlikuje od drugih panela je dobivanje algoritma postupanja s bolesnikom, ovisno o stupnju zatajivanja bubrežne funkcije, prema najsuvremenijim Kidney Disease Improving Global Outcomes (KDIGO) smjernicama. Obuhvaća definiranje individualnog stupnja zatajivanja bubrežne funkcije, određivanje rizika progresije bolesti, upute o učestalosti godišnjih kontrola, preporučuje nadležnost za daljnje liječenje i potrebne nalaze za praćenje prije upućivanja nefrologu. Panel također nudi terapijske preporuke i upozorenja na moguće komplikacije. Program sadržava sistem alarmiranja koji upozorava na potrebu određenih intervencija. Neke od njih uključuju: potrebu za redovitom procjenom bubrežne funkcije (čija će učestalost ovisiti o stadiju KBB-a), prilagodbu doza lijekova bubrežnoj funkciji, upozorenja na nefrotoksične lijekove i poželjne lijekove u terapiji komorbiditeta, potrebu za cijepljenjem, savjetovanje o prehrani, dostizanje ciljnih vrijednosti arterijskog tlaka, glikemije, LDL kolesterola i sl. Osim uputa za liječnika, panel sadrži i upute za bolesnika u vidu smjernica za sprečavanje napredovanja KBB-a te preporuke o prehrani sukladne stadijima zatajivanja bubrežne funkcije. ZAKLJUČAK: Panel za KBB je vrijedan saveznik obiteljskim liječnicima u dijagnostici, praćenju i liječenju bolesnika. Njegova primjena bi trebala rezultirati prepoznavanjem većeg broja oboljelih, boljom kvalitetom života pacijenata s KBB-om, boljim terapijskim ishodima i u konačnici redukcijom troškova zdravstvenog sustava.

INTRODUCTION WITH PURPOSE: Chronic kidney disease (CKD) is one of the most neglected chronic non-communicable diseases worldwide. In its early stages, CKD often remains asymptomatic or presents with non-specific symptoms, leading to nearly two-thirds of patients being unaware of their condition. Family physicians play a crucial role in the healthcare system and are in the best position to contribute to the prevention, diagnosis, and treatment of CKD patients. Therefore, it is of utmost importance that they are familiar with the use of this panel as it can provide easier recognition, monitoring and treatment for CKD. DISCUSSION: According to World Health Organization (WHO) projections, CKD is expected to become the fifth leading cause of death globally by 2040. In Croatia, it is estimated that 10-12% of the population suffers from CKD. The most vulnerable groups include patients with diabetes, obesity and hypertension. In a standard family medicine practice, it is estimated that between 200 and 250 patients should be diagnosed with CKD. This is rarely the case in daily practice. To address the need for early detection and better inclusion of CKD patients in treatment and monitoring, a preventive CKD panel was developed. This initiative emerged from the collaboration between the Croatian Society for Nephrology, Dialysis, and Transplantation (HDNDT) and the Coordination of Croatian Family Medicine (KoHOM), which have been implementing the Action Plan for the Early Detection and Prevention of Chronic Kidney Disease in Croatia for several years. This plan is based on the understanding that early detection is key to reducing morbidity and mortality. This panel is an innovative digital tool that systematically records key patient parameters, including diagnosis, anthropometric data, blood pressure and lab findings such as the urine albumin-to-creatinine ratio and serum creatinine levels. The tool automatically calculates the estimated glomerular filtration rate (eGFR). What sets this panel apart from other tools is its ability to generate a patient management algorithm based on the severity of kidney function decline, following the latest Kidney Disease Improving Global Outcomes (KDIGO) guidelines. The panel helps define the individual stage of kidney impairment, assesses the risk of disease progression, provides recommendations on monitoring frequency, and suggests referral criteria for nephrologists, including necessary tests before referral. Additionally, it advises on pharmacotherapy and alerts clinicians to potential complications. The panel includes an alert system to signal necessary interventions, such as: the required frequency of kidney function assessments, depending on the CKD stage, adjustments to medication dosages based on renal function, warnings regarding nephrotoxic drugs and recommendations for preferred medications in comorbidity management, the need for vaccinations and dietary counseling, targets for blood pressure, glucose levels, and LDL cholesterol control. Beyond physician guidance, the panel also provides personalized patient recommendations for slowing CKD progression and dietary adjustments based on disease stage. CONCLUSION: The CKD panel serves as a valuable tool for family physicians, assisting in the diagnosis, monitoring, and management of CKD patients. Its use is expected to improve patient quality of life, enhance treatment outcomes and ultimately reduce healthcare system costs.

Uvod: Rana dijagnostika je veoma značajna za potpuno izlečenje karcinoma dojke. Rezultati: Za sustavno pretraživanje literature o pravilnom postupanju u dijagnostici karcinoma dojke koristili smo literaturu objavljenu od 2021. do 2025. godine: Web of Science, PubMed, Google Scholar. Osnovne metode koje se koriste u skriningu su mamografija i ultrazvuk dojke koje su lako dostupne bolesnicama. Ove metode mogu biti nepouzdane i davati nepotpune informacije uslijed različitih gustina parenhima dojke. Zbog toga je kod svih sumnjivih promjena potrebno napraviti dopunsku dijagnostiku magnetnom rezonancom koja daje rezultate vrlo visoke pouzdanosti. Ukoliko promjene na magnetnoj rezonanciji pokažu malignu alteraciju dalja biopsija je neophodna u postavljanju konačne dijagnoze. Zaključak: U postavljanju dijagnoze malignih tumora dojke sumnjive promjene viđene na mamografiji i ultrazvuku često se ostavljaju na praćenje i zakazuju kontrole za šest mjeseci. Postavlja se pitanje ako su ove promjene zaista maligne koliko takve bolesnice vremena izgube ako se odmah ne upute na dodatne dijagnostičke metode. Magnetna rezonanca dojke je od ključnog značaja za ishod ove bolesti.

Introduction: Early diagnosis is very important for the complete cure of breast cancer. Results: For a systematic search of the literature on the correct procedure in diagnosing breast cancer, we used the literature published from 2021 to 2025: Web of Science, PubMed, Google Scholar. The basic methods used in screening are mammography and breast ultrasound, which are easily accessible to patients. These methods can be unreliable and give incomplete information due to the different density of the breast parenchyma. For this reason, in the case of all suspicious changes, it is necessary to perform additional diagnostics with magnetic resonance, which gives very high reliability results. If the changes on the magnetic resonance imaging show a malignant alteration, a further biopsy is necessary to establish the final diagnosis. Conclusion: In the diagnosis of malignant breast tumors, suspicious changes seen on mammography and ultrasound are often left for follow-up and follow-up appointments are scheduled for six months. The question arises, if these changes are really malignant, how much time will such patients waste if they are not immediately referred to additional diagnostic methods. Magnetic resonance imaging of the breast is of key importance for the outcome of this disease.

Uvod s ciljem Skrb o pacijentu na supstitucijskoj terapiji zahtjevna je iz brojnih razloga. Nerijetko se dogodi da je fokus liječenja bolest ovisnosti te se strogo prati izdavanje supstitucijske terapije, dok ostali komorbiditeti ostaju zanemareni. Cilj ovog rada je prikazati kako je nizom jednostavnih koraka poput uvida u kronična stanja, sistematskog pregleda i strukturirane psihološke podrške moguće optimizirati skrb za pacijenta na supstitucijskoj terapiji metadonom. Prikaz slučaja Pacijent (51) koji je na supstitucijskoj terapiji tabletama metadona od 2014. godine, javio se u ambulantu obiteljske medicine radi „ranijeg izdavanja terapije“. Tijekom izdavanja terapije bio je konfliktan. Preuzimao je terapiju od sestre, izbjegavajući razgovor s liječnikom. Uvidom u karton utvrđeno je kako je zadnji laboratorijski nalaz krvi učinjen prije osam godina te kako pacijent ima kronična stanja (kronični virusni hepatitis C, supraventrikularna tahikardija, hipertenzivna bolest srca) koja također nije kontrolirao po odgovarajućim specijalistima duži niz godina. Pacijentu se predloži da pri svakom preuzimanju supstitucijske terapije obavi kratku konzultaciju s liječnikom. U razgovoru s pacijentom utvrdi se kako nije učinio laboratorijsku analizu krvi jer mu u lokalnom laboratoriju tehničari nisu uspjeli uzeti uzorak zbog zadebljanje stijenke vene [1] te se pacijent uputi u bolnički laboratorij. Na kontrolnom pregledu obavljen je uvid u laboratorijski nalaz i sistematski pregled koji je uključivao elektrokardiografiju, mjerenje tlaka, pregled stopala i potkoljenica, palpaciju abdomena te mjerenje razine glukoze u krvi, visine i težine. Utvrđena je hipertenzija (krvni tlak 163/87 mmHg), snižen indeks tjelesne mase - BMI (engl. Body Mass Index) = 18.3. Uvede se terapija za hipertenziju te se pacijentu predloži uvođenje enteralne prehrane, na što nije pristao pa se stoga dogovori plan prehrane s povećanim unosom proteina uz pismene upute. S pacijentom se dogovore kontrole svaka 2 tjedna kako bi se nastavilo s psihološkom podrškom u vidu motivacijskog intervjua kroz korake „aktivacija, fokusiranje, izazivanje promjene, planiranje“. [2] Prvi korak motivacijskog intervjua ("angažiranje") bila je izgradnja odnosa povjerenja i suradnje, koja je postignuta pokazivanjem interesa za pacijentov svakodnevni život (primjerice s kim živi, kako se hrani itd.). Pri ovom koraku važno je prihvaćanjem umanjiti osjećaj srama i potaknuti otvoreni razgovor. U drugom koraku („fokusiranje“) pacijent je potaknut da identificira ključne probleme i odredi kako bi volio da njegova svakodnevica izgleda. U trećem koraku („izazivanje promjene“) pacijent je motiviran da sam prepozna razloge za promjenu. U četvrtom koraku („planiranje“) postavljeni su jasni koraci prema promjeni ponašanja – prekinuti kontakt s poznanicima koji potiču ovisničko ponašanje, više vremena provoditi s obitelji i reducirati terapiju metadonom. Kroz 12 tjedana pacijent uspijeva doći na dozu održavanja od 2 tabl. dnevno, nakon čega se terapija uspješno ukine. Zaključak Iako su pacijenti na supstitucijskoj terapiji često okarakterizirani kao „teški pacijenti“, strukturiranom promjenom pristupa moguće je izgraditi čvrst odnos, učiniti suradnju ugodnijom i pružiti sveobuhvatnu i kvalitetnu skrb koja se očekuje od liječnika obiteljske medicine. Važno je sagledati pacijenta kao kompletnu osobu sa svim problemima i komorbiditetima, a ne samo u kontekstu liječene ovisnosti. Kratice BMI (engl. Body Mass Index) - indeks tjelesne mase = tjelesna masa (kg)/visina (m2) GUK – glukoza u krvi (mmol/L)

Introduction and Objective Providing care for patients on substitution therapy is challenging for various reasons. Often, the primary focus is on addiction treatment, with strict monitoring of substitution therapy administration, while other comorbidities remain neglected. The aim of this paper is to demonstrate how a series of steps, such as reviewing chronic conditions, conducting systematic examinations and providing structured psychological support, can optimize the care for patients receiving methadone substitution therapy. Case Report A 51-year-old patient on methadone substitution therapy since 2014 visited a clinic requesting an "early therapy issuance." During the visit, he was confrontational and avoided discussions with the physician, instead receiving therapy from the nurse. A review of his medical records revealed that his last blood test had been performed eight years prior and that he had chronic conditions (chronic viral hepatitis C, supraventricular tachycardia, hypertensive heart disease) that had not been monitored by specialists. The patient was advised to have a brief consultation with the physician at each visit. During the consultation, it was discovered that he had avoided blood tests because local laboratory technicians had difficulty drawing blood due to venous wall thickening [1]. He was referred to a hospital laboratory. At a follow-up visit his lab results were reviewed and a systematic examination including electrocardiography, blood pressure measurement, foot and lower leg examination, abdominal palpation and assessments of blood glucose levels, height, and weight was conducted. The patient was diagnosed with hypertension (blood pressure: 163/87 mmHg) and had a low body mass index (BMI) of 18.3. Antihypertensive therapy was introduced and enteral nutrition was recommended, though the patient declined. Instead, a high-protein diet plan with written instructions was agreed upon. The patient was scheduled for biweekly follow-ups to continue psychological support through motivational interviewing, following the steps of "engagement, focusing, evoking change, and planning" [2]. The first step, "engagement," involved building trust and cooperation by showing interest in the patient’s daily life (e.g., whom he lives with, his eating habits, etc.). This step aimed to reduce shame and encourage open communication. In the second step, "focusing," the patient was encouraged to identify key problems and describe how he would like his daily life to be. The third step, "evoking change," motivated the patient to recognize his own reasons for change. In the fourth step, "planning," specific actions were established: cutting ties with acquaintances who encouraged addictive behaviors, spending more time with family and reducing methadone therapy. Over 12 weeks, the maintenance dose was reduced to 2 tablets per day, after which methadone therapy was successfully discontinued. Conclusion Although patients on substitution therapy are often labeled as "difficult patients," a structured change in approach can help build a strong therapeutic relationship, facilitate cooperation, and provide the comprehensive, high-quality care expected from family medicine physicians. It is crucial to view the patient as a whole person, addressing all their medical and psychological needs rather than focusing solely on addiction treatment. Abbreviations BMI (Body Mass Index) = body weight (kg)/height (m²) GUK – blood glucose level (mmol/L)

Uvod s ciljem: Antipsihotici su skupina lijekova koja svojim djelovanjem dovodi do redukcije ili povlačenja psihotičnih simptoma bilo kojeg uzroka. Uobičajena podjela antipsihotika je na tipične i atipične. Pojavom atipičnih antipsihotika primijećena je povezanost porasta učestalosti metaboličkog sindroma s njihovom primjenom, posebno s klozapinom i olanzapinom. Cilj istraživanja bio je ispitati incidenciju pojedinih komponenti metaboličkog sindroma u pacijenata koji koriste atipične antipsihotike te ispitati razlike između pojedinih atipičnih antipsihotika u incidenciji metaboličkog sindroma. Metode: U retrospektivno istraživanje bilo je uključeno 5 ordinacija obiteljske medicine. Podaci su dobiveni pretraživanjem elektroničke baze podataka. Uključeni su odrasli pacijenti mlađe i srednje životne dobi koji su koristili atipične antipsihotike unatrag 4 godine. U istraživanje je uključeno 107 pacijenta između 18-64 godine koji su koristili atipične antipsihotike u zadanom periodu. Bilježila se dob, spol, dijagnoza osnovne psihijatrijske bolesti, atipični antipsihotik koji koriste te laboratorijski nalazi - GUK, HDL kolesterol, trigliceridi, LDL kolesterol. Osim brojčanih parametara, bilježilo se i imaju li evidentirane dijagnoze hipertenzije, dijabetesa tipa 2 ili pretilosti u medicinskom kartonu kao i uzimanje statina i antidijabetičke terapije. Istraživanje je rađeno uvidom u medicinsku dokumentaciju, a ne direktnim pregledom pacijenata, stoga su podaci ograničeni na ono što je zabilježeno u kartonu. Rezultati: Od ukupnog broja pacijenata uključenih u istraživanje, 40,2 % imalo je poremećaj metabolizma glukoze od toga 29.9 % predijabetes i 10.1 % dijabetes tipa 2. HDL kolesterol niži od graničnih vrijednosti imalo je 43,9 % koji koriste atipične antipsihotike dok je povišenu razinu triglicerida imala je gotovo polovina ispitanika (49.5 %). Hipertenziju i pretilost imalo je po 23.4 % ispitanika u istraživanju. Podatak o hipertenziji i pretilosti bilježio se na temelju zabilježene dijagnoze u karton i uzimanja antihipertenzivne terapije, te zabilježenog podatka o BMI-u, a ne direktnim mjerenjima krvnog tlaka i opsega struka te se očekuje da bi prevalencija hipertenzije i pretilosti bila veća da su učinjena mjerenja. U općoj populaciji preko 30 % stanovništva boluje od arterijske hipertenzije, međutim prevalencija raste s dobi, stoga treba uzeti u obzir da su u ovom istraživanju isključeni ispitanici starije životne dobi pa je udio pacijenata s hipertenzijom nešto manji, a isto vrijedi za dijabetes. Kod pretilosti je prevalencija u općoj odrasloj populaciji 16 %, dok je u ovom istraživanju 23.4 % bez obzira na to što su isključeni pacijenti stariji od 65 godina. Mogli bi zaključiti da uzimanje antipsihotika više pridonosi povećanju tjelesne težine nego porastu krvnog tlaka. Od atipičnih antipsihotika u istraživanju, risperidon je u najvećem postotku bio povezan s metaboličkim poremećajima, a na drugom mjestu bio je olanzapin dok je aripiprazol je u najmanjem postotku bio povezan s metaboličkim poremećajima Zaključak: Atipični antipsihotici imaju svoje specifične nuspojave među kojima je pojava metaboličkog sindroma među najznačajnijima. U slučajevima naglog porasta parametara ili velikog dobivanja na tjelesnoj težini potrebno je u suradnji sa psihijatrom razmotriti promjenu antipsihotika ili korekciju doze te dosljedno liječiti novonastale metaboličke poremećaje. Specifičan model rada u obiteljskoj medicini nalaže da u bolesnika koji se liječe atipičnim antipsihoticima sustavno pratimo parametre metaboličkog sindroma kako bi smanjili dodatni rizik nastanka kardiovaskularnih incidenata.

Introduction with aim: Antipsychotics are a group of drugs that lead to the reduction of psychotic symptoms of any cause. Antipsychotics are usually divided into typical and atypical group. An increase in the frequency of metabolic syndrome with the use of atypical antipsychotics was observed, especially with clozapine and olanzapine. The aim of the research was to examine the incidence of individual components of metabolic syndrome in patients using atypical antipsychotics and to examine the differences between individual atypical antipsychotics in the incidence of metabolic syndrome. Methods: 5 family medicine practices were included in the retrospective study.The data were obtained by searching electronic databases. Young and middle-aged adult patients who used atypical antipsychotics during the last 4 years were included. 107 patients between the ages of 18-64 were included in the research. Age, sex, diagnosis of psychiatric disease, atypical antipsychotic used and laboratory findings – blood glucose, HDL cholesterol, triglycerides, LDL cholesterol were recorded. In addition to numerical parameters, it was also recorded whether they had a diagnosis of hypertension, type 2 diabetes or obesity in their medical record. Results:Of the total number of patients included in the study, 40.2% had glucose metabolism disorders, of which 29.9% had prediabetes and 10.1% had type 2 diabetes. HDL cholesterol was lower than the cut-off values in 43.9% of those using atypical antipsychotics, while almost half of the subjects (49.5%) had elevated triglyceride levels. Hypertension and obesity were present in 23.4% of the subjects in the study. Data on hypertension and obesity were recorded based on the the diagnosis in the medical record and the use of antihypertensive therapy, as well as recorded data on BMI, and not on direct measurements of blood pressure and waist circumference, and it is expected that the prevalence of hypertension and obesity would be higher if measurements had been made. In general population, over 30% of people suffers from arterial hypertension, however, the prevalence increases with age, so it should be taken into account that older subjects were excluded from this study, and the proportion of patients with hypertension is somewhat lower. The same applies to diabetes. The prevalence of obesity in the general adult population is 16%, while in this study it is 23.4%, regardless of the fact that older patients were excluded. One could conclude that taking antipsychotics contributes more to weight gain than to blood pressure. Of the atypical antipsychotics, risperidone was associated with the highest percentage of metabolic disorders, followed by olanzapine, while aripiprazole was associated with the lowest. Conclusion: Atypical antipsychotics have specific side effects and the occurrence of metabolic syndrome is among the most significant. With sudden increase in parameters or significant weight gain, it is necessary to consider changing the antipsychotic or adjusting the dose in cooperation with a psychiatrist and consistently treat newly occurring metabolic disorders. A specific work model in family medicine requires that in patients treated with atypical antipsychotics, we systematically monitor the parameters of metabolic syndrome in order to reduce the additional risk of cardiovascular events

Uvod s ciljem: Hipotireoza je najčešći poremećaj štitnjače s prevalencijom od oko 1 % do 2 % u općoj populaciji. Zahtijeva sustavno praćenje, edukaciju pacijenata i suradnju zdravstvenih djelatnika. Obiteljski liječnici imaju središnju ulogu u probiru, dijagnostici, terapiji i praćenju bolesnika s hipotireozom. Cilj ovog rada je pregledom dostupne literature dati odgovore na najčešća pitanja vezana uz racionalnu dijagnostiku i liječenje bolesnika s hipotireozom u ordinaciji obiteljskog liječnika. Rasprava: Manjak hormona štitnjače utječe na sve organske sustave, a klinička slika varira od asimptomatske do, u rijetkim slučajevima, opasne po život miksedemske kome. Klasični simptomi hipotireoze uključuju umor, letargiju, povećanje tjelesne težine, intoleranciju na hladnoću, no, oni su nespecifični te se dijagnoza primarne hipotireoze većinom temelji na biokemijskim parametrima povišenog tireotropina (TSH) i sniženog slobodnog tiroksina (FT4). Referentni raspon za TSH nije standardiziran, što zahtijeva poznavanje vrijednosti raspona lokalnog laboratorija. Antitijela na tiroidnu peroksidazu (anti-TPO) kod osoba s normalnom koncentracijom TSH kao i s jasnim biokemijskim znacima hipotireoze nije nužno određivati, a ne preporučuje se niti ponavljanje mjerenja jednom pozitivnog titra. UZV štitnjače nije indiciran kod evaluacije hipotireoze ili pozitivnih antitijela. Terapiju levotiroksinom (LT4) započinjemo kod TSH >10 mIU/L, dok se kod subkliničkih oblika (TSH 10) preporučuje kontrola TSH, FT4 i anti-TPO nakon 3–4 mjeseca. U bolesnika  65 godina s ponovljenom vrijednosti TSH  7-10 mIU/L uvođenje terapije LT4 može se razmotriti. Kod mlađih bolesnika bez komorbiditeta liječenje LT4 možemo početi punom očekivanom dozom od 1,6 g/kg, a stariji i srčani bolesnici zahtijevaju niže početne doze LT4 (25-50 g) zbog kardiovaskularnih rizika. Cilj terapije je normalizacija TSH vrijednosti (0,5-2,5 mIU/L), povlačenje fizičkih i psihičkih simptoma uz izbjegavanje predoziranja levotiroksinom. Imajući u vidu pomak vrijednosti TSH prema višima kao prilagodbu starenju, kod bolesnika starijih od 70 godina ciljne vrijednosti TSH su oko 7 mIU/L. Preporučuje se kontrolirati TSH svakih šest do osam tjedana radi prilagodbe doze, a kada se postigne ciljna vrijednost, TSH je potrebno kontrolirati jednom godišnje. U nekim slučajevima, kao što je sumnja na centralnu hipotireozu, neadekvatna reakcija na standardnu terapiju LT4 ili nepodnošenje terapije LT4, složene kliničke slike, trudnice, djeca i adolescenti te stariji bolesnici s komorbiditetima, potrebna je konzultacija specijalista endokrinologa/nuklearne medicine. Zaključak: Obiteljski liječnik ima ključnu ulogu u dijagnostici i terapiji, ali u složenim slučajevima je potrebna suradnja s drugim specijalistima. Ciljani i smislen izbor laboratorijskih pretraga te individualizacija i prilagodba doze levotiroksina prema dobi i komorbiditetima nužni su za bolju koordinaciju skrbi i uspješnije liječenje hipotireoze. Za većinu bolesnika hipotireoza je trajno stanje i zahtjeva doživotno liječenje. Obiteljski liječnik, zahvaljujući kontinuitetu skrbi kao temeljnoj vrijednosti obiteljske medicine, ima središnju ulogu u praćenju tih bolesnika što omogućava personaliziranu terapiju i izgradnju partnerskog odnosa.

Introduction with aim: Hypothyroidism is the most common thyroid disorder, with a prevalence of approximately 0,1% to 2% in the general population. It requires systematic monitoring, patient education, and collaboration of healthcare professionals. Family physicians (FPs) play a central role in the screening, diagnosis, therapy, and follow-up of patients with hypothyroidism. This paper aims to answer the most frequently asked questions about rational diagnosis and treatment of patients with hypothyroidism in the FP practice by reviewing the available literature. Discussion: Thyroid hormone deficiency affects all organ systems, and the clinical presentation ranges from asymptomatic to, in rare cases, life-threatening myxedema coma. Classic hypothyroidism symptoms include fatigue, lethargy, weight gain, and cold intolerance; however, they are nonspecific, and the diagnosis of primary hypothyroidism is primarily biochemical based on parameters of elevated serum thyrotropin (TSH) and decreased free thyroxine (FT4). The reference range for serum TSH is not standardized, so knowledge of the local laboratory range values is required. We do not routinely measure thyroid peroxidase antibodies (anti-TPO) in persons with a normal serum TSH concentration and clear biochemical signs of hypothyroidism. Also, it’s not necessary to repeat a once-positive titer. A thyroid ultrasound should not be routinely obtained to evaluate hypothyroidism or positive antibodies. We recommend initiating levothyroxine (LT4) therapy with serum TSH >10 mIU/L, while in subclinical forms (TSH 10), we recommend assessment of serum TSH, FT4, and anti-TPO in 3 to 4 months. Patients  65 years old with a repeated serum TSH value of  7-10 mIU/L can benefit from LT4 therapy. In younger patients without comorbidities, the average full replacement dose of FT4 is 1.6 g/kg, and elderly and cardiac patients require lower initial doses of LT4 (25-50 g) due to cardiovascular risks. The goal of therapy is the normalization of serum TSH values (0.5-2.5 mIU/L) and the resolution of physical and psychological symptoms while avoiding LT4 overdose. Given the upward shift in TSH values as an aging adaptation, the target TSH values in patients older than 70 are around 7 mIU/L. TSH should be monitored every six to eight weeks for dose adjustment; serum TSH values can be assessed annually once the correct dose has been achieved. In some cases, such as suspected central hypothyroidism, inadequate response to standard LT4 therapy or intolerance to LT4 therapy, complex clinical presentations, pregnant women, children and adolescents, and elderly patients with comorbidities, consultation with an endocrinologist/nuclear medicine specialist is required. Conclusion: The FP plays a key role in diagnostics and therapy, but collaboration with other specialists is necessary in complex cases. Targeted and meaningful selection of laboratory tests and individualization and adjustment of levothyroxine dosage according to age and comorbidities are essential for better care coordination and more successful treatment of hypothyroidism. In most patients, hypothyroidism is a permanent condition requiring lifelong treatment. Thanks to the care continuum, family medicine’s core value, the family physician plays a central role in monitoring these patients, allowing personalized therapy and building a physician-patient partnership.

Uvod s ciljem: Disfunkcija štitnjače potencijalno je ozbiljna komplikacija terapije amiodaronom, osobito u starijih bolesnika sa stečenom bolesti srca. Budući da ne postoji objavljena sustavna studija o hipotireodizmu povezanom s amiodaronom (AIH) u bolesnika s prirođenom srčanom bolešću (CHD), kroz ovaj prikaz slučaja želimo obratit pozornost o mogućoj patofiziološkoj vezi razvijenog AIH-a u bolesnika s rijetkim CHD-om, koja nije u značajnom broju do sada opisana u literaturi. Prikaz slučaja: Žena u dobi 55 godina, s Ebsteinovom anomalijom (neoperirana), javila se liječniku obiteljske medicine sa simptomima progresivne dispneje, slabosti i višemjesečne disfagije. Elektrokardiografija, ehokardiografija i RTG prsnog koša potvrdili su prisutnost Ebstainove anomalije. Laboratorijski nalazi (TSH, fT3, fT4, anti-Tg, anti-TPO) i ultrazvuk štitnjače potvrdili su postojanje hipotireoze. Liječena je amiodaronom posljednjih 10 godina za liječenje paroksizmalne sinusne tahikardije. Razine slobodnog tiroksina i TSH mjerene su u šestomjesečnim intervalima prve dvije godine terapije. Nakon toga nije se javljala na kontrolu nekoliko godina. Nije imala osobnu ili obiteljsku povijest bolesti štitnjače. Zaključak: Prema dostupnim podacima, nema objavljenih sustavnih studija o AIH u bolesnika s KBS (velike kohortne studije). Patofiziološka složenost, međutim, mogla bi biti posljedica uzročnika koji izaziva autoimunu bolest štitnjače, pa je moguće da je amiodaron ubrzao početak postojeće autoimune bolesti. Zbog ozbiljnih komplikacija, posebno je od značaja za liječnike obiteljske medicine da obrate pozornost na redovitu provjeru funkcije štitnjače i mjerenja anti-TPO u bolesnika tijekom primjene amiodarona, osobito u starijih bolesnika s rijetkim CHD-om.

Introduction with objective: Thyroid dysfunction is a potentially serious complication of amiodarone therapy, especially in older patients with acquired heart disease. Because there is no published systematic study on amiodarone-associated hypothirodism (AIH) in patients with congenital heart disease (CHD), we report a possible pathophysiological link of developed AIH in patient with rare CHD, that has not been reported in significant number in the literature so far. Case presentation: A female, 55-year-old patient with history of Ebstein anomaly (non-operated), presented to family medicine doctor with symptoms of progressive dyspnoea, weakness and dysfagia for several months. Electrocardiography, echocardiography and chest X-ray confirmed presence of Ebstain anomaly. Lab results (TSH, fT3, fT4, anti-Tg, anti-TPO) and thyroid ultrasound confirmed presence of hypothyroidism. She had been treated with amiodarone for the last 10 years to manage paroxysmal sinus tachycardia. Free thyroxine and TSH levels were measured at six-month intervals for first two years of therapy. After that, she was absent for several years. She had no personal or family history of thyroid disease. Conclusion: According to available data, there is no published systematic study on AIH in patients with CHD (large cohort studies). Pathophysiological complexity however, could be due to the agent triggering autoimmune thyroid disease, so it is possible that amiodarone precipitated the onset of preexisting autoimmune disease. The value of regular thyroid function testing and measurement of anti-TPO should be considered in patients during amiodarone administration, especially in older patients with rare CHD.

Kronična opstruktivna bolest pluća je kronična ireverzibilna opstruktivna bolest pluća (sa sniženim FEV1 i FEV1/FEV6) koja uključuje kronični bronhitis i emfizem pluća, a javlja se u pušača nakon 35. godine života. Karakterizirana je kroničnom dispnejom uz produkciju sputuma. U 90% pacijenata s predominantnim znakovima kroničnog bronhitisa dolazi do poboljšanja kliničke slike unutar 2 godine od prestanka pušenja. Kod pacijenata s emfizemom postoji trajno oštećenje alveolarnih membrana. Zbog toga nam pomaže Nacionalni program za rano otkrivanje karcinoma pluća jer je često usputni nalaz baš emfizem. Najčešće se radi o pušačima koji su asimptomatski, ili smatraju da su njihovi simptomi nešto što je povezano s pušenje, pa nisu zabrinuti. Na nama je da takvim pacijentima objasnimo o čemu se radi, koji je tijek bolesti, istaknemo važnost prestanka pušenja i uvedemo im terapiju kako bi zaustavili progresiju bolesti.

Chronic obstructive pulmonary disease is a chronic ireversible opstructive disease of lungs (with decreased FEV1 and FEV1/FEV6) and it includes chronic bronchitis and pulmonary emphysema in smokers after the age of 35. Main characteristica include chronic bronchitis with sputum production. In 90% of patients with predominant chronic bronchitis there is shown improvement of symptoms 2 years after smokin cessation. Emphysema is associated with permanent alveoli destruction. National preventive programme for early lung cancer detection is vital because of finiding emphysema as an incidental finding. It is usually found in asymptomatic smokers or patients that think their symptoms are normal and symptoms are connected to their smoking habit. Our job is to explain to our patients what is emphysema, disease progress and emphasize importance of smoking cessation with appropiate therapy induction.

UVOD SA CILJEM Liječnici obiteljske medicine se prilikom obrade tercijarnih konzilijarnih nalaza nerijetko susreću s potrebom propisivanja lijekova utvrđenih osnovnom i dopunskom listom Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje mimo njegovih službenih smjernica jer osigurana osoba ne ispunjava medicinske indikacije za propisivanje lijeka na teret Zavoda. Razlog tome je neusklađenost smjernica HZZO-a sa stručnim smjernicama, što dovodi obiteljske liječnike u nezavidnu situaciju jer ih čini podložnima sankcijama HZZO-a. Opisana situacija regulirana je člankom 21. Zakona o obaveznom zdravstvenom osiguranju (4), ali ovaj pravni lijek se u praksi ne koristi već je upućivanje prijedloga povjerenstvu za lijekove bolničke zdravstvene ustanove uvriježeno samo ili za posebno skupe lijekove ili u slučajevima kada je liječenje indicirano provoditi lijekovima koji se ne nalaze na listama Zavoda gdje se od povjerenstva za lijekove traži odobrenje za korištenjem tog lijeka, a bolnica se obvezuje osigurati njegovu nabavu. Stoga ovaj rad ima nekoliko ciljeva: senzibilizirati bolničke kolege na ravnopravnu podložnost regulativama HZZO-a, educirati ih o postojanju zakonski predviđenog mehanizma propisivanja s njihove strane indiciranih lijekova za koje pacijent ne udovoljava smjernicama HZZO-a, a dugoročno najvažniji cilj je naglasiti nužnost usklađivanja smjernica HZZO-a sa stručnim smjernicama putem nadležnih stručnih društava. PRIKAZ SLUČAJA Dotad zdrava 55-godišnja pacijentica javila se LOM-u zbog intolerancije napora i dispneje. Fizikalnim pregledom utvrđene su povišene vrijednosti arterijskog tlaka i pulsa uz tjestasti edem potkoljenica te EKG znakove hipertrofije lijevog ventrikula radi čega je upućena na laboratorijsku i radiološku obradu. S obzirom na povišene vrijednosti D-dimera i pro-BNP-a i nesukladnost nalaza obrade, pacijentica je zbog sumnje na plućnu emboliju upućena na bolnički prijem gdje je hospitalizirana zbog srčanog zatajenja. RASPRAVA Pacijentici je utvrđena dilatativna kardiomiopatija s teško reduciranom istisnom frakcijom lijevog ventrikula od 39% (HFrEF) (5), no prilikom obrade otpusnog pisma zamijećeno je da preporučena farmakoterapija sakubitril/valsartanom ne udovoljava smjernicama HZZO-a (EF <35%, prethodno liječenje maksimalnom dozom ACEI barem 3 mjeseca) (6) čime bi teret lijeka trebala snositi sama. Pacijentica je upućena ostvariti svoja prava na zakonom predviđeni način, a lijek je u međuvremenu napisan na privatni recept. I pacijentica i LOM su neuspješno pokušavali doći do nadležnog kardiologa, da bi tek nakon nekoliko tjedana LOM dobio odgovor na službeno upućeni e-mail. Kardiolog je naveo upoznatost sa smjernicama HZZO-a, međutim da ne liječi po tim već po stručnim smjernicama te da se u slučaju naše nemogućnosti propisivanja lijeka na teret osiguravatelja lijek napiše na privatni recept. Obiteljski liječnik je ukazao i potkrijepio postojanje predviđenog mehanizma propisivanja lijeka, na što se kardiolog oglušio, kao i na dodatne pokušaje suradnje. U nedostatku rješenja, a štiteći interese pacijentice, LOM je nakon 3 mjeseca administrativne borbe u konačnici propisao lijek na teret HZZO-a kao dio kronične terapije i zabilježio sve navedeno u zdravstveni karton pacijentice u slučaju mogućih pravnih posljedica. ZAKLJUČAK Unatoč postojanju predviđenog pravnog mehanizma za ovakav scenarij, on se u praksi većinom ne primjenjuje jer ga bolnički specijalisti ili nisu svjesni ili ga svjesno biraju ne koristiti. S druge strane, veći problem predstavlja neusklađenost HZZO-ovih smjernica s kliničkim te bi društva nadležnih specijalnosti trebala biti inicijator pozitivnih promjena.

INTRODUCTION Family physicians/general practitioners frequently face challenges when prescribing medications suggested by hospital specialists and determined by the basic and supplementary lists of the Croatian Health Insurance Fund but outside of its official guidelines. This occurs when patients do not meet the medical criteria outlined in CHIF guidelines, despite professional guidelines recommending the treatment. These discrepancies create a dilemma for GPs, who risk sanctions from CHIF. A legal solution for such scenarios is provided under Article 21 of the Mandatory Health Insurance Act, but is rarely utilized. Instead, it is exercised only for particularly expensive medications or medication not listed by CHIF, where hospital medication committees must approve and ensure the supply of the medication. Therefore, this paper's goals are to sensitize hospital colleagues to equal CHIF regulations subjection, to educate them about legal mechanism for prescribing indicated medication outside of CHIF criteria, and in the long term, most importantly, to emphasize the necessity of harmonizing CHIF criteria with clinical guidelines through specialized associations. CASE REPORT Previously healthy 55-year-old female patient presented to her GP with exercise intolerance and dyspnea. Physical examination revealed elevated arterial blood pressure and pulse, along with calf oedema and ECG signs of left ventricular hypertrophy. Consequently, she was referred for laboratory and radiological work-up. Given the elevated D-dimer and pro-BNP levels, the patient was referred to nearest emergency room under suspicion of pulmonary embolism, where she was hospitalized due to heart failure. DISCUSSION The patient was diagnosed with dilated cardiomyopathy with reduced left ventricular ejection fraction of 39% (HFrEF). However, while reading the discharge letter, GP noted that the recommended pharmacotherapy with sacubitril/valsartan did not meet CHIF criteria (EF <35%, prior treatment with the maximum dose of ACE inhibitor for at least 3 months), meaning the patient would have to cover the cost of the medication herself. She was advised to exercise her rights as prescribed by law, and in the interim, the medication was issued on a private prescription. Both the patient and GP made unsuccessful attempts to contact the cardiologist but after several weeks, GP received the cardiologist’s e-mail response stating that, while being aware of CHIF guidelines, he treated patients according to professional guidelines rather than administrative ones, emphasizing to issue the medication on a private perscription in case of inability to prescribe it at the Fund's expense GP highlighted the existence of a legal mechanism for obtaining such medication, but the cardiologist dismissed these arguments and further attempts at collaboration. Lacking a solution and protecting the patient’s interests, after documenting prior events in the patient’s medical record to address potential legal implications, GP ultimately prescribed the medication at the Fund's expense. CONCLUSION Despite the existence of a legal mechanism for such scenarios, it is rarely applied in practice, as hospital specialists either lack awareness of it or consciously choose not to adhere to it. A more significant issue, however, is the incompatibility between CHIF criteria and clinical guidelines where professional societies in relevant specialties should take action in advocating for harmonization.

UVOD S CILJEM Hipotireoza je kliničko stanje uzrokovano smanjenom proizvodnjom, lučenjem i djelovanjem hormona štitnjače. Može nastati zbog poremećaja same štitnjače ili tireotropne osovine. Klasični simptomi hipotireoze uzrokuju kardiovaskularne, ginekološke, neurološke i druge abnormalnosti. Cilj rada je prikazati slučaj pacijentice oboljele od hipotireoze kojoj je dijagnosticirana hiperprolaktinemija. PRIKAZ SLUČAJA Pacijentica u dobi od 50 godina se javila na pregled zbog iscjetka iz dojki i umora unatrag nekoliko mjeseci. Fenotipski je bila niska, kušingoidnog izgleda, uz indeks tjelesne mase (ITM) 38,8 kg/m2. Fizikalni pregled, uključujući palpaciju dojki, je bio uredan. Nije se liječila ni od kakvih kroničnih bolesti niti je uzimala ikakvu kroničnu terapiju. Redovito se odazivala pretragama u sklopu nacionalnih preventivnih programa. Laboratorijski nalazi su bili uredni, osim povišenog tireotropina (TSH) koji je iznosio 6,5 mIU/L, a inače su referentne vrijednosti 0,3–3,6 mIU/L te povišenog prolaktina (PRL) koji je iznosio 802 mIU/L, a referentne vrijednosti za žene su 102–496 mIU/L. Prolaktin je uzorkovan između 8 i 9 sati ujutro, natašte, 3 sata nakon buđenja i nakon 30 minuta mirovanja u sjedećem položaju kako bi se smanjile varijacije uzrokovane stresom i cirkadijalnim ritmom. Test supresije deksametazonom, koji je rađen radi kliničke sumnje na Cushinga, nije ukazao na abnormalnosti hipofize. Taloženje prolaktina s polietilen glikolom (PEG) provedeno je radi isključivanja makroprolaktinemije kao mogućeg uzroka povišenih vrijednosti. Rezultati nakon taloženja pokazali su vrijednost prolaktina od 673,68 mIU/L (84% početne vrijednosti), što je potvrdilo prisutnost biološki aktivnog monomernog prolaktina i isključilo makroprolaktinemiju kao primarni uzrok. Obiteljski liječnik je propisao levotiroksin u dozi od 25 mcg dnevno. Nakon osam tjedana, TSH i prolaktin su se normalizirali, a simptomi galaktoreje su nestali stoga nije bilo potrebe za daljnjom obradom. RASPRAVA Hipotireozu je potrebno dijagnosticirati, liječiti i pratiti u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Dijagnoza obično uključuje mjerenje razine TSH i slobodnog tiroksina (fT4) kako bi se razlikovala primarna od sekundarne hipotireoze. Testiranje protutijela na tireoidnu peroksidazu (anti-TPO) preporučuje se isključivo trudnicama ili ženama koje planiraju trudnoću s blago povišenim TSH-om. Neliječena hipotireoza se često očituje povišenim razinama prolaktina zbog stimulacije hipofize tireotropin-oslobađajućim hormonom (TRH), koji potiče lučenje TSH-a i prolaktina. Ultrazvuk štitnjače ne preporučuje se za dijagnosticiranje ili praćenje hipotireoze, osim ako postoje gušavost ili opipljivi čvorovi. Endokrinologu ili specijalistu nuklearne medicine potrebno je uputiti djecu, trudnice, srčane bolesnike i one koji ne reagiraju na terapiju. Liječenje se provodi levotiroksinom u dozi od 1,6 mcg/kg/dan. Kod pacijenata koji su dobro regulirani terapijom levotiroksinom, dovoljno je jednom godišnje kontrolirati razinu TSH-a te paziti na moguće komplikacije poput hiperlipidemije, depresije i dijastoličke hipertenzije. Sekundarna hiperprolaktinemija povezana s neliječenom hipotireozom povlači se nakon uvođenja levotiroksina i postizanja ciljnih vrijednosti TSH-a. ZAKLJUČAK Liječnik obiteljske medicine ima ključnu ulogu u povezivanju pacijenata sa zdravstvenim sustavom. Rješavanjem većine zdravstvenih potreba smanjuje nepotrebna upućivanja te povećava učinkovitost i ekonomičnost sustava. U ovom slučaju, liječnik je uspješno dijagnosticirao, liječio i pratio pacijenticu s hipotireozom i hiperprolaktinemijom, čime je pokazao svoju važnu ulogu u pružanju zdravstvene skrbi.

INTRODUCTION WITH AIM Hypothyroidism is a clinical condition caused by reduced production, secretion, and action of thyroid hormones. It can result from disorders of the thyroid gland or the hypothalamic-pituitary axis. Classic symptoms of hypothyroidism lead to cardiovascular, gynecological, neurological, and other abnormalities. This paper aims to present a case of a patient with hypothyroidism diagnosed with hyperprolactinemia. CASE REPORT A 50-year-old female presented with breast discharge and fatigue lasting several months. She was phenotypically short, had a Cushingoid appearance, and a body mass index (BMI) of 38.8 kg/m². Physical examination, including breast palpation, was normal. She had no history of chronic illnesses or long-term medication use and she regularly participated in national preventive health programs. Laboratory findings were normal, except for elevated thyrotropin (TSH) of 6.5 mIU/L, with reference values ​​of 0.3–3.6 mIU/L, and elevated prolactin (PRL) of 802 mIU/L, with reference values ​​for women of 102–496 mIU/L. Prolactin was sampled between 8 and 9 am, fasting, 3 hours after waking, and after 30 minutes of sitting rest to reduce variations caused by stress and circadian rhythm. A dexamethasone suppression test ruled out pituitary abnormalities suggestive of Cushing's syndrome. Prolactin was precipitated with polyethylene glycol (PEG) to exclude macroprolactinemia as a possible cause of the elevated values. The results after precipitation showed a prolactin value of 673.68 mIU/L, or 84% of the initial prolactin, which confirmed the presence of biologically active monomer prolactin and excluded macroprolactinemia as the primary cause. The patient's primary care physician prescribed levothyroxine at 25 mcg daily. After eight weeks, TSH and prolactin levels normalized, and galactorrhea symptoms resolved, eliminating the need for further investigation. DISCUSSION Hypothyroidism should be diagnosed, treated, and monitored in primary healthcare settings. Diagnosis typically involves measuring serum TSH and free thyroxine (fT4) to distinguish between primary and secondary hypothyroidism. Testing for thyroid peroxidase antibodies (anti-TPO) is recommended only for pregnant women or those planning pregnancy with mildly elevated TSH levels. Untreated hypothyroidism often presents with elevated prolactin levels due to stimulation of the pituitary gland by thyrotropin-releasing hormone (TRH), which induces TSH and prolactin secretion. Thyroid ultrasound is not recommended for diagnosing or monitoring hypothyroidism unless goiter or palpable nodules are present. Referral to an endocrinologist or nuclear medicine specialist is necessary for children, pregnant women, cardiac patients, or those unresponsive to therapy. Treatment involves levothyroxine at a dose of 1.6 mcg/kg/day. In well-regulated patients on levothyroxine therapy, annual TSH monitoring is sufficient while watching for complications such as hyperlipidemia, depression, or diastolic hypertension. Secondary hyperprolactinemia associated with untreated hypothyroidism resolves after initiating levothyroxine therapy and achieving target TSH levels. CONCLUSION The primary care physician plays a crucial role in connecting patients with the healthcare system. By addressing most health needs, they reduce unnecessary referrals and enhance system efficiency and cost-effectiveness. In this case, the physician successfully diagnosed, treated, and monitored a patient with hypothyroidism and hyperprolactinemia, demonstrating their vital role in healthcare delivery.

Sažetak Uvod i cilj: Liječnik obiteljske medicine (LOM) ima uvid i rješava mnoge biopsihosocijalne probleme s kojima se susreće u praksi. Pacijent sa seksualnom disfunkcijom je nesumnjivo jedan od njih, no može li LOM odgovoriti kvalitetno na taj izazov? Rijetko koji obiteljski liječnik se upušta u probleme seksualnog zdravlja svojih pacijenata iako je seksualna funkcija jedna od osnovnih životnih funkcija. Ako se upušta u domenu seksualnog zdravlja, bavi se liječenjem i prevencijom spolno prenosivih bolesti, uključen je u očuvanje i liječenje reproduktivnog zdravlja. Cilj ovog rada je odgovoriti na pitanje da li je pacijent sa simptomima seksualne disfunkcije također „naš“. „Čiji“ je to pacijent? Rasprava: Mali broj pacijenata sa seksualnim problemima se javlja svojem liječniku, procjenjuje se samo 10-20%. Od onih koji se nisu javili, 75% njih navodi da su smatrali da za njihov problem nema pomoći, a 70% je smatralo da za taj problem njihov liječnik neće imati vremena ili da će liječniku biti neugodno ako ga o tom problemu budu pitali. Većina pacijenata smatra da je zadaća liječnika da pita o seksualnom zdravlju. Seksualno zdravlje je prema definiciji WHO (World Health Organization)- Svjetska zdravstvena organizacija iz 2002.godine stanje fizičkog, emocionalnog, mentalnog i socijalnog blagostanja vezanog za seksualnost; nije samo nedostatak bolesti, disfunkcije ili nemoći. Ono ne podrazumijeva samo reproduktivno zdravlje i zaštitu od spolno prenosivih bolesti, već i pozitivan i poštujući pristup seksualnosti i seksualnom odnosu kao i sposobnost za siguran i uživajući seksualni doživljaj, oslobođen diskriminacije, nasilja ili prisile. Najćešći seksualni problemi zbog kojih se pacijenti javljaju liječniku su smanjena ili odsutna seksualna želja muškaraca i žena, anorgazmija kod žena, erektilna disfunkcija muškaraca, preuranjena i odgođena ejakulacija kod muškaraca, bolan seksualni odnos muškaraca i žena (dispareunija, vulvodinija). Ako poteškoće traju dulje od 6 mjeseci, javlja se barem u 75% spolnih odnosa i stvara značajnu patnju paru, radi se o seksualnoj disfunkciji ili poremećaju. Mnoge od njih seksualni terapeuti i savjetnici za seksualno zdravlje uspješno liječe. Zaključak: Bez obzira na vlastite stavove u domeni seksualnosti, obiteljski liječnik bi trebao biti spreman za konzultaciju u domeni seksualnog zdravlja na osnovnoj razini. Ne može liječiti sve seksualne disfunkcije bez odgovarajuće edukacije, ali mora znati kada i kome treba pacijenta uputiti. Pri tom ne smije nametati svoje stavove, već samo dati znanstveno utemeljene informacije. Mora poštivati stavove i afinitete pacijenta koji se tiču seksualnosti.

A family doctor (GP) has insight into and solves many biopsychosocial problems encountered in practice. No doubt that a patient with sexual dysfunction is one of them, but is a GP able to respond properly to this challenge? It is rare for a family doctor to deal with the sexual health problems of his patients, even though sexual function is one of the basic life functions. If he does delve into the domain of sexual health, he deals with the treatment and prevention of sexually transmitted diseases, and is involved in the preservation and treatment of reproductive health. The aim of this paper is to answer the question of whether a patient with symptoms of sexual dysfunction is also “ours”. “Whose” patient is this? Few patients with sexual problems consult their doctor, an estimated 10-20%. Of those who did not, 75% reported that they felt that there was no help for their problem, and 70% felt that their doctor would not have time for the problem or that the doctor would be embarrassed to be asked about it. Most patients believe that it is the doctor's job to ask about sexual health. According to the World Health Organization (WHO) definition from 2002, sexual health is a state of physical, emotional, mental and social well-being related to sexuality; it is not just the absence of disease, dysfunction or infirmity. It does not only consern reproductive health and protection from sexually transmitted diseases, but also a positive and respectful approach to sexuality and sexual relations, as well as the ability to have a safe and enjoyable sexual experience, free from discrimination, violence or coercion. The most common sexual problems that patients see a doctor for, are reduced or absent sexual desire in men and women, anorgasmia in women, erectile dysfunction in men, premature and delayed ejaculation in men, painful sexual intercourse in men and women (dyspareunia, vulvodynia). If the difficulty lasts longer than 6 months, occurs in at least 75% of sexual intercourses and causes significant suffering to the couple, it is a sexual dysfunction or disorder. Many of these are successfully treated by sex therapists and sexual health counselors. Conclusion: Regardless of one's own views on sexuality, a family doctor should be prepared to provide basic sexual health consultations. They cannot treat all sexual dysfunctions without proper education, but they must know when and to whom to refer the patient. They must not impose their views, but only provide scientifically based information. They must respect the patient's views and preferences regarding sexuality.

Uvod Dijabetes melitus je hronična bolest koja zahteva kontinuirani medicinski tretman i edukaciju pacijenata u cilju prevencije akutnih i smanjenja rizika od hroničnih komplikacija. Kod obolelih od šećerne bolesti tipa 1 (insulin zavisni tip) dijabetesna bolest bubrega se može razviti posle 3-5 godina (kod oko 50 odsto obolelih), a kod dijabetesa tipa 2 oštećenje bubrega dijagnostikuje se kod 20-40 odsto bolesnika u trenutku postavljanja dijagnoze dijabetesa. (1)Dugotrajna hiperglikemija i hipertenzija oštećuju kapilare u bubrežnim ćelijama (glomerulima), koji postaju propustljivi za belančevine krvi. Povećano izlučivanje belančevina urinom, kod obolelih od dijabetesa tipa 2 (proteinurija, češće mikroalbuminurija) može biti prisutna već u vreme postavljanja dijagnoze dijabetesa. Albumin je glavni protein krvi koji se normalno ne filtrira u urin, budući da su mu molekule veće od otvora na kapilarima bubrežnih glomerula. Međutim, kod dijabetičara usled oštećenja glomerula povećava se propustljivost kapilara za albumin usled čega se pojavljuje u urinu (albuminurija).(2) Cilj Uloga obitelskih lekara u vodzenje I rano otkrivanje paciente sa HBB kao razlog dijabeta Rasprava Dijabetesna bolest bubrega je značajna hronična komplikacija dijabetesa i predstavlja jedan od vodećih uzroka slabljenja i otkazivanja funkcije bubrega, zbog čega pacijenti zahtevaju dijalizno lečenje (hemodijaliza ili peritoneumska dijaliza) ili transplantaciju bubrega. Pri tome, kardiovaskularne komplikacije (koronarna bolest, srčana slabost) su najčeši uzrok oboljevanja i umiranja bolesnika sa dijabetesnom bubrežnom bolešču.(3) U osnovi, dijabetesna bolest bubrega je oboljenje bubrega čija evolucija prolazi fazu glomerulske hiperfiltracije (povećan pritisak u kapilarima glomerula), početne bubrežne bolesti sa mikroalbuminurijom (odnos albumin/kreatinin u jutarnjoj mokraći 30-300mg/24h), fazu manifestne bolesti i bubrežnu slabost. Zaklucak Dobro vodjenje dijabeticne bolesti I rano otkrivanje iste moze dovesti do bolji ishod I manje komplikacije kao sto je bubrezna bolest Kljucne reci Obitelska medicina, ljecnik, dijabet, Hronicna bubrezna slabost

Introduction Diabetes mellitus is a chronic disease that requires continuous medical treatment and patient education in order to prevent acute and reduce the risk of chronic complications. In patients with type 1 diabetes (insulin-dependent type), diabetic kidney disease can develop after 3-5 years (in about 50 percent of patients), and in type 2 diabetes, kidney damage is diagnosed in 20-40 percent of patients at the time of diagnosis. diabetes. (1) Long-term hyperglycemia and hypertension damage the capillaries in the kidney cells (glomeruli), which become permeable to blood proteins. Increased excretion of proteins in the urine in patients with type 2 diabetes (proteinuria, more often microalbuminuria) may be present already at the time of diagnosis of diabetes. Albumin is the main blood protein that is not normally filtered into the urine, since its molecules are larger than the openings on the capillaries of the kidney glomeruli. However, in diabetics, due to glomerular damage, capillary permeability for albumin increases, as a result of which it appears in the urine (albuminuria).(2) Objective The role of family doctors in the management and early detection of patients with CKD as a cause of diabetes Discussion Diabetic kidney disease is a significant chronic complication of diabetes and is one of the leading causes of weakening and failure of kidney function, which is why patients require dialysis treatment (hemodialysis or peritoneal dialysis) or kidney transplantation. At the same time, cardiovascular complications (coronary disease, heart failure) are the most common cause of illness and death in patients with diabetic kidney disease. (3) Basically, diabetic kidney disease is a kidney disease whose evolution goes through the phase of glomerular hyperfiltration (increased pressure in the glomerular capillaries), initial kidney disease with microalbuminuria (albumin/creatinine ratio in morning urine 30-300mg/24h), manifest disease phase and renal weakness. Conclusion Good management of diabetic disease and early detection of it can lead to a better outcome and fewer complications such as kidney disease Keywords Family medicine, doctor, diabetes, Chronic renal failure

Uvod s ciljem: Opstruktivna apneja u snu je značajan zdravstveni problem, čija se prevalencija u općoj populaciji procjenjuje između 13% i 33% u muškaraca te 6% i 19% u žena. Omjer muškaraca i žena s ovim stanjem ranije je procjenjivan na 5:1 do 3:1, a neke studije pokazuju da bi mogao biti niži, i do 1,5:1. Postoje specifične varijacije među spolovima u njenom očitovanju koje mogu doprinijeti nedovoljnoj dijagnozi kod žena. Ovaj rad ima za cilj istražiti te razlike u prezentaciji i čimbenicima rizika kako bi poboljšali prepoznavanje ovog stanja kod žena u primarnoj zdravstvenoj zaštiti. Rasprava: Opstruktivna apneja u snu je poremećaj koji karakteriziraju ponavljajuće epizode opstrukcije gornjih dišnih puteva tijekom sna. Lošija kvaliteta sna neizbježno dovodi do lošije kvalitete života kod ovih pacijenata. Apneja u snu povezana je s povećanim rizikom od prometnih nesreća, hipertenzije, depresije, bolesti koronarnih arterija, srčanih aritmija, moždanog udara, metaboličkog sindroma i dijabetesa tipa 2. U novije vrijeme, u medicinskim istraživanjima sve više se razvija svijest o razlikama među spolovima u prezentaciji iste bolesti. Kod opstruktivne apneje u snu, zabilježeno je da se žene češće žale na atipične, nespecifične simptome poput nesanice, umora, jutarnjih glavobolja, poremećenog raspoloženja, teških snova, a rjeđe na dnevnu pospanost i hrkanje, najčešće simptome koji se povezuju s muškarcima. Partnera koji se zagrcava i guši u snu češće liječniku prijavljuje partnerica. Evaluacija apneje putem standardiziranih upitnika (STOP-BANG upitnik) pokazala je razlike u osjetljivosti među spolovima, te postoji potreba za daljnjim istraživanjem kako prilagoditi upitnik za žene i blaži oblik bolesti. Promjene u hormonskom statusu žena također donose razlike. Prevalencija apneje udvostručuje se nakon menopauze, s vrhom pojavnosti oko 65. godine, 10 godina kasnije nego kod muškaraca. Nespecifični simptomi apneje mogu se također pripisati menopauzi. U trudnoći, fiziološke promjene poput dobivanja na težini i retencije tekućine mogu uzrokovati pojavu apneje u snu, što povećava vjerojatnost gestacijskog dijabetesa, hipertenzije u trudnoći, preeklampsije i komplikacija pri porodu. Rana dijagnoza i CPAP terapija mogu značajno smanjiti ove rizike. Zaključak: Apneja u snu dugo se smatrala muškom bolešću, no jedan od uzroka manje prevalencije kod žena moglo bi biti nedovoljno poznavanje simptoma i rjeđe slanje žena na polisomnografiju. Novi pristupi i dijagnostički upitnik za žene mogli bi pomoći u podizanju svijesti o ovoj bolesti. Rano prepoznavanje apneje u snu kod žena, naročito u ordinaciji LOM-a kao prvom mjestu kontakta u zdravstvenoj zaštiti, značajno će doprinijeti kvaliteti života pacijentica i prevenciji komorbiditeta.

Introduction: Obstructive sleep apnea is a significant health problem, with its prevalence in the general population estimated to be between 13% and 33% in men and 6% and 19% in women. The ratio of men to women with this condition was previously estimated at 5:1 to 3:1, and some studies suggest it could be as low as 1.5:1. There are specific gender differences in its manifestation that may contribute to it being underdiagnosed in women. The aim of this outline is to investigate these differences in presentation and risk factors in order to improve the recognition of this condition in women in primary healthcare. Discussion: Obstructive sleep apnea is a disorder characterized by recurrent episodes of upper airway obstruction during sleep. Poorer sleep quality inevitably leads to a poorer quality of life in these patients. Sleep apnea is associated with an increased risk of traffic accidents, hypertension, depression, coronary artery disease, cardiac arrhythmias, stroke, metabolic syndrome, and type 2 diabetes. Recently, medical research has increasingly focused on the awareness of gender differences in the presentation of the same disease. In obstructive sleep apnea, it has been noted that women more often complain of atypical, nonspecific symptoms such as insomnia, fatigue, morning headaches, mood disturbances, vivid dreams, and less frequently report daytime sleepiness and snoring, which are the most common symptoms associated with men. Sleepers who choke and gasp during sleep are more often reported to a doctor by their female partners. Evaluation of apnea through standardized questionnaires (STOP-BANG questionnaire) has shown gender differences in sensitivity, and there is a need for further research to adapt the questionnaire for women and for milder forms of the disease. Changes in women’s hormonal status also contribute to these differences. The prevalence of apnea in women doubles after menopause, with the peak incidence around the age of 65, 10 years later than in men. Nonspecific symptoms of apnea can also be attributed to menopause. During pregnancy, physiological changes such as weight gain and fluid retention may lead to the development of sleep apnea, increasing the likelihood of gestational diabetes, pregnancy-induced hypertension, preeclampsia, and complications during delivery. Early diagnosis and CPAP therapy can significantly reduce these risks. Conclusion: Sleep apnea has long been considered a men’s health issue; however, one reason for its lower prevalence in women could be insufficient recognition and referral of women for polysomnography. New approaches and a diagnostic questionnaire for women could help raise awareness about this disease. Early detection of sleep apnea in women, especially in the general practitioner's clinic as the first point of contact in healthcare, will significantly contribute to the quality of life of patients and the prevention of comorbidities.

UVOD: Opstruktivna apneja tijekom spavanja (engl. obstructive sleep apnoea, OSA) najčešći je i najteži oblik poremećaja disanja tijekom spavanja. Karakteriziraju je ponavljajuće epizode opstrukcije gornjih dišnih puteva, koje mogu biti potpune (apneja) ili djelomične (hipopneja). Prema procjenama, pogađa oko milijardu ljudi u dobi od 30 do 69 godina, prevalencija raste s dobi, a češća je kod muškaraca. Nepromjenjivi čimbenici rizika za razvoj OSA-e uključuju stariju životnu dob, muški spol, crnu rasu, genetsku predispoziciju i anatomske osobitosti, poput uskih dišnih puteva. Promjenjivi čimbenici obuhvaćaju pretilost, konzumaciju anksiolitika i alkohola, pušenje, endokrine poremećaje te opstrukciju i kongestiju nosa. OSA je ozbiljno stanje koje ima negativni utjecaj na tjelesno i mentalno zdravlje, sigurnost i kvalitetu života. Pozicija obiteljskog liječnika u zdravstvenom sustavu omogućava pravovremeno prepoznavanje ovih bolesnika i upućivanju na daljnju obradu. RASPRAVA: Simptomi uključuju hrkanje, prestanke disanja tijekom sna, fragmentirano spavanje, učestala buđenja, nokturiju, enurezu, noćno znojenje, dnevnu pospanost, umor, jutarnje glavobolje te poteškoće s pamćenjem i koncentracijom. Sumnju na OSA-u možemo potvrditi korištenjem jednostavnih, validiranih STOP i STOP-bang upitnika. STOP-bang upitnik sastoji se od osam dihotomnih (da/ne) stavki. Obuhvaća hrkanje, umor, uočavanje apneje i povišen krvni tlak kao četiri subjektivne te indeks tjelesne mase (ITM), dob, opseg vrata i spol kao četiri demografske stavke. Osobe s dva i manje potvrdnih odgovora svrstavamo u kategoriju niskog rizika, s 3-4 potvrdna odgovora u srednju, a s 5-8 potvrdih odgovora u kategoriju visokog rizika. Kod demografskih stavki potvrdnim odgovorima smatraju se ITM >35 kg/m2, dob >50 godina te opseg vrata veći od 42 cm za muškarce i 40 cm za žene. Zlatni standard za dijagnosticiranje OSA-e je polisomnografija (PSG). PSG omogućuje ne samo postavljanje dijagnoze već i određivanje težine poremećaja bilježenjem respiratornih događaja, odnosno epizoda apneje i hipopneje, izraženih kroz apneja-hipopneja indeks (AHI). AHI kvantificira težinu poremećaja prema broju epizoda apneje i hipopneje tijekom jednog sata spavanja. Prema Američkoj akademiji za medicinu spavanja (eng. American Academy of Sleep Medicine, AASM), OSA se klasificira na blagu (5–15), umjereno tešku (15–30) i tešku (30 ili više) epizoda apneje i hipopneje na sat.Prva linija liječenja uključuje konzervativne mjere poput smanjenja prekomjerne tjelesne težine s ciljem rješavanja opstrukcije dišnih puteva, te prestanak konzumacije alkohola, cigareta i sedativa koji mogu dodatno opustiti dišne puteve. Važnu ulogu ima i održavanje higijene spavanja.Zlatni standard liječenja je korištenje CPAP uređaja (engl. continous positive airway preasure, CPAP). Kontinuirani pozitivni tlak osigurava nesmetano disanje tijekom spavanja tako što sprječava kolaps gornjih dišnih puteva. ZAKLJUČAK Provedene meta analize pokazale su da liječenje OSA-e pomoću CPAP-a dovodi do redukcije vrijednosti sistoličkoga arterijskoga tlaka, a značajno je bilo i smanjenje broja velikih kardiovaskularnih događaja, popuštanja srca i inzulta stoga OSA-i treba pristupati kao multifaktorijalnoj je bolest koja zahtjeva multidisciplinarnu obradu i multimodalno liječenje te je stoga važno da obiteljski liječnici prepoznaju ove bolesnike, upućuju ih na daljnju obradu te aktivno sudjeluju u njihovom praćenju i liječenju.

INTRODUCTION: Obstructive sleep apnea (OSA) is the most common and severe form of sleep-disordered breathing. It is characterized by recurrent episodes of upper airway obstruction, which may be complete (apnea) or partial (hypopnea). It is estimated to affect approximately one billion people between the ages of 30 and 69, with prevalence increasing with age and being more common in men. Non-modifiable risk factors for developing OSA include older age, male gender, black race, genetic predisposition, and anatomical features such as narrow airways. Modifiable factors include obesity, use of anxiolytics and alcohol, smoking, endocrine disorders, and nasal obstruction and congestion. OSA is a serious condition that has a negative impact on physical and mental health, safety, and quality of life. DISCUSSION: Symptoms include snoring, sleep apnea, fragmented sleep, frequent awakenings, nocturia, enuresis, night sweats, daytime sleepiness, fatigue, morning headaches, and memory and concentration difficulties. Suspicion of OSA can be confirmed using simple, validated STOP and STOP-bang questionnaires. The STOP-bang questionnaire consists of eight dichotomous (yes/no) items. It includes snoring, fatigue, apnea perception, and elevated blood pressure as four subjective items, and body mass index (BMI), age, neck circumference, and gender as four demographic items. Individuals with two or fewer affirmative answers are classified as low risk, with 3-4 affirmative answers as medium risk, and with 5-8 affirmative answers as high risk. For demographic items, affirmative answers are BMI >35 kg/m2, age >50 years, and neck circumference greater than 42 cm for men and 40 cm for women. The gold standard for diagnosing OSA is polysomnography (PSG). PSG allows not only to establish a diagnosis but also to determine the severity of the disorder by recording respiratory events, i.e. episodes of apnea and hypopnea, expressed through the apnea-hypopnea index (AHI). AHI quantifies the severity of the disorder according to the number of episodes of apnea and hypopnea during one hour of sleep. According to the American Academy of Sleep Medicine (AASM), OSA is classified as mild (5–15), moderate (15–30), and severe (30 or more) episodes of apnea and hypopnea per hour. The first line of treatment includes conservative measures such as reducing excess body weight to resolve airway obstruction, and stopping the consumption of alcohol, cigarettes, and sedatives that can further relax the airways. Maintaining sleep hygiene also plays an important role. The gold standard of treatment is the use of a CPAP (continuous positive airway pressure) device. Continuous positive airway pressure ensures unhindered breathing during sleep by preventing the collapse of the upper airway. CONCLUSION The meta-analyses conducted showed that the treatment of OSA with CPAP leads to a reduction in systolic blood pressure, and there was also a significant reduction in the number of major cardiovascular events, heart failure and stroke. Therefore, OSA should be approached as a multifactorial disease that requires multidisciplinary treatment and multimodal treatment, also it is important that general practitioners recognize these patients, refer them for further treatment and actively support their treatment.

Uvod s ciljem: Hodgkinov limfom zloćudna je bolest limfnog sustava uzrokovana uglavnom monoklonskom proliferacijom B stanica. Bolest karakterizira povećanje limfnih čvorova, često bezbolnim, uz sistemske simptome poput groznice, noćnog znojenja, gubitka tjelesne težine i svrbeža kože. U ranim stadijima bolest je ograničena na limfne čvorove, ako se ne liječi, u početku se širi limfogeno, a kasnije i hematogeno. Cilj ovog rada je prikazati važnost ranog postavljanja pravilne dijagnoze i početka liječenja. Prikaz slučaja: Pacijentica u dobi od 25 godina javlja se u ambulantu liječnika obiteljske medicine zbog umora unazad mjesec dana. Negira nedavne infekcije. Navodi da povremeno ima osjećaj groznice te u zadnjih tjedan dana se budi noću zbog izrazitog znojenja, toliko da mora promijeniti pidžamu. Primijetila je s lijeve strane vrata bezbolnu oteklinu za koju ima osjećaj da se postepeno povećava. Negira gubitak na tjelesnoj težini, febrilitet. Napravljen je pregled u ambulanti liječnika obiteljske medicine. Koža je nešto blijeđa, bez znakova hemoragijske dijateze. Lijevo cervikalno i supraklavikularno nekoliko uvećanih limfnih čvorova oko 1.5-2 cm. Na srcu i plućima uredan nalaz. Palpacijom abdomena ustanovi se uvećana slezena, palpabilna 2 cm ispod lijevog rebrenog luka. Pacijentica je upućena na daljnju obradu. Laboratorijski nalazi pokazali su normocitnu anemiju i limfocitopeniju. Dijagnoza je postavljena biopsijom povećanog limfnog čvora. Rasprava: Bezbolno, progresivno oticanje cervikalnih i supraklavikularnih limfnih čvorova s istovremenim umorom te noćnim znojenjem mora buditi sumnju na Hodgkinov limfom čak iako nedostaju drugi B simptomi poput gubitka tjelesne težine i febriliteta. Splenomegalija i dob pacijentice također pobuđuju sumnju na ovu dijagnozu. Hodgkinov limfom ima 2 vrhunca učestalosti: 20-30 godina i >60 godina. Diferencijalno dijagnostički se primarno razmatraju bolesti koje su također povezane s oticanjem limfnih čvorova, poput Non-Hodgkin limfoma, zarazne bolesti s upalnim povećanjem limfnih čvorova (npr. EBV, CMV, HIV, Toxoplasmosa, tuberkuloza), metastaze iz primarnih tumora, lokalne infekcije itd. Zaključak: Hodgkinov limfom kod mlađih osoba poput ove pacijentice često ima dobru prognozu uz pravilnu dijagnozu i liječenje. Dok liječnik primarne zdravstvene zaštite nije izravno uključen u liječenje Hodgkinovog limfoma, on ima ključnu ulogu u ranom otkrivanju, upućivanju, kontinuiranom liječenju i emocionalnoj podršci tijekom liječenja pacijenta.

Introduction with aim: Hodgkin lymphoma is a malignant disease of the lymphatic system caused mainly by monoclonal proliferation of B cells. The disease is characterized by enlargement of lymph nodes, often painless, with systemic symptoms such as fever, night sweats, weight loss and itching of the skin. In the early stages, the disease is limited to the lymph nodes; if untreated, it initially spreads lymphogenously and later hematogenously.The aim of this paper is to demonstrate the importance of early diagnosis and initiation of treatment. Case report: A 25-year-old patient presents to the family doctor's office due to fatigue for the past month. She denies recent infections. She states that she occasionally feels feverish and in the last week she has woken up at night due to excessive sweating, so much so that she has to change her pajamas. She noticed a painless swelling on the left side of her neck that she feels is gradually increasing. She denies weight loss, fever. An examination was performed in the family doctor's office. The skin is slightly paler, with no signs of hemorrhagic diathesis. Several enlarged lymph nodes on the left cervical and supraclavicular area, about 1.5-2 cm. The heart and lungs are normal. Palpation of the abdomen reveals an enlarged spleen, palpable 2 cm below the left costal arch. The patient has been referred for further evaluation. Laboratory findings showed normocytic anemia and lymphocytopenia. The diagnosis was made by biopsy of the enlarged lymph node. Discussion: Painless, progressive swelling of the cervical and supraclavicular lymph nodes with concomitant fatigue and night sweats should raise suspicion of Hodgkin lymphoma even if other B symptoms such as weight loss and fever are absent. Splenomegaly and the patient's age also raise suspicion of this diagnosis. Hodgkin lymphoma has 2 peaks of incidence: 20-30 years and >60 years. Differential diagnosis primarily considers diseases that are also associated with lymph node swelling, such as Non-Hodgkin lymphoma, infectious diseases with inflammatory lymph node enlargement (e.g. EBV, CMV, HIV, Toxoplasmosis, tuberculosis), metastases from primary tumors, local infections, etc. Conclusion: Hodgkin lymphoma in younger people like this patient often has a good prognosis with proper diagnosis and treatment. Although the primary care physician is not directly involved in the treatment of Hodgkin's lymphoma, they play a key role in early detection, referral, ongoing treatment, and providing emotional support during the patient's treatment.

Uvod s ciljem: Stigma psihičkih poremećaja i dalje predstavlja značajan društveni problem, a osobe s psihotičnim poremećajem suočavaju se s posebno izraženim negativnim percepcijama. Psihotični poremećaji, poput shizofrenije, schizoafektivnog poremećaja i drugih sličnih stanja, često su praćeni predrasudama koje oboljele nepravedno etiketiraju kao opasne, nepredvidive i nesposobne za samostalan život. Ova društvena stigma može imati ozbiljne posljedice ne samo na društvenu integraciju oboljelih, već i na njihovu percepciju vlastite bolesti, što dovodi do pojave autostigme. Cilj ovog preglednog rada jest analizirati utjecaj autostigme na osobe s psihotičnim poremećajima te istaknuti važnost intervencija usmjerenih na smanjenje negativnih percepcija, poboljšanje adherencije na terapiju i unaprjeđenje kvalitete života oboljelih. Rasprava: Autostigma označava proces u kojem osobe s psihičkim poremećajem usvajaju negativne stereotipe koji postoje u društvu i primjenjuju ih na sebe. To dovodi do niskog samopouzdanja, osjećaja srama, povlačenja iz društva te smanjene motivacije za sudjelovanje u liječenju i rehabilitaciji. Jedna od najvažnijih posljedica autostigme je smanjena adherencija na terapiju, odnosno smanjena suradljivost pacijenata u provođenju liječenja. Osobe koje imaju negativan stav prema vlastitoj bolesti mogu osjećati otpor prema uzimanju lijekova ili sudjelovanju u psihosocijalnim intervencijama, jer liječenje doživljavaju kao znak vlastite slabosti. Takvi stavovi često rezultiraju nepravilnim uzimanjem terapije, izbjegavanjem liječničkih kontrola i nedostatkom povjerenja u zdravstveni sustav, što povećava rizik od relapsa bolesti, pogoršanja simptoma i češćih hospitalizacija. Osim što negativno utječe na adherenciju, autostigma je snažno povezana s povećanim rizikom za depresiju i suicidalnost kod osoba s psihotičnim poremećajima. Osjećaj beznađa, uvjerenje da nikada neće moći voditi „normalan“ život i socijalna izolacija povećavaju vjerojatnost suicidalnih misli i pokušaja suicida, što dodatno naglašava potrebu za aktivnim suzbijanjem autostigme. Kako bi se smanjili negativni učinci autostigme, potrebno je provoditi intervencije usmjerene na njeno smanjenje, kako na razini pojedinca, tako i na razini društva. Edukacija pacijenata o prirodi njihove bolesti može pomoći u razbijanju negativnih uvjerenja i potaknuti ih da aktivno sudjeluju u liječenju. Psihoterapijske intervencije, posebice kognitivno-bihevioralna terapija, mogu pomoći pacijentima u restrukturiranju negativnih misli o sebi i izgradnji pozitivnije slike o vlastitom identitetu. Zaključak: Autostigmatizirajući stavovi predstavljaju značajnu prepreku u liječenju i rehabilitaciji osoba s psihotičnim poremećajima. Oni ne samo da narušavaju mentalno zdravlje pacijenata, već i otežavaju provođenje terapije te smanjuju šanse za uspješnu integraciju u društvo. Stoga je ključno razvijati strategije koje će smanjiti autostigmu i osigurati bolje ishode liječenja za osobe s psihotičnim poremećajima. U tom procesu obiteljski liječnik ima važnu ulogu kao prvi kontakt u zdravstvenom sustavu može prepoznati znakove autostigme, pružiti podršku, educirati pacijenta i njegovu obitelj te potaknuti uključivanje u odgovarajuće terapijske i rehabilitacijske programe. Time značajno doprinosi smanjenju negativnih percepcija, boljoj adherenciji i kvaliteti života oboljelih.

Introduction and aim: The stigma surrounding mental disorders remains a significant social issue, with individuals affected by psychotic disorders facing particularly strong negative perceptions. Psychotic disorders, such as schizophrenia, schizoaffective disorder, and other similar conditions, are often accompanied by prejudices that unfairly label individuals as dangerous, unpredictable, and incapable of independent living. This social stigma can have serious consequences not only for the social integration of those affected but also for their perception of their own illness, leading to the development of self-stigma. The aim of this review is to analyze the impact of self-stigma on individuals with psychotic disorders and to emphasize the importance of interventions aimed at reducing negative perceptions, improving treatment adherence, and enhancing the quality of life of those affected. Discussion: Self-stigma refers to the process in which individuals with a mental disorder internalize the negative stereotypes present in society and apply them to themselves. This results in low self-esteem, feelings of shame, social withdrawal, and reduced motivation to engage in treatment and rehabilitation. One of the most important consequences of self-stigma is decreased adherence to therapy, meaning patients are less cooperative in following their treatment plans. Individuals who hold negative attitudes toward their own illness may resist taking medication or participating in psychosocial interventions, as they perceive treatment as a sign of personal weakness. These attitudes often result in poor medication compliance, avoidance of medical follow-ups, and lack of trust in the healthcare system, increasing the risk of disease relapse, symptom worsening, and more frequent hospitalizations. In addition to its negative effect on adherence, self-stigma is strongly associated with an increased risk of depression and suicidality among individuals with psychotic disorders. Feelings of hopelessness, the belief that they will never be able to live a "normal" life, and social isolation increase the likelihood of suicidal thoughts and suicide attempts, highlighting the urgent need for active efforts to reduce self-stigma. To mitigate the harmful effects of self-stigma, interventions must be implemented at both the individual and societal levels. Educating patients about the nature of their illness can help dismantle negative beliefs and encourage active participation in treatment. Psychotherapeutic interventions, especially cognitive-behavioral therapy, can assist patients in restructuring negative self-thoughts and building a more positive self-image. Conclusion: Self-stigmatizing attitudes represent a significant barrier to the treatment and rehabilitation of individuals with psychotic disorders. They not only undermine the mental health of patients but also hinder the treatment process and reduce the chances of successful social reintegration. Therefore, it is crucial to develop strategies that will reduce self-stigma and ensure better treatment outcomes for people with psychotic disorders. In this process, the family physician plays a key role as the first point of contact within the healthcare system. They are in a unique position to recognize signs of self-stigma, provide support, educate both patients and their families, and encourage participation in appropriate therapeutic and rehabilitation programs. In doing so, they significantly contribute to reducing negative perceptions, improving treatment adherence, and enhancing the quality of life of those affected.

Sažetak Uvod s ciljem: Prevalencija debljine i dijabetesa tipa 2 globalno je dosegla razmjere epidemije tijekom posljednjih desetljeća. Cilj ovog preglednog rada bio je razmotriti suvremene pristupe liječenju debljine i dijabetesa tipa 2 s naglaskom na agoniste GLP-1 receptora, tirzepatid i barijatrijsku kirurgiju, analizirati njihove prednosti i nedostatke, mehanizme djelovanja, te dugoročne zdravstvene benefite kako bi se olakšao odabir optimalnog pristupa za svakog pacijenta. Rasprava: Temelj svakog pristupa liječenju debljine i dijabetesa tipa 2 je promjena životnog stila koja uključuje reguliranje prehrane i povećanje tjelesne aktivnosti. Međutim, za mnoge pacijente ove mjere nisu dovoljne za postizanje i održavanje značajnog gubitka težine i optimalne kontrole glikemije. Agonisti GLP-1 receptora i tirzepatid pokazali su se učinkovitima u regulaciji glikemije i redukciji tjelesne težine kroz višestruke mehanizme. Primarno usporavaju pražnjenje želuca, povećavaju osjećaj sitosti putem djelovanja na hipotalamus što dovodi do smanjene potrebe za unosom hrane. Novi dokazi ukazuju na složenije mehanizme djelovanja koji uključuju modulaciju serotonergičke signalizacije u crijevima, što dodatno doprinosi njihovim učincima na sitost. Osim metaboličkih učinaka, ovi lijekovi pokazuju pozitivne učinke na smanjenje lipidnih plakova na karotidama, te općenito poboljšanje ateroskleroze, poboljšanje metaboličke disfunkcije povezane sa steatozom jetre (MASLD) i metaboličkog steatohepatitisa povezanog sa steatozom (MASH). Direktno djelovanje na središnji živčani sustav također objašnjava neuroprotekciju i potencijalne benefite kod nekih kognitivnih poremećaja. Barijatrijska kirurgija predstavlja učinkovitu terapijsku opciju za pacijente s teškom debljinom i dijabetesom tipa 2. Studije pokazuju da različiti barijatrijski zahvati, poput želučane premosnice ili sleeve gastrektomije, mogu dovesti do značajne dugoročne redukcije tjelesne težine te potpune remisije dijabetesa tipa 2 u 60%-80% slučajeva, često unutar nekoliko dana ili tjedana nakon operacije, i prije značajnijeg gubitka na tjelesnoj težini. Ovi učinci pripisuju se promjenama u hormonima probavnog sustava, poboljšanju osjetljivosti na inzulin i modulaciji crijevne mikrobiote. Pri izboru optimalne terapije treba razmotriti nekoliko faktora: stupanj debljine, trajanje dijabetesa, komorbiditete, preferencije pacijenta i dostupnost postupaka. Važno je naglasiti da bez obzira na odabrani pristup – farmakološki ili kirurški – promjene u prehrani i redovita tjelesna aktivnost ostaju ključne komponente dugoročnog uspjeha. Za pacijente s BMI >40 ili >35 s komorbiditetima, barijatrijska kirurgija često pruža brže i dramatičnije rezultate s mogućnošću potpune remisije dijabetesa. Za one s blažom do umjerenom debljinom ili koji preferiraju manje invazivne metode, agonisti GLP-1 receptora i tirzepatid predstavljaju učinkovitu opciju. Oba pristupa nose rizike – gubitak koštane i mišićne mase kod farmakološke terapije, te kirurške komplikacije i nutritivni deficiti kod barijatrije – što zahtijeva individualizirani pristup i redovito praćenje. Zaključak: Agonisti GLP-1 receptora, tirzepatid i barijatrijska kirurgija predstavljaju revolucionarne pristupe liječenju debljine i dijabetesa tipa 2. Njihovi različiti mehanizmi djelovanja pružaju nove uvide u patofiziologiju ovih stanja i mogućnosti za individualizirani pristup liječenju koji nadilazi kontrolu glikemije i tjelesne težine. Bolje razumijevanje profila pacijenata koji će optimalno odgovoriti na pojedini pristup ključno je za daljnju kliničku praksu i personalizirani pristup liječenju.

Abstract Introduction and Aim: The prevalence of obesity and type 2 diabetes has reached epidemic proportions globally over recent decades. The aim of this review paper was to examine contemporary approaches to treating obesity and type 2 diabetes with emphasis on GLP-1 receptor agonists, tirzepatide and bariatric surgery, to analyze their advantages and disadvantages, mechanisms of action, and long-term health benefits in order to facilitate the selection of the optimal approach for each patient. Discussion: The foundation of any approach to treating obesity and type 2 diabetes is lifestyle modification that includes dietary regulation and increased physical activity. However, for many patients, these measures are insufficient for achieving and maintaining significant weight loss and optimal glycemic control. GLP-1 receptor agonists and tirzepatide have proven effective in regulating glycemia and reducing body weight through multiple mechanisms. They primarily slow gastric emptying, increase feelings of satiety through actions on the hypothalamus, leading to reduced food intake. New evidence points to more complex mechanisms of action including modulation of serotonergic signaling in the intestines, which further contributes to their effects on satiety. Beyond metabolic effects, these medications show positive effects on reducing carotid lipid plaques, improvement of atherosclerosis, improvement of metabolic dysfunction-associated steatotic liver disease (MASLD) and metabolic dysfunction-associated steatohepatitis (MASH). Direct action on the central nervous system also explains neuroprotection and potential benefits in some cognitive disorders. Bariatric surgery represents an effective therapeutic option for patients with severe obesity and type 2 diabetes. Studies show that various bariatric procedures, such as gastric bypass or sleeve gastrectomy, can lead to significant long-term reduction in body weight and complete remission of type 2 diabetes in 60%-80% of cases, often within days or weeks after surgery, and before significant weight loss. These effects are attributed to changes in digestive system hormones, improved insulin sensitivity, and modulation of gut microbiota. When choosing optimal therapy, several factors should be considered: degree of obesity, duration of diabetes, comorbidities, patient preferences, and procedure availability. It is important to emphasize that regardless of the chosen approach – pharmacological or surgical – changes in diet and regular physical activity remain key components for long-term success. For patients with BMI >40 or >35 with comorbidities, bariatric surgery often provides faster and more dramatic results with the possibility of complete diabetes remission. For those with mild to moderate obesity or who prefer less invasive methods, GLP-1 receptor agonists and tirzepatide represent effective options. Both approaches carry risks – loss of bone and muscle mass with pharmacological therapy, and surgical complications and nutritional deficiencies with bariatric surgery – which requires an individualized approach and regular monitoring. Conclusion: GLP-1 receptor agonists, tirzepatide, and bariatric surgery represent revolutionary approaches to treating obesity and type 2 diabetes. Their various mechanisms of action provide new insights into the pathophysiology of these conditions and possibilities for individualized treatment approaches that go beyond glycemic control and body weight. Better understanding of patient profiles that will optimally respond to each approach is crucial for further clinical practice and personalized treatment approach.

UVOD S CILJEM: Pretilost predstavlja jedan od najvažnijih čimbenika rizika za razvoj dijabetesa tipa 2, a broj oboljelih od ove bolesti na globalnoj razini drastično raste. Suvremeni način života, obilje industrijski prerađene hrane bogate zasićenim mastima i jednostavnim ugljikohidratima, uz nisku razinu tjelesne aktivnosti, značajno doprinosi ovom porastu. Pretilost nije samo uzrok razvoja dijabetesa, već i ključni faktor u njegovoj prevenciji i liječenju. Cilj rada je prikazati slučaj pacijenta koji nije htio promijeniti životne navike u sklopu liječenja šećerne bolesti te kako se to odrazilo na njegovo fizičko stanje. PRIKAZ SLUČAJA: Pacijent, 45-godišnjak dolazi u ordinaciju u veljači 2024. godine tražeći farmakološko liječenje pretilosti liraglutidom. Liječi se zbog šećerne bolesti tipa 2 (sitagliptin/metformin 50/1000 mg), arterijske hipertenzije (perindopril/indapamid/amlodipin 10/2,5/5 mg) i hipotireoze (levotiroksin 75 mcg). Nije fizički aktivan, nezdravo se hrani te povremeno konzumira alkohol. Pacijentu se objasni da je potrebna dodatna obrada, detaljno ga se pregleda i uputi u laboratorij. Fizikalnim pregledom utvrdi se ITM od 37,7 kg/m2 (180 cm, 122 kg), te RR 130/80 mmHg. Iz laboratorija se izdvoji GUK 9,4 mmol/L, HbA1c 8,2, ALT 60, GGT 57. Potom je upućen na endokrinološku evaluaciju, gdje mu se uvede semaglutid 7 mg s postepenim povećanjem doze do ukupno 14 mg. Pošto je pacijent uvjeren da je dobio lagano rješenje za mršavljenje, upozoren je da terapija bez promjene životnih navika neće biti učinkovita. Provede se motivacijski intervju s naglaskom na važnost tjelovježbe i mediteranske prehrane. Nakon tri mjeseca na kontrolnom pregledu bilježimo neznatno smanjenje tjelesne mase (118 kg, ITM 36,4 kg/m2). Laboratorijski nalazi pokazuju poboljšanje glikemijskog statusa (GUK 7,4 mmol/L, HbA1c 7,1%), uredne jetrene probe te kolesterol 3,8, trigliceridi 2,0, HDL 0,8, LDL 2,1 mmol/L. Unatoč početnoj nespremnosti za promjene životnih navika, na kontrolnom pregledu pacijent pokazuje bolju osviještenost o važnosti prehrane i tjelovježbe. RASPRAVA: Pretilost je složena kronična bolest koja predstavlja ozbiljan javnozdravstveni izazov. Naime, pretilost i dijabetes tipa 2 te inzulinska rezistencija usko su povezani jer dijele ključne patofiziološke mehanizme. Osim navedenih bolesti povećana je vjerojatnost razvoja kardiovaskularnih, kroničnih upalnih te bolesti koštano-mišićnog sustava. Intenzivne promjene u prehrambenim navikama i načinu života mogu biti izuzetno učinkovite, kako pretile, tako i za oboljele od šećerne bolesti tipa 2, jer poboljšavaju kontrolu glikemije i doprinose smanjenju tjelesne mase. U svemu tome, ključnu ulogu ima liječnik obiteljske medicine koji će pacijentu objasniti važnost cjelovitog pristupa bolesti. ZAKLJUČAK: S obzirom na usku povezanost pretilosti i šećerne bolesti tipa 2, od iznimne je važnosti uz farmakoterapiju uključiti i odgovarajuće promjene životnog stila. Pacijent je uz primjenu odgovarajuće terapije postigao bolju glukoregulaciju, no rezultati bi bili značajno bolji da je prihvatio tjelovježbu i mediteranski način prehrane. To je ključna karika u procesu liječenja.

INTRODUCTION: Obesity is a major risk factor for type 2 diabetes, and its prevalence is rising globally due to modern lifestyles, unhealthy diets rich in saturated fats and simple carbohydrates, and low physical activity. Obesity not only contributes to diabetes development but also plays a key role in its prevention and treatment. This paper presents the case of a patient who was unwilling to change his lifestyle habits while managing diabetes, and the impact it had on his physical condition. CASE REPORT: A 45-year-old male patient visited the clinic in February 2024 seeking pharmacological treatment for obesity with liraglutide. He has type 2 diabetes (sitagliptin/metformin 50/1000 mg), arterial hypertension (perindopril/indapamide/amlodipine 10/2.5/5 mg), and hypothyroidism (levothyroxine 75 mcg). The patient is inactive, has an unhealthy diet, and occasionally consumes alcohol. Upon examination, his BMI was 37.7 kg/m² (180 cm, 122 kg), and blood pressure was 130/80 mmHg. Laboratory results showed elevated blood glucose (9.4 mmol/L), HbA1c (8.2%), and liver enzymes. Semaglutide 7 mg was prescribed with a gradual increase to 14 mg. He was informed that treatment alone would not be effective without lifestyle changes and was encouraged to adopt physical activity and a Mediterranean diet. Three months later, the patient\'s weight had decreased slightly to 118 kg (BMI 36.4 kg/m²), and laboratory results showed improved glycemic control (GUK 7.4 mmol/L, HbA1c 7.1%) and normal liver function. Cholesterol levels were 3.8, triglycerides 2.0, HDL 0.8, and LDL 2.1 mmol/L. Despite initial reluctance to make lifestyle changes, the patient demonstrated increased awareness of the importance of diet and exercise during the follow-up. DISCUSSION: Obesity is a complex, chronic disease and a significant public health challenge. It is closely linked with type 2 diabetes and insulin resistance, sharing key pathophysiological mechanisms. Obesity increases the risk of cardiovascular, chronic inflammatory, and musculoskeletal diseases. Intensive lifestyle changes, especially in diet and physical activity, are essential in managing both obesity and type 2 diabetes. These changes improve glycemic control and contribute to weight reduction. A family doctor plays a crucial role in educating patients about the importance of a comprehensive approach to managing these conditions. CONCLUSION: Given the close link between obesity and type 2 diabetes, it is of utmost importance to include appropriate lifestyle changes along with pharmacotherapy. The patient has achieved better glucose regulation with the use of appropriate therapy, but the results would have been significantly better if they had embraced exercise and a Mediterranean diet. This is a key element in the treatment process.

Uvod s ciljem Fibrilacija atrija (FA) najčešća je trajna aritmija u kliničkoj praksi, karakterizirana nepravilnim i često ubrzanim srčanim ritmom. Bitna je za otkrivanje i praćenje jer povećava rizik od moždanog udara, zatajenja srca i drugih kardiovaskularnih komplikacija. Cilj ovog rada je pružiti pregled trenutačnih spoznaja o liječenju FA, s posebnim naglaskom na uporabu varfarina i direktnih oralnih antikoagulansa (DOAK) te stalnim izazovima u kliničkoj praksi. Rasprava Varfarin je dugo vremena bio jedini antikoagulans u prevenciji tromboembolijskih događaja kod bolesnika s FA. Njegova uporaba zahtijeva redovito praćenje međunarodnog normaliziranog omjera (INR) zbog uskog terapijskog raspona i interakcija s hranom i lijekovima. Pojava DOAK-a, poput dabigatrana, rivaroksabana, apiksabana i edoksabana, pružila je alternativu s predvidljivijim farmakokinetičkim profilom i manjom potrebom za praćenjem. Randomizirana kontrolirana ispitivanja pokazala su da su DOAK-i barem jednako učinkoviti kao varfarin u prevenciji moždanog udara, uz smanjen rizik od intrakranijalnog krvarenja. No, unatoč prednostima DOAK-a, njihova primjena suočava se sa svakodnevnim izazovima u praksi. Nedostatak rutinskog laboratorijskog praćenja može dovesti do nesigurnosti u pridržavanju terapije i učinkovitosti liječenja. Također, visoke cijene DOAK-a mogu ograničiti njihovu dostupnost u nekim zdravstvenim sustavima, ali i kod nekih bolesnika. Varfarin, iako zahtjevniji za upravljanje, ostaje preferirani izbor kod bolesnika s mehaničkim srčanim zaliscima ili teškom mitralnom stenozom, gdje DOAK-i nisu indicirani. Jedan od većih problema u praksi sigurno je planiranje prekida antikoagulantne terapije prije kirurških ili invazivnih zahvata zbog potrebe za balansiranjem rizika od tromboze i krvarenja. Smjernice preporučuju procjenu individualnog rizika kako bi se odlučilo o privremenom prekidu terapije, no nailazi se na velike probleme u interpretaciji smjernica u praksi. Kod niskorizičnih zahvata, poput manjih stomatoloških ili dermatoloških procedura, često nije potrebno prekidati DOAK-e. Kod zahvata s visokim rizikom od krvarenja, preporučuje se privremeni prekid terapije, uzimajući u obzir poluvijek lijeka i bubrežnu funkciju bolesnika. Antikoagulantna terapija povećava i rizik od gastrointestinalnog krvarenja. U svrhu smanjenja ovog rizika, primjena inhibitora protonske pumpe (IPP) može biti korisna, posebno kod bolesnika s dodatnim čimbenicima rizika, poput prethodnog ulkusa ili uporabe nesteroidnih protuupalnih lijekova. Dugotrajna uporaba IPP-a povezana je s nuspojavama, poput malapsorpcije vitamina i minerala te povećanog rizika od infekcija, što zahtijeva pažljivu procjenu koristi od propisivanja IPP_a i rizika. Zaključak Antikoagulanta terapija u obiteljskoj medicini zahtjeva individualizirani pristup sa svim karakteristikama bolesnika, ali i lijeka. Najveći izazov predstavljaju specifičnosti planiranih medicinskih zahvata, ali i poštivanje smjernica. Iako DOAK-i nude prednosti u smislu predvidljivosti i manjeg rizika od određenih krvarenja, izazovi poput troškova i nedostatka rutinskog praćenja ostaju prisutni. Kontinuirana edukacija zdravstvenih djelatnika i bolesnika ključna je za optimizaciju ishoda liječenja i sigurnost terapije.

Introduction with aim Atrial fibrillation (AF) is the most common persistent arrhythmia, increasing the risk of stroke, heart failure, and other cardiovascular complications. Effective treatment includes anticoagulant therapy, with warfarin and direct oral anticoagulants (DOACs) being the primary options. The aim is to provide an overview of the current knowledge of the treatment of FA, with special emphasis on the use of warfarin and direct oral anticoagulants (DOACs) and ongoing challenges in clinical practice. Discussion Warfarin has long been used for preventing thromboembolic events but requires regular INR monitoring due to its narrow therapeutic range and interactions with food and drugs. DOACs, including dabigatran, rivaroxaban, apixaban, and edoxaban, offer a more predictable pharmacokinetic profile with reduced monitoring needs. Clinical trials have shown that DOACs are at least as effective as warfarin in stroke prevention, with a lower risk of intracranial bleeding. Despite their advantages, DOACs present challenges in clinical practice. The lack of routine laboratory monitoring may lead to concerns about adherence and treatment effectiveness. Additionally, high costs can limit their availability in certain healthcare systems and for some patients. Warfarin remains the preferred option for patients with mechanical heart valves or severe mitral stenosis, where DOACs are not recommended. A major challenge is managing anticoagulant therapy discontinuation before surgical or invasive procedures, balancing thrombosis and bleeding risks. Guidelines suggest assessing individual risks before temporarily stopping therapy. For low-risk procedures, such as minor dental or dermatological interventions, DOACs may not need to be interrupted. For high-risk procedures, temporary discontinuation is advised, considering drug half-life and renal function. Anticoagulant therapy also increases the risk of gastrointestinal bleeding. The use of proton pump inhibitors (PPIs) may help reduce this risk, especially in patients with additional risk factors such as a history of ulcers or non-steroidal anti-inflammatory drugs use. However, long-term PPI use has potential side effects, including vitamin malabsorption and increased infection risk, requiring careful benefit-risk assessment. Conclusion Managing anticoagulant therapy in primary care requires an individualized approach, considering both patient and drug characteristics. While DOACs provide advantages such as predictable effects and lower bleeding risks, challenges like cost and the lack of routine monitoring persist. Continuous education of healthcare providers and patients is essential for optimizing treatment outcomes and ensuring therapy safety.

Uvod s cilje: Rak pluća jedan je od vodećih javnozdravstvenih problema u Republici Hrvatskoj. Godišnje se otkrije više od 3000 novih slučajeva raka pluća, velikom većinom u pušača. Na žalost, gotovo isti broj bolesnika umire svake godine. Gotovo 90% svih bolesnika sa karcinomom pluća su pušači ili bivši pušači. Uvođenjem Nacionalnog programa za probir i rano otkrivanje raka pluća dijagnosticiraju se pacijenti u ranijim stadijima bolesti što povećava mogućnosti radikalnog liječenja, ukupno preživljenje i smanjenje ukupne smrtnosti. Probir je pokrenut prije pet godina u Klinici Jordanovac, a riječ je o prvom takvom programu u Europi, čime je Hrvatska postavila međunarodni standard. Naime, LDCT(low dose computer tomography) kojim snimaju analizira umjetna inteligencija i radi 3D analizu malih karcinoma, do 15 milimetara, koji nisu metastazirali i izlječivi su. Cilj ovog e-postera je sažeti i prikazati najbitnije informacije koje liječnik obiteljske medicine može koristiti u svojem svakodnevnom radu prilikom odabira kandidata za ovaj program. Rasprava: Ciljna skupina su osobe koje imaju 50-75 godina, aktivni pušači ili su prestali pušiti unutar 15 godina prije probira uz pušački staž od minimalno 30 godina (30 pack/years), a bez obzira na komorbiditete i druge demografske ili anamnestičke osobitosti. Osobe koje zadovolje gore navedene kriterije, ali su prestali pušiti prije više od 15 godina neće biti uključeni u program, budući da je rizik obolijevanja od raka pluća nakon 15 godina od prestanka pušenja izjednačen s nepušačkom populacijom. Isključni kriteriji su: prisutnost simptoma koji ukazuju na moguću malignu bolest, CT toraksa u zadnjih 12 mjeseci, ako je liječen od raka pluća u zadnjih 5 godina, ako opće stanje onemogućava predviđene dijagnostičke i terapijske postupke, nesposobnost davanja pristanka na pretragu od strane pacijenta, nemogućnost ležanja na ravnom, zadržavanja daha te klaustrofobija. Identifikaciju i inicijalni oportunistički probir provodi liječnik obiteljske medicine. Koriste se i postojeći preventivni panel o pušenju, a u sklopu kojega se evidentira: dob, spol, ukupan pušački staž, godine nepušenja, vrsta i količina duhana. Rezultati iz prosinca 2023. godine pokazuju kako je u programu sudjelovalo 22.000 osoba, među kojima je kod njih tisuću utvrđena sumnja na potencijalni karcinom pluća. Prema postojećim iskustvima, uspostavom programa rane detekcije karcinom može biti izliječen u preko 20% populacije, a u najranijem stadiju se u 90% slučajeva može riješiti kirurški. Zaključak: Uključivanje osoba, termine i obradu provode liječnici obiteljske medicine. LDCT snimanje se provoditi u 16 centara. Bilježi se i slučajni nalazi poput kalcifikata koronarnih arterija, emfizema i intersticijskih promjena pluća. Osobe s pozitivnim nalazom upućene su na daljnju obradu u jedan od 6 centara za specijalističku pulmološku obradu i liječenje. Ukoliko se osoba prezentira simptomima koji bi mogli biti uzrokovani karcinomom pluća poput hemoptize ili nenamjerni gubitak tjelesne mase od 7 kg tijekom godine dana, osobu treba uputiti direktno u dijagnostičku obradu, a ne u Nacionalni program.

Introduction with aim: Lung cancer is one of the leading public health problems in the Republic of Croatia. More than 3,000 new cases of lung cancer are detected annually, the vast majority in smokers. Unfortunately, almost the same number of patients die each year. Almost 90% of all patients with lung cancer are smokers or former smokers. By introducing the National Program for Screening and Early Detection of Lung Cancer, patients are diagnosed in earlier stages of the disease, which increases the possibility of radical treatment, overall survival and reduction of overall mortality. Screening was launched five years ago at the Jordanovac Clinic, and it is the first such program in Europe, with which Croatia has set an international standard. Namely, LDCT (low dose computer tomography) is analyzed by artificial intelligence and performs a 3D analysis of small cancers, up to 15 millimeters, that have not metastasized and are curable. The aim of this e-poster is to summarize and present the most important information that a family medicine physician can use in his or her daily work when selecting candidates for this program. Discussion: The target group is people aged 50-75, active smokers or who have quit smoking within 15 years prior to screening with a smoking history of at least 30 years (30 pack/years), regardless of comorbidities and other demographic or anamnestic characteristics. People who meet the above criteria, but have quit smoking more than 15 years ago will not be included in the program, since the risk of developing lung cancer after 15 years of quitting smoking is equal to that of the non-smoking population. Exclusion criteria are: the presence of symptoms indicating a possible malignant disease, CT of the chest in the last 12 months, if the person has been treated for lung cancer in the last 5 years, if the general condition prevents the planned diagnostic and therapeutic procedures, the patient's inability to consent to the examination, the inability to lie flat, hold his breath, and claustrophobia. Identification and initial opportunistic screening are performed by a family doctor. The existing smoking prevention panel is also used, which records: age, gender, total smoking history, years of non-smoking, type and amount of tobacco. Results from December 2023 show that 22,000 people participated in the program, of whom one thousand were diagnosed with potential lung cancer. According to existing experience, by establishing an early detection program, cancer can be cured in over 20% of the population, and in the earliest stages, it can be surgically treated in 90% of cases. Conclusion: Appointments and processing are carried out by family doctors. LDCT imaging is performed in 16 centers. Incidental findings such as coronary artery calcifications, emphysema and interstitial lung changes are also recorded. Individuals with a positive finding are referred for further processing. If a person presents with symptoms that could be caused by lung cancer such as hemoptysis or unintentional weight loss of 7 kg over a year, the person should be referred directly for diagnostic processing.

UVOD I CILJ Glavobolja je čest, nespecifičan simptom zbog kojeg pacijenti dolaze u ordinaciju obiteljske medicine. S obzirom na veliki broj uzroka i diferencijalnih dijagnoza, važno je uzeti preciznu i detaljnu anamnezu. U samo 10% slučajeva, glavobolja je neposredni simptom neke druge bolesti. Ovim prikazom slučaja želimo naglasiti, da iako je rijetko, glavobolja može biti primarni simptom malignog ekspanzivnog procesa. PRIKAZ SLUČAJA Pacijent u dobi od 39 godina se javio na pregled zbog povremenih glavobolja u području zatiljka, osjećaja zanošenja i kružnih vrtoglavica bez gubitaka svijesti. Operiran je 1997. zbog tumorskog procesa (patohistološkom dijagnostikom (PHD) dokazan pilocitični astrocitom) kada je učinjena lijeva kraniotomija s ekstirpacijom tumora. Bolovao je od neurofibromatoze tip I kao i njegova majka. Iz detaljne anamneze saznalo se da su glavobolje prisutne unazad par tjedana praćene mučninama te vrtoglavicama. Za vrijeme kliničkog pregleda pacijent je bio pri svijesti, te u potpunosti urednog neurološkog statusa. Pacijent je upućen na laboratorijsku obradu, savjetovano je voditi dnevnik glavobolje te je naručen na prvi pregled otorinolaringologa i neurologa. Dva dana kasnije pacijent se javio s učinjenim MR-om mozga iz privatne poliklinike, koji opisuje ekspanzivni proces cerebeluma i moždanog debla. Bolesnik je hitno podvrgnut neurokirurškom zahvatu, odstranjena je većina tumorskog procesa iz čije se analize uzorka saznalo da se radi o glioblastomu. Pacijent je otpušten stabilnog stanja na kućno liječenje. Učinjena je CT simulacija polja radioterapije te je upućen na onkološko liječenje kemo- i radioterapijom. Mjesec dana nakon operacije žalio se ponovno na glavobolje, tada s dvoslikama, nestabilnost pri hodu, povremenim bljeskovima pred očima te slabošću lijeve strane tijela. Ponovno je hospitaliziran, MR-om je potvrđena ekspanzija tumora prema malome mozgu uz povišenje intrakranijskog tlaka. Nakon 2 radioterapijska ciklusa, onkološko liječenje se zaustavilo zbog nedjelotvornosti i naglog pogoršanja općeg stanja. Pacijent je postao nepokretan, potpuno ovisan o tuđoj pomoći, dezorijentiran, agitiran, više nije komunicirao s okolinom. Započeto je liječenje boli buprenorfinom (52,50 mcg/h), u njegu je uključen i palijativni tim. Pacijent je preminuo 5 mjeseci nakon postavljanja dijagnoze. RASPRAVA Genetički nasljedni sindromi (u ovom slučaju neurofibromatoza tip 1) povezani su s povećanom incidencijom tumora središnjeg živčanog sustava, osobito pilocitičnih astrocitoma u blizini optičkih struktura. Neurofibromatoza tip 2 češće je udružena sa švanomima i meningeomima. Ključan trenutak u obradi ovog pacijenta bila je njegova odluka o samoinicijativnom učinjenju MR-a mozga, što je omogućilo rano postavljanje dijagnoze i početak liječenja. Dodatno, poznato je da rana radioterapija poboljšava kontrolu bolesti i preživljenje kod glioma, dok odgađanje liječenja nepovoljno utječe na prognozu, osobito kod visokogradusnih tumora. ZAKLJUČAK Opisanim prikazom slučaja želimo naglasiti važnost uzimanja preciznih anamnestičkih podataka koji mogu biti glavne smjernice za točno i brzo postavljanje dijagnoze te početak liječenja. Također, iako su mogućnosti obiteljskog liječnika u ovakvim slučajevima limitirani (npr. indiciranje hitnog MR-a mozga), važno je s pacijentom razmotriti mogućnosti alternativne dijagnostike i ranijeg početka liječenja. Iako je ovakav slučaj rijetkost, svakog pacijenta moramo uzeti kao zasebni slučaj te ovisno o anamnezi i kliničkom statusu razmišljati o glavobolji kao simptomu sa širokim spektrom diferencijalnih dijagnoza.

INTRODUCTION AND OBJECTIVE Headache is a common, non-specific symptom that often brings patients to a family medicine practice. Given the wide range of causes and differential diagnoses, it is crucial to take a precise and detailed medical history.. In only 10% of cases, headache is a direct symptom of another disease. Through this case report, we want to emphasize that although it is extremely rare, headache can be the primary symptom of a malignant expansive process. CASE PRESENTATION A 39-year-old male presented with occasional occipital headaches, unsteadiness, and dizziness without loss of consciousness. His medical history included a 1997 surgery for pilocytic astrocytoma and a diagnosis of neurofibromatosis type I, which was also present in his mother. His headaches, persisting for weeks, were accompanied by nausea and dizziness. On examination, he was conscious with no neurological deficits. He was referred for laboratory tests, advised to maintain a headache diary, and scheduled for otorhinolaryngology and neurology consultations. Two days later, the patient returned with a private clinic MRI revealing an expansive cerebellar and brainstem process. He was urgently admitted for neurosurgical intervention, during which most of the tumor was removed. Histology confirmed glioblastoma, a highly aggressive brain tumor with a poor prognosis. Following surgery, he was discharged in stable condition and referred for oncological treatment, including chemotherapy and radiotherapy, in an effort to slow tumor progression and improve his quality of life. One month post-surgery, the patient experienced worsening symptoms, including double vision, gait instability, visual disturbances, and left-sided weakness. These symptoms suggested worsening intracranial pressure due to tumor regrowth. An MRI confirmed tumor expansion and increased intracranial pressure. Despite the administration of two radiotherapy cycles, oncological treatment was discontinued due to ineffectiveness and the patient's rapid deterioration. He became immobile, disoriented, and entirely dependent on care, exhibiting cognitive decline and loss of communication. Palliative measures, including buprenorphine for pain management, were initiated to ensure comfort during his final stages. The patient passed away five months after diagnosis, highlighting the aggressive nature of glioblastoma and its limited treatment options. DISCUSSION Genetic syndromes (e.g., neurofibromatosis type 1) are linked to increased CNS tumor risk, especially optic-pathway pilocytic astrocytomas. NF2 is more associated with schwannomas and meningiomas. This case underscores the importance of patient intuition—despite his physician's recommendations, the patient pursued an MRI independently, leading to an earlier diagnosis. Had he not done so, his time from diagnosis to death would likely have been even shorter. Early radiotherapy improves glioma control and survival, while delays worsen prognosis, especially in high-grade tumors. CONCLUSION This case highlights the necessity of thorough medical history-taking for accurate diagnosis and timely intervention. Although family physicians have limitations in ordering urgent imaging, discussing alternative diagnostic options is crucial. Each patient should be assessed individually, as headaches can signal a wide range of conditions, including rare but severe diagnoses like brain tumors. Recognizing atypical headache presentations, especially in patients with genetic predispositions, can facilitate earlier intervention and potentially improve outcomes.

Uvod s ciljem: Amiloidoza je skupina bolesti u kojima dolazi do taloženja netopljivih polimernih amiloidnih vlakana, većinom u izvanstaničnim prostorima tkiva i organa. Amiloidoze se razlikuju obzirom na biokemijske odlike bjelančevina koje tvore amiloidna vlakna i klasificiraju se prema tome jesu li sistemske ili lokalizirane, stečene ili naslijeđene, te prema kliničkoj slici. Prihvaćena nomenklatura je AX gdje A označava amiloidozu a X je bjelančevina u vlaknu. AL (imunoglobulini lakih lanaca), poznata i kao primarna amiloidoza, najčešći je oblik sistemske amiloidoze, a nastaje zbog poremećaja klona B stanica, kao zaseban poremećaj ili u sklopu multiplog mijeloma. Prikaz slučaja: Pacijentica u dobi od 46 godina javila se u ambulantu obiteljske medicine zbog oticanja periorbitalnog područja i potkoljenica obostrano. Po učinjenom urednom RTG srca i pluća, te prisutnom hipoproteinemijom i proteinurijom uz eritrocituriju u sedimentu urina, pacijentica je upućena na hitnu službu, te hospitalizirana na odjelu nefrologije zbog obrade nefrotskog sindroma. U laboratorijskim nalazima izdvajala se proteinurija uz hipoproteinemiju i hiperlipoproteinemiju. Po učinjenoj perkutanoj biopsiji bubrega patohistološki nalaz odgovarao je AL amiloidozi s monotipskom ekspresijom lambda lanaca. UZV srca i scintigrafija miokarda također su potvrdili dijagnozu. Učinjenom biopsijom kosti u uzorku je vidljiva infiltracija koštane srži plazmocitomom/multiplim mijelomom. U terapiju je uveden dalteparin, statin i diuretik, te je upućena na daljnje hematološko liječenje. Rasprava: AL amiloidoza je sistemska bolest koja se može prezentirati s različitim simptomima i znakovima, ovisno o organima koji su zahvaćeni (proteinurija, edem, hepatosplenomegalija, zatajenje srca, sindrom karpalnog kanala…). Iako gotovo svi oboljeli imaju nakupljanje amiloida u više organskih sustava, bolest se često isprva očituje zahvaćanjem samo jednog organa. Prva procjena pacijenta kod kojeg se sumnja na AL amiloidozu treba uključivati elektroforezu proteina seruma i urina s imunofiksacijom, analizu omjera slobodnih lakih lanaca u serumu, te biopsiju koštane srži ili zahvaćenog organa. U slučaju prikazane pacijentice provedena je biopsija bubrega jer se bolest manifestirala nefrotskim sindromom. Nefrotski sindrom definiran je prisutnošću teške proteinurije (izlučivanje proteina >3,5 g/24 sata kod odrasle osobe), hipoalbuminemije i perifernih edema. Liječenje AL amiloidoze je kompleksno, a uz suportivnu terapiju ovisno o organu koji je zahvaćen, provodi se kemoterapija te autologna transplantacija matičnih stanica. Zaključak: Uzimajući u obzir često zanemarivanje edema kao simptoma i čestim pogreškama u postavljanju dijagnoze, ključno je provesti adekvatnu dijagnostiku, posebice u mlađih pacijenata. Za to je posebno važan kontinuitet skrbi koji je jedna od temeljenih karakteristika obiteljske medicine. Pacijentica iz prikaza slučaja već je u obje trudnoće dobila 30 kg na tjelesnoj težini, uz otok gornjih i donjih ekstremiteta, no tada nije obrađivana. Pravovremenom obradom njeno je liječenje moglo početi puno ranije.

Introduction with aim: Amyloidosis is a group of diseases in which insoluble polymeric amyloid fibers deposit, mostly in extracellular spaces of tissues and organs. Amyloidosis is classified according to biochemical characteristics of the proteins that form amyloid fibers, whether it’s systemic or localized, acquired or inherited and according to clinical presentation. The accepted nomenclature is AX, where A stands for amyloidosis and X for the protein in the fiber. AL (immunoglobulin light chain) amyloidosis, known as primary amyloidosis, is the most common form and occurs due to a disorder of a B-cell clone, as a separate disorder or as part of multiple myeloma. Case report: A 46-year-old female patient presented herself to the family doctor's office with periorbital and lower extremities edema. Following a normal chest X-ray and presence of hypoproteinemia, proteinuria and erythrocyturia in a urine sample, she was referred to the emergency department and hospitalized in the nephrology department for evaluation of nephrotic syndrome. Laboratory findings revealed proteinuria with hypoproteinemia and hyperlipoproteinemia. A percutaneous kidney biopsy showed a histopathological finding consistent with AL amyloidosis with monotypic expression of lambda light chains. Cardiac ultrasound and myocardial scintigraphy confirmed the diagnosis. A bone marrow biopsy revealed plasmacytoma/multiple myeloma infiltration. Dalteparin, a statin, and a diuretic were initiated, and she was referred to a hematologist. Discussion: AL amyloidosis is a systemic disease that can present itself with a variety of symptoms and signs, depending on the organs involved (proteinuria, edema, hepatosplenomegaly, heart failure, carpal tunnel syndrome…). Although nearly all patients have amyloid depositions in multiple organs, it often initially manifests itself on one organ. Initial evaluation of a patient suspected of having AL amyloidosis includes serum and urine protein electrophoresis with immunofixation, serum free light chain ratio analysis, and a bone marrow biopsy of the affected organ. Here, a kidney biopsy was performed because the disease manifested itself as nephrotic syndrome. Nephrotic syndrome is defined by the presence of proteinuria (protein excretion >3.5 g/24 hours in adults), hypoalbuminemia and peripheral edema. The treatment is complex and, in addition to supportive therapy depending on the organ involved, includes chemotherapy and autologous stem cell transplantation. Conclusion: Considering the frequent neglect of edema as a symptom and errors in diagnosis, it’s crucial to conduct adequate diagnostics, especially in younger patients. For this, the continuity of care, which is one of the fundamental characteristics of family medicine, is particularly important. The patient had already gained 30 kg during both pregnancies with swelling of upper and lower extremities but was not investigated then. With timely evaluation, her treatment could have started much earlier.

Uvod s ciljem: Intermitentne klaudikacije javljaju se kao posljedica ishemije donjih ekstremiteta, uzrokovane perifernom vaskularnom bolešću, odnosno stenozom ili okluzijom perifernih arterija. Tipičan obrazac intermitetntnih klaudikacija jest javljanje boli pri naporu i regresija u mirovanju (skraćenje hodne pruge), što je kod ove pacijentice prethodno bilo pogrešno shvaćeno kao muskuloskeletna bol povezana s direktnim opterećenjem ekstremiteta. Cilj je prikaza slučaja ukazati na važnost razmatranja periferne vaskularne bolesti kao potencijalnog uzroka boli. Prikaz slučaja: 70 - godišnja pacijentica javila se u ambulantu obiteljske medicine s kroničnim \'\'bolovima u nogama\'\'. Od ranije je bolovala od lumboishijalgije, poliartroze kukova i koljena uslijed degenerativnih promjena i pretilosti (BMI 29), učinjena je implantacija TEP-a desnog kuka. Međutim, s obzirom na pogoršanje boli, uzeta je detaljnija anamneza kojom je opažen tipični obrazac klaudikacija: pogoršanje pri naporima i regresija zaustavljanjem, s hodnom prugom od oko 100 metara, premda su se bolovi često javljali istodobno u obje noge (intenzivnije u lijevoj); ponekad su se javljali i noću. Pri penjanju na drugi kat bolovi su se pojačavali i popuštali kratkotrajnim odmorom. Periferne arterijske pulsacije poplitealno bile su obostrano filiformne dok se distalno nisu palpirale, uz hladna stopala. Obiteljska anamneza na KV bolesti bila je pozitivna, a u serumu neregulirana hiperlipidemija i GUK 6.7 mmol/l. Pacijentica je stoga upućena na UZV doppler arterija nogu i zdjeličnih arterija: dokazana je okluzija lijeve a. popliteae. Hitnim pregledom vaskularnog kirurga zatražena je MSCT angiografija: potvrđene su opsežne aterosklerotske promjene aorte; stenoza desne fibularne arterije, ATA te obliteracija lijeve AFS, poplitealno potpuna okluzija uz gracilan prikaz potkoljeničnih arterija, bez mogućnosti za kirurškom revaskularizacijom. U terapiju je uveden rosuvastatin, rivaroksaban i acetilsalicilna kiselina, uz preporuku fizikalnih terapija. Nakon pola godine pacijentica je navela subjektivnu redukciju tegoba, osobito nakon liječenja u barokomori te je motivirana za redovito uzimanje terapije i vježbanje. Rasprava: Kardiovaskularne bolesti glavni su uzrok morbiditeta i mortaliteta u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj. I dok se to u prvom redu odnosi na koronarne bolesti i cerebrovaskularni inzult, često se zaboravlja na perifernu arterijsku bolest, koja jednako tako može dovesti do znatnog pogoršanja kvalitete života, pa i smrtnog ishoda. Potrebno je diferencijalno-dijagnostički posumnjati na ispravnu dijagnozu među brojnim bolesnicima s različitim bolnim sindromima periferije. Naime, intenzitet boli i klinička prezentacija ovise o brzini razvoja ishemije ekstremiteta i razvoja kolateralne opskrbe, stoga se ona ponekad može zamijeniti za mišićno-koštanu patologiju, koja uostalom može biti i konkomitantno prisutna te maskirati klaudikacije. Najbolji početak za ispravnu dijagnozu jest anamnestički temeljito razmotriti modalitet boli. U daljnjem tijeku suspektne pacijente potrebno je poslati na daljnju obradu: UZV doppler perifernih arterija, pregled vaskularnog kirurga te potencijalno CT angiografiju. Zaključak: Uloga obiteljskog liječnika jest prepoznati bolesnike koji imaju povećan rizik ili već postojeću perifernu vaskularnu bolest, pravovremeno postaviti dijagnozu i započeti s prikladnom terapijom. Ispravnom dijagnozom će se - osim ciljanog liječenja, prevencije daljnjih komplikacija i poboljšane kvalitete života - takve pacijente ujedno i prepoznati kao one s visokim kardiovaskularnim rizikom te ih istovremeno i osvijestiti o njemu, što će rezultirati preventivnim djelovanjem na vodeći uzrok smrtnosti i morbiditeta u svijetu.

Introduction with aim: Intermittent claudication occurs due to the lower limb ischemia, caused by peripheral vascular disease (arthery stenosis or occlusion). A typical pattern of claudication is the occurrence of pain during exertion with regression at rest and shortening of the pain-free walking distance. The aim of the case report is to highlight the importance of considering peripheral vascular disease as a potential cause of pain. Case presentation: A 70-year-old female patient presented with chronic "leg pain" on both sides, but more intense in the left. Lumboschialgia, enoprosthesis of the right hip and polyarthrosis in accordance with age and other comorbidities (BMI 29), were known via anamnesis. However, as a pain was getting worse progressively, more detailed anamnesis was done, indicating a typical pattern of claudication: pain worsening in exertion, regression in resting, and a pain- free walking distance 100 meters. Sometimes it also appeared at night. Peripheral arterial pulsations were bilaterally filiform in popliteal region while distally they were not palpable, with cold foots. The family history of CV diseases was positive, and laboratory testing showed unregulated hyperlipidemia and glucose of 6.7 mmol/l. She was therefore referred for ultrasound doppler of both legs and pelvic region, proving occlusion in the left popliteal artery. Emergency examination by a vascular surgeon was preformed requesting MSCT angiography: Extensive atherosclerotic changes in the aorta were confirmed, with significant stenosis of the right fibular artery, left AFS, popliteal occlusion with a gracefulthe distal flow, without the possibility of surgical revascularization. Rosuvastatin, rivaroxaban and acetylsalicylic acid were introduced in the therapy, along with the hyperbaric oxigenation. After half of a year, she reported significant reduction of pain and is highly motivated to taking therapy regularly. Discussion: Cardiovascular diseases are the main cause of morbidity and mortality in the world, including in Croatia. And while this primarily includes coronary disease and cerebrovascular insult, peripheral arterial disease can also lead to a significant deterioration in quality of life, and even cause death. It is necessary to suspect the correct diagnosis among numerous patients with various peripheral pain syndromes. Namely, the intensity of pain and clinical presentation depends on the speed of development of limb ischemia and the development of collateral supply. Therefore, it can sometimes be mistaken for musculoskeletal pathology, which can also be concomitantly present and mask claudication. The best start for a correct diagnosis is consider right anamnesis. Suspicious patients should be sent for further treatment: Doppler ultrasound of peripheral arteries, examination by a vascular surgeon and potentially CT angiography. Conclusion: The role of the family physician is to identify patients who have an increased risk or develeoped peripheral vascular disease, to make a diagnosis timely, and initiate appropriate therapy. A correct diagnosis will - in addition to targeted treatment, prevention of further complications, and improved quality of life - also identify such patients as those with high cardiovascular risk and simultaneously make them aware of it, which will result in preventive action against the leading cause of mortality and morbidity in the world.

Uvod s ciljem: Polipragmazija je neracionalna i nesvrsishodna primjena više terapijskih pripravaka za koje nema dokaza o korisnosti u liječenju. Danas je postao ozbiljan problem zbog brojnih neželjenih posljedica po ljudsko zdravlje i sve je prisutniji u terapiji pacijenata diljem svijeta. Cilj je ukazati na važnost mogućih neželjenih interakcija lijekova u okviru propisivanja terapije pacijentima u obiteljskoj medicini. Rasprava: Živimo u vremenu starenja stanovništva, visoke prevalencije kroničnih bolesti, porasta komorbiditeta i multimorbiditeta, napretka tehnologije i medicinske znanosti, ekspanzije farmaceutske industrije, dijagnostike složenih medicinskih stanja, što je sve pridonijelo nastanku i enormnom rastu polifarmacije. Osim toga, vrlo bitan čimbenik koji pridonosi dostupnosti lijekova i lijekova pacijentima te velika učestalost samoliječenja, pa često liječnici obiteljske medicine nemaju uvid u sve lijekove i OTC pripravke koje njihovi pacijenti koriste. Lijekovi koje koriste oboljele osobe mogu imati međusobne interakcije, koje mogu biti željene ili neželjene, a mogu se pojaviti na različitim razinama u tijelu. Podaci o prevalenciji interakcija lijekova su različiti i variraju u bolničkim uvjetima od 2-30%, au izvanbolničkim uvjetima od 9-70%, osobito u starijih osoba. Izraz potencijalno neprikladni lijekovi (PIM) koristi se za opisivanje tvari koje bi mogle biti neprikladne za upotrebu kod starijih osoba i koje bi trebalo izbjegavati (PRISCUS popis i Beersovi kriteriji). Zdravstveni djelatnici su svakodnevnom kliničkom praksom i izravnim kontaktom s pacijentima i njihovom terapijom u takvoj poziciji da mogu najlakše identificirati NRL-e. Spontano prijavljivanje nuspojava lijeka (NRL) temelj je praćenja sigurnosti lijeka nakon stavljanja lijeka u promet. Svaka država ima obvezu osigurati nadzor nad uporabom lijekova uspostavom odgovarajućeg sustava farmakovigilancije koji uključuje pacijente, zdravstvene djelatnike, farmaceutsku industriju i regulatorna tijela. Cilj farmakovigilancije je da se NRL i čimbenici rizika za njihovu pojavu što ranije identificiraju kako bi se poduzele sve odgovarajuće mjere za zaštitu sigurnosti pacijenata tijekom primjene lijekova. Zbog komorbiditeta pacijenti svoje zdravstvene probleme rješavaju odlaskom kod različitih specijalista, a svatko od njih propisuje terapiju iz svoje specijalnosti. Propisivanje svih lijekova liječniku opće/obiteljske medicine, koje svi specijalisti posebno dodjeljuju pacijentu, često bez uvida i kontrole nad svime što pacijent koristi, može dovesti pacijenta do ozbiljnog zdravstvenog problema i pogoršanja zdravstvenog stanja. Zbog velikog broja ljekova koje koristi, postoji mogućnost online provjere interakcija lijekova na https://reference.medscape.com/drug-interactionchecker Zaključak: Interakcije ljekova jedan su od važnih čimbenika u promjeni terapijske učinkovitosti. Terapijski pristup zahtijeva individualizirani izbor terapije za svakog pojedinog bolesnika, što je ključno za postizanje najboljeg ishoda liječenja.

Introduction with purpose: Polypragmasy is the irrational and purposeless administration of multiple therapeutic preparations for which there is no evidence of usefulness in treatment. It has become a serious problem today due to its many unwanted consequences for human health and is increasingly present in the therapy of patients worldwide. The goal is to point out the importance of possible adverse drug interactions within the framework of prescribing therapy to patients in family medicine. Discussion: We live in a time of aging population, high prevalence of chronic diseases, increase in comorbidity and multimorbidity, progress in technology and medical science, expansion of the pharmaceutical industry, diagnosis of complex medical conditions, all of which contributed to the emergence and enormous growth of polypharmacy. In addition, a very important contributing factor is the availability of drugs and medicinal products to patients and the high prevalence of self-medication, so often family medicine doctors do not have insight into all the drugs and OTC preparations that their patients use. Medicines used by sick people can have interactions with each other, which can be desired or unwanted, and can occur at different levels in the body. Data on the prevalence of drug interactions are different and vary in hospital settings from 2-30%, and in outpatient settings from 9-70%, especially in elderly people. The term potentially inappropriate medications (PIMs) is used to describe substances that may be inappropriate for use in the elderly and should be avoided (PRISCUS list and Beers criteria). Healthcare workers, through their daily clinical practice and direct contact with patients and their therapy, are in such a position that they can most easily identify NRLs. Spontaneous reporting of adverse drug reactions (NRLs) is the foundation of post-marketing drug safety monitoring. Each country has an obligation to ensure the supervision of the use of medicines by establishing an appropriate pharmacovigilance system involving patients, healthcare professionals, the pharmaceutical industry and regulatory authorities. The goal of pharmacovigilance is for NRLs and risk factors for their manifestation to be identified as early as possible in order to take all adequate measures to protect the safety of patients during the administration of drugs. Due to comorbidities, patients solve their health problems by going to different specialists, and each of them prescribes therapy from their own specialty. Prescribing all medicines to a general/family medicine doctor, which all specialists specially assign to the patient, often without insight and control over everything the patient uses, can lead the patient to a serious health problem and deterioration of the health condition. Due to the large number of drugs he uses, there is a possibility to check drug interactions online at https://reference.medscape.com/drug-interactionchecker Conclusion: Drug interactions are one of the important factors in changing therapeutic efficiency. The therapeutic approach requires an individualized choice of therapy for each individual patient, which is key to achieving the best treatment outcome.

Uvod s ciljem: Osteoporoza je metabolička bolest koja dovodi do promjena koštane mikroarhitekture i koja može dovesti do patoloških fraktura i uvelike smanjiti kvalitetu života. Cilj ovog predavanja je definiranje strategije ranog dijagnosticiranja ove bolesti i njenog liječenja kako bi se, u konačnici, smanjila vjerojatnost patoloških prijeloma kostiju. Rasprava: Liječenje osteoporoze za cilj ima spriječiti nastanak patoloških prijeloma kostiju. U podlozi osteoporoze leži metabolički poremećaj: neravnoteža između stvaranja i resorpcije kosti. Unatoč sve većoj prevalenciji ove bolesti, velik broj slučajeva se ne liječi adekvatno ili se uopće ne liječi, što rezultira velikim brojem prijeloma kostiju, povećanjem smrtnosti i troškova liječenja. Dijagnoza osteoporoze se postavlja na temelju denzitometrije, a njena težina na temelju anamneze, fizikalnog pregleda te slikovnih pretraga. Jedan od alata za izračunavanje individualnog rizika prijeloma je FRAX-score. Osteoporoza se klasificira kao primarna i sekundarna. Primarna može biti idiopatska, postmenopauzalna i senilna, dok je sekundarna posljedica različitih stanja, poput liječenja kortikosteroidima, autoimunih bolesti, hipogonadizma i hiperparatireoidizma. Nekoliko je skupina lijekova za liječenje osteoporoze: bisfosfonati, analozi paratireoidnog hormona te monoklonska protutijela usmjerena na RANKL, koji je faktor diferencijacije i aktivnosti osteoklasta. Bisfosfonati inhibiraju aktivnost osteoklasta i na taj način smanjuju resorpaciju kosti. Analozi paratireoidnog hormona djeluju putem dva mehanizma: prvi je izravno djelovanje na osteoblaste, a drugi povećanje crijevne i bubrežne reapsorpcije kalcija. Monoklonska protutijela usmjerena na RANKL smanjuju broj i funkciju osteoklasta, a samim time i destrukciju kosti. Osim lijekova, bitnu ulogu u metabolizmu kostiju ima i vitamin D te spolni hormoni. Izbor lijeka je individualan te se zasniva na težini osteoporoze, kao i na njenom uzroku. Uz farmakoterapiju, bitne su i životne navike: tjelesna aktivnost i prehrana. Umjerena tjelesna aktivnost je važna jer se intermitentnom mikrotraumom stimulira stvaranje novog koštanog tkiva. Sve navedeno govori u prilog tome da je u liječenju osteoporoze potreban cjelovit pristup. Zaključak: Pristup pacijentu s osteoporozom treba biti individualan i cjelovit, jer ova bolest ima različite uzroke te brojne kofaktore koji utječu na njenu progresiju, ali i različite načine liječenja. Ključne riječi: osteoporoza, bisfofonati, analozi paratireoidnog hormona, monoklonska protutijela na RANKL, denzitometrija

Abstract Introduction: Osteoporosis is a metabolic disease that leads to changes in bone microarchitecture and can lead to pathological fractures and reduction of the quality of life. The aim of this lecture is to define a strategy for early diagnosis of this disease and its treatment in order to reduce the likelihood of pathological bone fractures. Discussion: The treatment of osteoporosis aims to prevent the occurrence of pathological bone fractures. Osteoporosis is caused by a metabolic disorder: an imbalance between bone formation and resorption. Despite the increasing prevalence of this disease, a large number of cases are not treated adequately or are not treated at all, which results in a large number of bone fractures, increased mortality and treatment costs. The diagnosis of osteoporosis is made based on the results of densitometry, and its severity is determined by medical history, physical examination and imaging studies. One of the tools for calculating individual fracture risk is the FRAX-score. Osteoporosis is classified as primary and secondary. Primary can be idiopathic, postmenopausal and senile, while secondary is a consequence of various conditions, such as corticosteroid treatment, autoimmune diseases, hypogonadism and hyperparathyroidism. There are several groups of drugs for the treatment of osteoporosis: bisphosphonates, parathyroid hormone analogues and monoclonal antibodies directed against RANKL, which is a factor in the differentiation and activity of osteoclasts. Bisphosphonates inhibit osteoclast activity and thus reduce bone resorption. Parathyroid hormone analogues act through two mechanisms: the first is a direct effect on osteoblasts, and the second is an increase in intestinal and renal calcium reabsorption. Monoclonal antibodies directed against RANKL reduce the number and function of osteoclasts, and consequently bone destruction. In addition to drugs, vitamin D and sex hormones also play an important role in bone metabolism. The choice of medication should be individualized, based on the severity and underlying cause of osteoporosis. In addition to pharmacotherapy, lifestyle is also important: physical activity and diet. Moderate physical activity is important because intermittent microtrauma stimulates the formation of new bone tissue. All of the above suggests that a holistic approach is needed in the treatment of osteoporosis. Conclusion: The management of a patient with osteoporosis should be individualized and comprehensive, as the disease has diverse causes, numerous contributing factors and multiple treatment options. Key words: osteoporosis, bisphosphonates, parathyroid hormone analogs, monoclonal antibodies to RANKL, densitometry

Uvod s ciljem: Monoklonska gamapatija neodređenog značaja (MGUS, od engl. monoclonal gammopathy of undetermined significance) predstavlja rijedak premaligni poremećaj plazma stanica, s potencijalnim rizikom progresije u multipli mijelom (MM). Etiologija bolesti nije u potpunosti razjašnjena kao ni prevalencija. Karakterizirana je prisutnošću monoklonskog (M) proteina, s manje od 10% klonalnih plazma stanica u koštanoj srži, ali bez oštećenja ciljnih organa i klasičnih simptoma prema „CRAB“ kriterijima. Trenutne smjernice, ne preporučuju rutinsko testiranje na MGUS, zbog nedostatka dokazane koristi i odsutnosti preventivnih postupaka. Ipak uslijed obrade drugih stanja poput obrade reumatoloških, nefroloških i imunoloških stanja u kojima se zatraži elektroforeza serumskih bjelančevina, zastupljenost M komponentne nipošto se ne smije zanemariti. Cilj ovoga rada je obratiti pozornost na ona stanja kada se M komponetna nađe kao nusnalaz te prikazati potrebu za dodatnom hematološkom obradom ukoliko se ista verificira. Rasprava: MGUS je rijetka bolest koja obiteljskom liječniku predstavlja izazov u ambulantnom radu, zbog atipične kliničke prezentacije i rijetke prevalencije, zbog čega se naziva i teško prepoznatljivom premalignom lezijom. U većini slučajeva pronađe se kao nusnalaz prilikom obrade drugih kliničkih stanja ( reumatološke bolesti, imunološke, dermatološke). S obzirom da je riječ o stanjima u kojima primarna pretraga nije naglasak na elektroforezi sermuskih bjelančevina, ipak liječnik obiteljske medicine kada zamijeti M komponetnu, treba dodatno proširiti dijagnostičku obradu i u obradu uključiti hematologa kao konzultanta. S obzirom da trenutno ne postoji poseban postupnik za zbrinjavanje ovakvih stanja, a svjedoci smo ubrzanog razvoja dijagnostike i novih biomarkera, potrebno je razviti jasne protokole u zbrinjavanju ove skupine bolesnika. Od nužne važanosti je razvijanje multidisciplinarnog pristupa kao i dodatne edukacije u interpretaciji hematoloških i imunoloških testova. Uz sve navedeno potrebno je poznavati i mogućnost razvoja šuljajućeg multiplog mijeloma, zbog čega je potrebno poznavati simptome multiplog mijeloma, a pacijente upozoriti o prirodi bolesti i prijavi bilo kojeg od simptoma pogoršanja osnovne bolesti ( bol u kostima, umor, neuropatija, gubitak na težini, noćno znojenje), jer isti mogu biti pokazatelji pogoršanja bolesti i zahtjevati žurno liječenje. Zaključak: Zbog sve većeg broja pojedinačnih slučajeva postoji jasna potreba za razvijanjem nacionalnog protokola u postupanju s oboljelima od ove bolesti, kako bi se već od ranog prepoznavanja jasno podijelile uloge u praćenju. Naglasak treba svakako staviti na potrebu za provođenjem edukacije iz rijetkih hematoloških bolesti u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, jer postavljanje dijagnoze MGUS-a zahtjeva multidisciplinarni pristup. Posebna pažnja treba se obratiti na osobe s multimorbiditetima jer u njih imamo poteškoća u ranom prepoznavanju zbog preklapanja kliničke slike.

Introduction with aim: Monoclonal gammopathy of undetermined significance (MGUS) is a rare premalignant plasma cell disorder with a potential risk of progression to multiple myeloma (MM). The etiology of the disease are not fully understood. It is characterized by the presence of monoclonal (M) protein, with less than 10% of clonal plasma cells in the bone marrow, but without target organ damage and classic symptoms according to the "CRAB" criteria. Current guidelines do not recommend routine testing for MGUS, due to the lack of proven benefit and the absence of preventive procedures. However, due to the work-up of other conditions such as the work-up of rheumatological, nephrological and immunological conditions in which serum protein electrophoresis is required, the presence of the M component should not be neglected. The aim of this paper is to draw attention to those conditions when the M component is found as an incidental finding and to demonstrate the need for additional hematological work-up if it is verified. Discussion: MGUS is a rare disease that poses a challenge to the family physician in outpatient practice, due to its atypical clinical presentation and rare prevalence, which is why it is also called a difficult-to-recognize premalignant lesion. In most cases, it is found as an incidental finding during the treatment of other clinical conditions (rheumatological diseases, immunological, dermatological). Given that these are conditions in which the primary examination does not emphasize serum protein electrophoresis, when a family physician notices the M component, the diagnostic workup should be further expanded and a hematologist should be included as a consultant in the treatment. Given that there is currently no specific procedure for the management of such conditions, and we are witnessing the rapid development of diagnostics and new biomarkers, it is necessary to develop clear protocols for the management of this group of patients. The development of a multidisciplinary approach as well as additional education in the interpretation of hematological and immunological tests is of paramount importance. In addition to all of the above, it is necessary to know the possibility of the development of insidious multiple myeloma, which is why it is necessary to know the symptoms of multiple myeloma, and to warn patients about the nature of the disease and to report any of the symptoms of worsening of the underlying disease (bone pain, fatigue, neuropathy, weight loss, night sweats), because these can be indicators of worsening of the disease and require urgent treatment. Conclusion: Due to the growing number of individual cases, there is a clear need to develop a national protocol in dealing with patients with this disease, in order to clearly divide roles in follow-up from early recognition. Emphasis should definitely be placed on the need to conduct education on rare hematological diseases in primary health care, because the diagnosis of MGUS requires a multidisciplinary approach. Special attention should be paid to people with multimorbidities, because we have difficulties in early recognition in them due to the overlap of the clinical picture

Uvod s ciljem: Padovi u starijih osoba predstavljaju značajan zdravstveni problem te iziskuju brojne medicinske intervencije. Poznatno je da njihova učestalost raste s dobi pacijenta, a nastaju kao rezultat kombinacije brojnih čimbenika rizika. Pristup pacijentu s padom podrazumijeva kompleksni pristup što uključuje pomno praćenje kliničkih karakteristika, farmakološke terapije te ispitivanje odrednica sindroma krhkosti kao jednog od mogućih objašnjenja gerijatrijskog sindroma. Cilj ovoga rada je definirati kliničke značajke starijih žena koje su sklone padovima, ispitati naznake Friedovog fenotipskog modela sindroma krhkosti, te ispitati postoji li povezanost između kliničkih značajki, čimbenika za razvoja sindroma krhkosti te specifičnog obrasca farmakoterapije. Ispitanici i metode: Provedeno je retrospektivno istraživanje u četiri ordinacije obiteljske medicine u skupnoj praksi. Uključujući faktor bile su žene u dobi od 65 godina i više koje su imale zabilježen pad unazad godinu. Od ukupnog broja žena u 4 ordinacije, ukupno je analizirano 38 žena kod kojih je verificiran pad koji je označen prema MKB ( W01- W11). Za potrebe korištenja podataka o zastupljenosti kroničnih bolesti i kroničnoj terapiji korišten je medicinski e- karton. Za ispitivanje gerijatrijskog statusa primjenjen je modificirani Friedov fenotipski model. Rezultati: Ispitanice su bile prosječne dobi 70,2 godina (standardne devijacije 1,3 godinu). U 92,10 % ispitanica prisutan je multimorbiditet. U 73,8% prisutan je dijabetes tipa 2, a u 63,15% osteporoza. 92,10 % ispitanica koristilo je 3 i više lijekova u kroničnoj th, a 78, 94% koristilo je neki od benzodiazepina. U 65% ispitanica verificiran je pre- Fraility. Za potrebe ispitivanja razlika među ispitanicama korišten je Hi-kvadrat test. Ispitivanjem razlika među ispitanicama podijeljeno je u tercile prema dobi ( 65-67, 68-70, 71-73). Analizom tercila dobi, uočeno je da su ispitanice u prvoj tercili imale manje značajke Fraility u odnosu na treću, koristile su manje benzodiazepine. Ispitanice u trećoj tercili imale su razvijenu bubrežnu insuficijenciju, srčano popuštanje i osteporozu te su koristile neki od derivata sulfonilureje. Nije uočena statistički značajna razlika među tercilama dobi s obzirom na broj lijekova u kroničnoj terapiji. Zaključak: Iako je etiologija pada multifaktorijelna, standardno poimanje da je broj lijekova u kroničnoj terapiji direktno vezan uz padove, u ovom istraživanju nije jasno dokazano. Taj podatak ukazuje na potrebu za češćim kliničkim osvrtom na starije žene sklone padovima u ordinaciji obiteljske medicine, posebice njihovu farmakoterapiju, budući su dobivene tercile ukazale da su žene sklone padove s dijabetesom imale neki od starijih antidijabetika za koje je poznato da mogu dovesti do hipoglikemija koje su povezane s padovima. Iako analiza odrednica sindroma krhkosti nije standard u bilježenju, pokazala se kao dobar pokazatelj u procjeni rizika za padova. S obzirom da padovi u starijih iziskuju brojne medicinske intervencije, kao jedno od mogućih riješanja u prevenciji se navodi racionalna farmakoterapija te ispitivanje kliničkih značajki. Kao moguće riješenje navodi se primjena alata Instrumenta za selekciju potencijalno neodgovarajućeg propisivanja lijekova kod starijih osoba (engl. Screening Tool of Older Person’ Potentially Inappropriate Prescriptions, STOP). Klinička primjena ovih kriterija može predstavljati učinkovitu metodu u svrhu poboljšanja i optimalizacije propisivanja lijekova, kao i smanjenja broja neželjenih djelovanja lijekova u starijih bolesnika ( prevencija padova).

Introduction with aim: Falls in the elderly represent a significant health problem and require numerous medical interventions. It is known that their incidence increases with the patient\'s age, and they occur as a result of a combination of numerous risk factors. Approaching a patient with a fall implies a complex approach that includes close monitoring of clinical characteristics, pharmacological therapy, and examination of the determinants of frailty syndrome as one of the possible explanations for the geriatric syndrome. The aim of this study is to define the clinical characteristics of elderly women who are prone to falls, to examine the indications of Fried\'s phenotypic model of frailty syndrome, and to examine whether there is a connection between clinical characteristics, factors for the development of frailty syndrome, and a specific pattern of pharmacotherapy. Subjects and methods: A retrospective study was conducted in four family medicine offices in group practice. The inclusion factor was women aged 65 years and older. A total of 38 women were analyzed in whom a verified fall was marked according to the ICD (W01-W11). For the purposes of using data on the prevalence of chronic diseases and chronic therapy, a medical electronic record was used. For the examination of geriatric status, a modified Fried phenotypic model was applied. Results: The average age of the subjects was 70.2 years (standard deviation 1.3 years). Multimorbidity was present in 92.10% of the subjects. For the purposes of examining differences between the subjects, the Chi-square test was used. By examining differences between the subjects, the subjects were divided into tertiles according to age (65-67, 68-70, 71-73). By analyzing the age tertiles, it was observed that the subjects in the first tertile had fewer Frailty characteristics compared to the third, used fewer benzodiazepines. The subjects in the third tertile had advanced renal insufficiency, heart failure and osteoporosis and used some sulfonylurea derivatives. No statistically significant difference was observed between the age tertiles with regard to the number of medications in chronic therapy. Conclusion: Although the etiology of falls is multifactorial, the standard notion that the number of medications in chronic therapy is directly related to falls was not clearly proven in this study. This data indicates the need for more frequent clinical review of older women prone to falls in family medicine offices, especially their pharmacotherapy, since the tertiles obtained indicated that women prone to falls with diabetes had some of the older antidiabetic drugs that are known to lead to hypoglycemia that are associated with falls. Although the analysis of the determinants of frailty syndrome is not a standard in recording, it has been shown to be a good indicator in assessing the risk of falls. Given that falls in the elderly require numerous medical interventions, rational pharmacotherapy and examination of clinical features are mentioned as one of the possible solutions in prevention. As a possible solution, the application of the Instrument for the Selection of Potentially Inappropriate Prescription of Medicines in the Elderly is indicated.

Uvod i cilj: Srčano popuštanje (SP) predstavlja ozbiljan globalni javnozdravstveni problem koji pogađa više od 64 milijuna ljudi diljem svijeta. Definira se kao klinički sindrom koji nastaje zbog strukturnog ili funkcionalnog oštećenja sposobnosti srca da se pravilno puni ili izbacuje krv, što rezultira nedovoljnom perfuzijom organa i tkiva. SP nije jedinstvena bolest, već složen ishod različitih temeljnih kardiovaskularnih i sistemskih poremećaja kao što su ishemijska bolest srca, arterijska hipertenzija, valvularne bolesti i kardiomiopatije. Njegova prevalencija raste s dobi, čineći ga jednim od vodećih uzroka hospitalizacija i smrtnosti kod starije populacije. Cilj ovog rada je dati pregled patofizioloških mehanizama i kliničkih obilježja srčanog popuštanja, prikazati suvremene dijagnostičke i terapijske pristupe te naglasiti ključnu ulogu obiteljske medicine u upravljanju ovom kroničnom i opterećujućom bolešću. Rasprava: Klinički, SP obilježeno je simptomima poput dispneje, umora, perifernih edema i smanjenog podnošenja fizičkog napora. U akutnim stanjima pacijenti mogu imati plućni edem ili kardiogeni šok. Dijagnoza se temelji na sveobuhvatnoj kliničkoj procjeni, potkrijepljenoj biomarkerima poput NT-proBNP, elektrokardiografijom, ehokardiografijom te relevantnim slikovnim i laboratorijskim pretragama. Terapijski pristupi uključuju kombinaciju farmakoloških i nefarmakoloških mjera. Od lijekova koriste se ACE-inhibitori, beta-blokatori, antagonisti mineralokortikoidnih receptora, SGLT2-inhibitori i diuretici. Od nefarmakoloških mjera posebno su važne redukcija unosa natrija, regulacija tjelesne težine, ravnoteža tekućine i tjelesna aktivnost. Unatoč terapijskom napretku, srčano popuštanje i dalje je povezano s visokom razinom morbiditeta, čestim hospitalizacijama i skraćenim životnim vijekom. To naglašava važnost dugoročne, integrirane skrbi, područja u kojem je uloga liječnika obiteljske medicine nezamjenjiva. Oni su često prvi kontakt pacijenata i pružaju sveobuhvatnu, pacijentu usmjerenu skrb, što uključuje rano prepoznavanje pogoršanja bolesti, poticanje na pridržavanje terapije i adresiranje psiholoških potreba. Pacijenti sa srčanim popuštanjem često boluju i od brojnih komorbiditeta poput šećerne bolesti, bubrežne insuficijencije, kronične opstruktivne plućne bolesti i depresije. Liječnici obiteljske medicine u povoljnom su položaju za istodobno praćenje ovih stanja i koordinaciju s kardiolozima, medicinskim sestrama, fizioterapeutima, nutricionistima i palijativnim timovima. U ruralnim i slabije dostupnim područjima, njihova uloga postaje još značajnija zbog ograničenog pristupa specijalističkoj skrbi. Edukacija pacijenata ključni je element u upravljanju srčanim popuštanjem. Liječnici obiteljske medicine odgovorni su za to da pacijent razumije svoju bolest, nauči prepoznati rane znakove pogoršanja i usvoji potrebne promjene životnog stila. Zaključak: Srčano popuštanje je složen i progresivan poremećaj koji zahtijeva sveobuhvatan i multidisciplinaran pristup. Iako je specijalistička skrb neizostavna, liječnici obiteljske medicine igraju važnu ulogu u ranom prepoznavanju bolesti, dugotrajnom praćenju, koordinaciji skrbi i edukaciji pacijenata, što je sve temelj za poboljšanje ishoda liječenja i kvalitete života osoba sa srčanim popuštanjem. Jačanje uloge primarne zdravstvene zaštite u liječenju srčanog popuštanja nije samo korisno, nego je ono nužno za zdravstvene sustave koji se suočavaju s izazovima starenja populacije i porasta kroničnih bolesti.

Introduction and Aim: Heart failure (HF), is a major global public health issue, affecting over 64 million people worldwide. It is defined as a clinical syndrome resulting from structural or functional impairment of the heart's ability to fill or eject blood adequately, leading to insufficient perfusion of organs and tissues. HF is not a singular condition, but rather a complex outcome of various underlying cardiovascular and systemic diseases such as ischemic heart disease, hypertension, valvular disorders, and cardiomyopathies. Its prevalence rises with age, making it a leading cause of hospitalization and mortality in older adults. The aim is to provide an overview of the pathophysiological mechanisms and clinical features of cardiac failure, current diagnostic and treatment approaches, and to emphasize the pivotal role of family medicine in managing this chronic and burdensome disease. Discussion: Clinically, HF is marked by symptoms such as dyspnea, fatigue, peripheral edema, and reduced exercise tolerance. In acute cases, patients may present with pulmonary edema or cardiogenic shock. Diagnosis relies on a comprehensive clinical assessment, supported by biomarkers such as NT-proBNP, electrocardiography, echocardiography, and relevant imaging and laboratory tests. Treatment strategies combine pharmacological and non-pharmacological interventions. Medications include ACE inhibitors, beta-blockers, mineralocorticoid receptor antagonists, SGLT2 inhibitors, and diuretics. Lifestyle interventions such as dietary sodium restriction, weight management, fluid balance, and physical activity are also critical. Despite therapeutic advances, HF continues to be associated with high morbidity, frequent hospitalizations, and reduced life expectancy. This underscores the importance of long-term, integrated care, a domain where family physicians are irreplaceable. They serve as the first point of contact and provide holistic, patient-centered management, which includes recognizing early signs of decompensation, promoting treatment adherence, and addressing psychological needs. Patients with HF often suffer from multiple comorbidities such as diabetes, kidney disease, chronic obstructive pulmonary disease, depression, and cognitive decline. Family physicians are well-positioned to address these conditions simultaneously and coordinate with cardiologists, nurses, physiotherapists, dietitians, and palliative care teams. In underserved or rural areas, their role becomes even more crucial due to limited access to specialized care. Patient education is a vital component of HF care. Family physicians are responsible for helping patients understand their condition, recognize early warning signs, and adopt lifestyle changes. Conclusion: HF is a complex and progressive disorder that requires a comprehensive and multidisciplinary approach. While specialist care is indispensable, family physicians play a key role in early recognition of the disease, long-term monitoring, care coordination, and patient education — all of which are fundamental to improving treatment outcomes and quality of life in individuals with heart failure. Strengthening the role of primary health care in the management of heart failure is not only beneficial but essential for healthcare systems facing the challenges of an aging population and the growing burden of chronic diseases.

UVOD S CILJEM: Kronična upalna demijelinizacijska polineuropatija (CIDP) je rijetka autoimuna polineuropatija perifernih živaca uzrokovana najvjerojatnije imunološkom reakcijom na mijelinsku ovojnicu a manifestira se kao progresivna mišična slabost koja napreduje dulje od 8 tjedana (za razliku od Guillian Barre sindroma koji nastupa brže). Dijagnostika je složena s obzirom na duljinu trajanja simptoma koji su često nespecifični a uključuje dobro uzimanje anamneze, opći I neurološki pregled, EMG, EMNG, MR, analizu CSL, proširenu laboratorijsku dijagnostiku. Terapija može uključivati kortikosteroide, imunoglobuline (IVIG) ,plazmaferezu, imunosupresivnu i imunomodulatornu terapiju. Cilj prikaza ovog slučaja je ukazati na nespecifične simptome koi su se javljali godinama prije postavljanja dijagnoze što je uz nekontinuirano praćenje pacijentce doprinjelo postupnom razvoju bolesti i (pre) kasnom liječenju. PRIKAZ SLUČAJA: 46-godišnja pacijentica obrađena je na OHBP-u radi vaginalnog krvarenja koje traje 2 mjeseca uz povremenu mišičnu slabost i trnce gornjih i donjih ekstremiteta. Uvidom u njenu medicinsku arhivu doznaje se da se pacijentica povremeno javljala na OHBP a prvi puta prije 15 godina radi nejasne abdominalne boli i slabosti a prije 7 godina je na ginekološkom UZV uočeno desnostrno tortuotično zadebljanje jajovoda te je sa dijagnozom upalne zdjelične bolesti otpuštena s antimikrobnom terapijom. Otada nije dolazila na bolničku obradu do 2024. godine kada dolazi radi mišične slabosti i recidiva abdominalne boli uz vaginalno krvarenje. U KKS-u je tada imala porast upalnih parametara uz leukocitozu. Primljena je na odjel neurologije radi daljnje obrade; CSL je bakteriološki bio sterilan kao i hemokultura, no s obzirom na klinički status i EMNG nalaz koji upućuje na polineuropatiju pacijentici se učinila plazmafereza uz kortikosteroidnu terapiju a nakon učinjenog CT-a koji je potvrdio progresiju otprije poznatog salpingitisa učinjena je obostrana salpingektomija. Nakon navedenog terapijskog postupka simptomi su djelomično regredirali te se planira daljnje praćenje I liječenje . RASPRAVA: S obzirom da je CIDP dugotrajno i rijetko stanje sa varijabilnim tijekom (relapsno-remitentni ili postepeno progresivni oblik) nejasne etiologije to uvelike otežava put do dijagnoze kao što prikazuje i ovaj slučaj pacijentice koja se liječniku javljala uglavnom radi nejasne abdominalne boli dok su neurološke komplikacije nastupile naknadno. Na navedenu dijagnozu više je ukazivala njena klinička slika progresivne simetrične mišične slabosti i poveznica sa povišenim upalnim markerima uz kronični salpingitis nego sam nalaz likvora, no ipak se učinila plazmafereza uz davanje kortikosteroidne terapije što je uz salpingektomiju dovelo do regresije simptoma. ZAKLJUČAK:. Put od simptoma do konačne dijagnoze je dug i složen. U ovom slučaju su se tijekom trajanja bolesti pojavljivali različiti simptomi , koji su rezultirali različitim dijagnozama.Pravovremena dijagnostika i liječenje značajano bi olakšali put do definitivne dijagnoze. Uloga obiteljskog liječnika je da kontinuirano prati tijek bolesti, dijagnostičkih i terapijskih postupaka, i po potrebi usmjerava postupke prema konačnom riješenju bolesti.

INTRODUCTION WITH AIM: Chronic inflammatory demyelinating polyneuropathy (CIDP) is a rare autoimmune polyneuropathy of the peripheral nerves, most likely caused by an immune reaction to the myelin sheath, and manifests as progressive muscle weakness that progresses over more than 8 weeks (unlike Guillian-Barre syndrome, which occurs more quickly). Diagnosis is complex due to the duration of symptoms, which are often nonspecific, and includes a thorough history, general and neurological examination, EMG, EMNG, MRI, CSL analysis, and extended laboratory diagnostics. Therapy may include corticosteroids, immunoglobulins (IVIG), plasmapheresis, immunosuppressive and immunomodulatory therapy. The aim of this case report is to highlight nonspecific symptoms that occurred years before diagnosis, which, along with discontinuous monitoring of the patient, contributed to the gradual development of the disease treated at the OHBP for vaginal bleeding lasting 2 months with occasional muscle weakness and tingling of the upper and lower extremities. An insight into her medical records reveals that the patient occasionally presented to the OHBP, and for the first time 15 years ago for vague abdominal pain and weakness, and 7 years ago, a right-sided tortuotic thickening of the fallopian tube was observed on a gynecological ultrasound, and she was discharged with a diagnosis of pelvic inflammatory disease with antimicrobial therapy. Since then, she did not come for hospital treatment until 2024, when she came for muscle weakness and recurrence of abdominal pain with vaginal bleeding. At that time, she had an increase in inflammatory parameters with leukocytosis in the KKS. She was admitted to the neurology department for further treatment; CSL was bacteriologically sterile as was the blood culture, but given the clinical status and EMNG findings indicating polyneuropathy, the patient underwent plasmapheresis with corticosteroid therapy, and after a CT scan that confirmed the progression of previously known salpingitis, bilateral salpingectomy was performed. After the aforementioned therapeutic procedure, the symptoms partially regressed, and further monitoring and treatment are planned. DISCUSSION: Since CIDP is a long-term and rare condition with a variable course (relapsing-remitting or gradually progressive form) of unclear etiology, this greatly complicates the path to diagnosis, as shown by this case of a patient who presented to the doctor mainly due to unclear abdominal pain, while neurological complications occurred later. The aforementioned diagnosis was more indicated by her clinical picture of progressive symmetrical muscle weakness and the connection with elevated inflammatory markers with chronic salpingitis than by the CSF findings alone, but plasmapheresis was still performed with corticosteroid therapy, which, along with salpingectomy, led to regression of symptoms. CONCLUSION: The path from symptoms to final diagnosis is long and complex. In this case, various symptoms appeared during the course of the disease, which resulted in different diagnoses. Timely diagnosis and treatment would significantly facilitate the path to a definitive diagnosis. The role of the family doctor is to continuously monitor the course of the disease, diagnostic and therapeutic procedures, and, if necessary, direct procedures towards the final resolution of the disease.

UVOD OSA je poremećaj disanja obilježen ponavljajućim i periodičkim epizodama opstrukcije gornjeg dijela dišnoga sustava. Djelomičnu opstrukciju nazivamo hipopneja, a potpunu apneja. Ovisno o broju apneja i hipopneja tijekom jednog sata spavanja, odnosno apneja-hipopneja indeksu (engl. apnoea-hypopnea index, AHI) OSA je podijeljena na blagu (5 do 15), umjereno-tešku (15 do 30) i tešku (≥30). CILJ Cilj ovog istraživanja bio je utvrditi imaju li ispitanici sa većim rizikom za nastanak OSA-e učestalije poremećaje lipidograma od ispitanika kod kojih je rizik manji. Ispitanici i postupci U istraživanju je sudjelovalo ukupno 100 ispitanika dobi između 35 i 91 godinu koji su u ambulantu obiteljske medicine dolazili na redovne preglede. Ispitanici su ispunjavali anonimni STOP-bang upitnik uz dodatak laboratorijskih nalaza lipidograma (ukupni kolesterol i trigliceridi) dobivenih uvidom u medicinski karton. Antropometrijske mjere određene su svima. Tjelesna visina i masa izmjerene su visinomjerom i kalibriranom vagom. Ovisno o podacima iz upitnika ispitanici su podijeljeni u skupinu STOP pozitivnih i STOP negativnih. REZULTATI Od ukupno 100 ispitanika, njih 49 imalo je hiperkolesterolemiju (ukupni kolesterol ≥ 5 mmol/L), dok je 31 ispitanik imao hipertrigliceridemiju (trigliceridi ≥ 1.7 mmol/L). U odnosu na ispitanike sa normalnom razinom triglicerida, oni sa hipertrigliceridemijom imali su veću tjelesnu masu (79.13 ± 17.55 vs 70.80 ± 11.29, P=0.005), veće vrijednosti ITM (28.76 ± 4.99 vs 25.39 ± 4.19, P < 0.001), širi opseg vrata (42.23 ± 4.05 vs 39,68 ± 3.54, P=0.002) te širi opseg struka (102.13 ± 14.78 vs 92.46 ± 12.99, P=0.001). Veći je bio i udio ispitanika sa veličinama ovratnika L, XL, 2XL, 3XL u skupini onih sa hipertrigliceridemijom (22.58% vs 15.94%, 12.90% vs 14.49%, 16.13% vs 0%, 9.68% vs 1.45%, P=0.002). Statistički je značajna bila razlika među udjelima muškaraca i žena u skupinama onih sa hiperkolesterolemijom u odnosu na one sa normalnom razinom ukupnog kolesterola (žene: 67.35% vs 32.65%, muškarci: 41.18% vs 58.82%, P=0.001). U odnosu na ispitanike sa normalnom razinom ukupnoga kolesterola, oni sa hiperkolesterolemijom imaju veću tjelesnu masu (77 ± 17.48 vs 69.90 ± 8.33, P=0.011), manju tjelesnu visinu (170.71 ± 10.60 vs 175.43 ± 9.55, P=0.021) te manji opseg vrata (36.69 ± 3.93 vs 41.22 ± 3.69, P=0.049). Ukupno 71 (71%) pacijent imao je pozitivan rezultat STOP upitnika, a negativan njih 29 (29%). ). Nije pronađena statistički značajna razlika između STOP pozitivnih i STOP negativnih s obzirom na lipidni profil (P=0.102). U skupinama ispitanika sa hiperkolesterolemijom i hipertrigliceridemijom pronađene su statistički značajne razlike među spolovima s obzirom na STOP status. Tako su svi muškarci sa hiperkolesterolemijom bili STOP pozitivni (100%), dok je udio pozitivnih žena iznosio 57.58% (P=0.002). Također su svi muškarci sa hipertrigliceridemijom bili STOP pozitivni, a udio pozitivnih žena bio je 71.43% (P=0.032). ZAKLJUČAK Istraživanjem nije potvrđena povezanost poremećaja lipidograma i većeg rizika za nastanak OSA-e. Ipak, prema rezultatima STOP-bang upitnika, kod više od dvije trećine ispitanika postoji srednji ili visoki rizik za razvoj OSA-e. S obzirom na ozbiljne posljedice do kojih nedijagnosticirana bolest može dovesti, potrebno je temeljito razmotriti sve rizične čimbenike koji mogu utjecati na njen nastanak.

INTRODUCTION OSA is a breathing disorder characterized by recurrent and periodic episodes of upper airway obstruction. Partial obstruction is called hypopnea and complete apnea. Depending on the apnea-hypopnea index (AHI), OSA is divided into mild (5 to 15), moderate (15 to 30) and severe (≥30). OBJECTIVE The objective of this study was to determine whether subjects with a higher risk of developing OSA have more frequent lipid disorders than subjects with a lower risk. Subjects and methods A total of 100 subjects aged between 35 and 91 years who attended a family medicine clinic for regular check-ups participated in the study. The subjects completed an anonymous STOP-bang questionnaire with the addition of laboratory lipidogram findings from the medical record. Depending on the data from the questionnaire, the subjects were divided into STOP positive and STOP negative groups. RESULTS Out of a total of 100 subjects, 49 had hypercholesterolemia (total cholesterol ≥ 5 mmol/L), while 31 subjects had hypertriglyceridemia (triglycerides ≥ 1.7 mmol/L). Compared to subjects with normal triglyceride levels, those with hypertriglyceridemia had higher body mass (79.13 ± 17.55 vs 70.80 ± 11.29, P=0.005), higher BMI values ​​(28.76 ± 4.99 vs 25.39 ± 4.19, P < 0.001), wider neck circumference (42.23 ± 4.05 vs 39.68 ± 3.54, P=0.002) and wider waist circumference (102.13 ± 14.78 vs 92.46 ± 12.99, P=0.001). The proportion of subjects with collar sizes L, XL, 2XL, 3XL was also higher in the group with hypertriglyceridemia (22.58% vs 15.94%, 12.90% vs 14.49%, 16.13% vs 0%, 9.68% vs 1.45%, P=0.002). The difference between the proportions of men and women in the groups with hypercholesterolemia compared to those with normal total cholesterol levels was statistically significant (women: 67.35% vs 32.65%, men: 41.18% vs 58.82%, P=0.001). Compared to subjects with normal total cholesterol levels, those with hypercholesterolemia had higher body mass (77 ± 17.48 vs 69.90 ± 8.33, P=0.011), lower body height (170.71 ± 10.60 vs 175.43 ± 9.55, P=0.021) and smaller neck circumference (36.69 ± 3.93 vs 41.22 ± 3.69, P=0.049). A total of 71 (71%) patients had a positive STOP questionnaire result, and 29 (29%) had a negative one. No statistically significant difference was found between STOP positive and STOP negative with regard to lipid profile (P=0.102). In the groups of subjects with hypercholesterolemia and hypertriglyceridemia, statistically significant differences were found between genders with regard to STOP status. Thus, all men with hypercholesterolemia were STOP positive (100%), while the proportion of positive women was 57.58% (P=0.002). Also, all men with hypertriglyceridemia were STOP positive, and the proportion of positive women was 71.43% (P=0.032). CONCLUSION The study did not confirm the association of lipid profile disorders and a higher risk of developing OSA. However, according to the results of the STOP-bang questionnaire, more than two thirds of the subjects have a medium or high risk of developing OSA. Given the serious consequences that an undiagnosed disease can lead to, it is necessary to thoroughly consider all risk factors that can influence its development.

Uvod s ciljem: Hemokromatoza je nasljedna bolest koja se očituje visokim serumskim koncentracijama željeza koje dovode do postupnog nakupljanja istog u raznim organima, što u konačnici dovodi do njihova oštećenja i progresivnog smanjenja funkcije. U ovom radu prikazan je slučaj pacijentice s hemokromatozom kako bi se usmjerilo pozornost na tu rijetku bolest i omogućilo njezino rano otkrivanje te na vrijeme spriječila njezina progresija i razvoj ireverzibilnih oštećenja ciljnih organa. Prikaz slučaja: U ambulantu obiteljske medicine javlja se pacijentica stara 66 godina, zbog vrtoglavice i osjećaja nestabilnosti u hodu, praćenih progresivnom općom slabošću. Pacijentica je inače bila uglavnom zdrava te nije često posjećivala obiteljskog liječnika. Zbog pogoršanja simptoma pacijentica je upućena na hitnu neurološku kontrolu, nakon koje je dogovoren kontrolni MR. Nalaz je pokazao dvostruko povećanje od ranije poznatog adenoma hipofize u razdoblju od četiri godine, zbog čega je provedena endokrinološka obrada s analizom širokog spektra hormona. Hormonski status bio je uglavnom uredan, međutim, laboratorijski nalazi su pokazali sljedeće abnormanlnosti: povišene vrijednosti serumskog željeza (Fe 36 μmol/L), snižen UIBC (5 μmol/L) i TIBC (41 μmol/L), što dodatno povećava apsolutnu količinu nevezanog željeza; zasićenost transferina od 88%, blagu jetrenu leziju (AST 42 U/L, ALT 38 U/L, GGT 45 U/L), dvostruko povećan feritin (423 μg/L) te sniženu serumsku razinu inzulina (14 pmol/L). Provjerom starijeg nalaza iz 2022. uočena je također blaža jetrena lezija te povišena serumska razina željeza, što je ukazalo na kronicitet navedenih narušenih laboratorijskih parametara. Sukladno tome, pacijentica je obrađena putem gastroenterološke dnevne bolnice zbog sumnje na hemokromatozu, a dijagnoza je potvrđena i genetskim testiranjem: heterozigot za mutaciju H63D, što je rjeđi oblik bolesti i pojavljuje se u samo 3-5% bolesnika. Pacijentici je nadalje određena terapija venepunkcija ma u početku jednom tjedno, a potom svaka 3 mjeseca uz redovno praćenje ferograma. Rasprava: Premda hemokromatoza spada među rijeke bolesti, ona je najčešći genetski poremećaj u Europi koji, ukoliko se ne liječi, ima progresivan tijek i može dovesti do nepovratnog oštećenja raznih vitalnih organa. Stoga je potrebno na dijagnozu posumnjati što ranije, pravovremeno uputiti pacijenta na dijagnostičku obradu kako bi se sumnja potvrdila te započelo s ciljanom terapijom i spriječilo oštećenje ciljnih organa u što većoj mjeri. Potrebno je uočiti i obraditi pacijente kojima je ''usputno '' u nalazima verificiran alterirani ferogram ili jetrena lezija., usporediti vrijednosti s ranijim laboratorijskim nalazima kako bi se što ranije započelo liječenje i prevencija (primarna ili sekundarna) daljnje progresije bolesti. Zaključak: Hemokromatoza postupno dovodi do disfunkcije brojnih organa poput jetre, gušterače, srca, razvoja artropatije i slično. Sve se te komplikacije mogu se spriječiti pravovremenim postavljanjem ispravne dijagnoze i terapijom koja se sastoji u venepunkcijama i redovnim praćenjem. Uloga je obiteljskog liječnika - uzimajući u obzir cjelokupnu anamnezu - pravovremeno uočiti kronično prisutne suptilne alteracije u krvnoj slici, pogotovo one koje su duljeg trajanja, posumnjati na ispravnu dijagnozu te pravovremeno uputiti pacijenta na dijagnostičku obradu, prije nego dođe do očitih promjena, kada su i terapijske mogućnosti sve manje.

Introduction with aim: Hemochromatosis is hereditary disease characterised by excessively high iron concentrations in serum which cause its progressive accumulation in various organs, ultimately leading to their damage and loss of function. This case report describes a female patient with hemochromatosis in order to pay attention on this rare disease and indicate the importance of early detection and timely preventiof damaging process in vital organs. Case presentation: A 66-year-old female patient presented to the family physitian complaining about dizziness and a feeling of instability. She was othervise healthy. Due to worsening symptoms, she was referred for an urgent neurological examination, after which a follow-up MRI was scheduled. The findings showed the previously known pituitary adenoma doubling in size over a period of four years, which is why an endocrinological workup was performed with a broad spectrum of hormone analysis. Hormonal status was generally normal, however, laboratory findings showed the following abnormalities: elevated serum iron (Fe 36 μmol/L), decreased UIBC (5 μmol/L) and TIBC (41 μmol/L), which increase the absolute amount of unbound iron, additionally; transferrin saturation of 88%, mild liver lesion (AST 42 U/L, ALT 38 U/L, GGT 45 U/L), doubled ferritin (423 μg/L), and decreased serum insulin levels (14 pmol/L). Reviewing of an older finding from 2022 also revealed a mild liver lesion and elevated serum iron levels, which indicated the chronicity of the aforementioned impaired laboratory parameters. Accordingly, the patient was treated to a gastroenterological diagnostic preocedures due to suspected hemochromatosis, and the diagnosis was confirmed by genetic testing: heterozygous for the H63D mutation was proven, which is a rarer form of the disease and occurs in only 3-5% of patients. The patient was further prescribed venipuncture therapy: initially once a week, and then every 3 months with regular monitoring of the ferrigram. Discussion: Although hemochromatosis is relatively rare disease, it is the most common genetic disorder in Europe, which, if left untreated, has a progressive course and can lead to irreversible damage of various vital organs. Therefore, it is necessary to suspect the diagnosis in early stage, refer the patient for diagnostic work-up in a timely manner to confirm the suspicion and start targeted therapy. It is necessary to identify and treat patients who have ‘’chronically’’ altered ferrigram or liver lesion in laboratory findings, and compare the values ​​with previous findings in order to set up correct diagnosis and start treatment and prevention (primary or secondary) of disease progression as early as possible. Conclusion: Hemochromatosis, gradually leads to dysfunction of numerous organs such as liver, pancreas, heart, arthropathy development, etc. All these complications can be prevented by timely and correct diagnosis and therapy consisting of venipunctures and regular monitoring. The role of the family physician is - considering the entire medical history - to promptly detect chronically present subtle alterations in the blood count (especially those that persists longer); to suspect the correct diagnosis and promptly refer the patient for diagnostic work-up, before obvious changes occur, when therapeutic options are increasingly limited.

Uvod s ciljem: Cilj rada je prikazati slučaj pacijentice sa uznapredovalim komplikacijama DM te naglasiti važnost prevencije i ulogu obiteljskog liječnika u tome. Dijabetički ulkus je najčešći uzrok amputacije na donjim ekstremitetima (1). Uzrok je multifaktorski, kombinacija vaskulopatije, neuropatije i infekcije dovode do razvoja rane (2). Više od 18,6 milijuna ljudi u svijetu boluje od dijabetičkog stopala (3). Petogodišnji mortalitet kod takvih bolesnika je oko 30%, dok nakon amputacije iznosi preko 70%. Prevencija je ključna, a tu veliku ulogu ima upravo obiteljski liječnik koji može izdvojiti one pacijente sa ŠB u povećanom riziku za ravoj ulkusa te provoditi godišnje procjene i kontrole te skrining za komplikacije (1, 4), Prikaz slučaja: Pacijentica: Ž, 38 god., DM tip1 unatrag 26 god uz sve komplikacije: retinopatija, neuropatija, nefropatija (HD od 2023.), periferna vaskularna bolest. HA, aortna valvularna stenoza, hipertrofija srca, hipotireoza, želučani ulkus, sek. anemija. PUŠAČ (20kom./20god.), CAVE Penicilin, ceftriakson, azitromicin, jodni kontrast. U terapiji: amlodipin+valsartan 10+320, bisoprolol 2,5mg, urapidil 3x60mg, moksonidin 0,6mg, pantoprazol, parikalcitol, kalcijev acetat, magnezijev subkarbonat, ISMN 2x20mg, levotiroksin 100mcg, inzulin detemir 10+0+10, inzulin aspart ovisno o glikemiji, alprazolam 3x0,25, atorvastatin 20mg, apiksaban 2,5mg U obitelji nitko nije imao DM tip1. Sadašnja bolest: U kolovozu 2024., prvi put pregledana u ambulanti zbog crvenila i rane na palcu lijevog stopala, bez bolova. Propisana je antibiotska terapija, i upućena je vaskularnom kirurgu koji preporuči obloge octeniseptom, dalje kontrole i previjanja po vaskularnom kirurgu nakon HD. Dolazi do pogoršanja te je indicirana amputacija palca. Nakon amputacije rana se previja vlaknastom celuloznom oblogom sa dodatkom srebra, dolazi do poboljšanja i postupnog zatvaranja rane. U siječnju 2025. se pojavljuje crvenilo i novi ulkus ispod inicijalne rane. Učinjena je incizija, terapija negativnim tlakom u bolničkim uvjetima te naknadno pokrivanje defekta presatkom kože s bedra. Zadnja kontrola u travanju 2025.: pacijentica nesuradljiva, inzistira na samoprevijanju, rana otežano cijeli, trenutno dobiva i klindamicin po vaskularnom kirurgu. Rasprava: Primjer ove pacijentice jasno prikazuje trijas glavnih faktora rizika za razvoj ulkusa - neuropatiju, vaskulopatiju i biomehaničke promjene na mjestu nastanka. Vidljivo je i koliko je važno rano otkrivanje, multidisciplinarni pristup od početka bolesti te kako je visok rizik od recidiva. Zaključak: Prema podacima HZJZ, u 2021. je ŠB bila 4. uzrok smrti u RH. ŠB ima brojne i ozbiljne komplikacije. Dijabetičko stopalo je vodeći uzrok amputacija donjih ekstremiteta. Prema nekim istraživanjima, petogodišnje preživnjenje nakon amputacije je 50-70%. U slučaju pojave ulkusa, treba brzo reagirati te bi bilo optimalno da se u liječenje uključi multidisciplirani tim, s obzirom na multifaktorijalne uzroke.

Introduction and Aim: The aim of this paper is to present a case of a female patient with advanced complications of diabetes mellitus (DM) and to emphasize the importance of prevention and the role of the family physician in this process. Diabetic ulcers are the most common cause of lower limb amputations (1). The etiology is multifactorial—a combination of vasculopathy, neuropathy, and infection leads to wound development (2). More than 18.6 million people worldwide suffer from diabetic foot(3). The five-year mortality rate for such patients is about 30%, while after amputation it exceeds 70%. Prevention is crucial, and the family physician plays a major role by identifying diabetic patients at increased risk for ulcer development, conducting annual assessments, regular check-ups, and screening for complications(1, 4). Case Presentation: Patient: Female, 38 years old, type 1 DM for the past 26 years, with all complications: retinopathy, neuropathy, nephropathy (on hemodialysis since 2023), peripheral vascular disease. Hypertension, aortic valve stenosis, cardiac hypertrophy, hypothyroidism, gastric ulcer, secondary anemia. Smoker (20 cigarettes/day for 20 years). Allergies: penicillin, ceftriaxone, azithromycin, iodine contrast. Current therapy: amlodipine + valsartan 10+320 mg, bisoprolol 2.5 mg, urapidil 3x60 mg, moxonidine 0.6 mg, pantoprazole, paricalcitol, calcium acetate, magnesium subcarbonate, ISMN 2x20 mg, levothyroxine 100 mcg, insulin detemir 10+0+10, insulin aspart as needed according to glycemia, alprazolam 3x0.25 mg, atorvastatin 20 mg, apixaban 2.5 mg. No family history of type 1 DM. Current Illness: In August 2024, the patient was first examined in the practice due to redness and a wound on the left big toe, without pain. Antibiotics were prescribed, and she was referred to a vascular surgeon, who recommended octenisept dressings, further follow-ups, and dressing changes by the vascular surgeon after hemodialysis. The condition worsened, necessitating toe amputation. After amputation, the wound was dressed with a fibrous cellulose dressing with added silver, leading to improvement and gradual wound closure. In January 2025, redness and a new ulcer appeared below the initial wound. Incision was performed, negative pressure therapy administered in a hospital setting, and subsequently the defect was covered with a skin graft from the thigh. Last follow-up in April 2025: the patient was non-compliant, insisted on self-dressing, the wound was healing poorly, and she was currently receiving clindamycin as prescribed by the vascular surgeon. Discussion: This case clearly demonstrates the triad of main risk factors for ulcer development—neuropathy, vasculopathy, and biomechanical changes at the site of occurrence. It also highlights the importance of early detection, a multidisciplinary approach from the onset of the disease, and the high risk of recurrence. Conclusion: According to data from the Croatian Institute of Public Health, in 2021, diabetes was the fourth leading cause of death in Croatia. Diabetes has numerous and serious complications. Diabetic foot is the leading cause of lower limb amputations. According to some studies, five-year survival after amputation is 50–70%. In the event of ulcer occurrence, rapid intervention is necessary, and it is optimal for a multidisciplinary team to be involved in treatment, given the multifactorial causes.

Uvod s ciljem: Prikazan je slučaj 94-godišnjeg pacijenta koji je nakon preboljenja influence A s pneumonijom razvio hipokalemiju i novonastalu fibrilaciju atrija (FA). Uvođenjem dabigatrana kao antikoagulantne terapije pojavila se proktoragija koja je perzistirala i nakon zamjene lijeka apiksabanom. Klinička slika pobudila je sumnju na recidiv adenokarcinoma sigmoidnog kolona, operiranog 2008. godine. Terapija DOAK-om kod onkoloških pacijenata predstavlja izazov zbog potrebe za antikoagulacijom i rizika od krvarenja. Dabigatran nosi viši rizik GI krvarenja, dok apiksaban pokazuje nešto povoljniji sigurnosni profil. Pravilan odabir terapije i individualizirani pristup ključni su za optimalno liječenje. Cilj rada je opisati središnju ulogu obiteljskog liječnika u praćenju i zbrinjavanju hipokalemije, FA, proktoragije i srčanog zatajivanja kod pacijenta uznapredovale životne dobi s kompleksnim multimorbiditetom. Prikaz slučaja: Pacijent (94), kardiološki bolesnik s hipertenzijom, dislipidemijom, insuficijencijom mitralne valvule, kroničnim bubrežnim zatajivanjem stadija G3b, i benignom hiperplazijom prostate, klinički stabilan na kroničnoj terapiji bisoprololom, indapamidom, rosuvastatinom i tamsulozinom. Zbog adenokarcinoma sigmoidnog kolona 2008. godine liječen lijevostranom hemikolektomijom i neoadjuvantnom kemoterapijom. Krajem siječnja 2025. obolijeva od influence A s pneumonijom i hipokalemijom. Na terapiju oseltamivirom, levofloksacinom, teofilinom i ipratropij bromidom uslijedio je dobar klinički odgovor, no unatoč oralnoj nadoknadi kalija perzistirala je hipokalemija, zbog koje se učini zamjena indapamida eplerenonom. Međutim, zbog auskultatorno utvrđenih epizoda srčane aritmije uz elevirane vrijednosti NT- proBNP-a pacijent je upućen na priorietan kardiološki pregled. Utvrđuje se novonastala fibrilacija atrija i u antikoagulantnu terapiju uvodi dabigatran (2×110 mg). Unutar sljedeća 24 sata javlja se proktoragija i hematokezija. Nakon učinjenog hitnog gastroenterološkog pregleda preporuči se zamjena dabigatrana apiksabanom (2×2,5 mg), no krvarenje perzistira, uz mikrocitnu anemiju i porast onkomarkera CEA. Preporučenu kolonoskopiju pacijent unatoč objašnjenim rizicima odbija. Donese se odluka o zamjeni DOAK-a dalteparinom 5000 IU, pri čemu epizode krvarenja prestaju, ali uz nastavak pada hemoglobina i razvoj pretibijalnih tjestastih edema. Intenziviranjem diuretske terapije i uvođenjem oralne nadoknade željeza postignut je spor oporavak. U daljnjem tijeku planira se optimizacija farmakoterapije kroničnog srčanog zatajivanja i nastavak liječenja sideropenične anemije, uz praćenje općeg stanja i uključivanja palijativne skrbi ovisno o tijeku Rasprava: Slučaj ilustrira izazove antikoagulacije kod starijih pacijenata s multimorbiditetom. Rizik GI krvarenja bio je povećan zbog prethodne onkološke bolesti. Unatoč preferiranju DOAK-a u prevenciji tromboembolije kod FA, potrebno je pažljivo praćenje i prilagodba terapije. Zamjena dabigatrana apiksabanom nije spriječila krvarenje, što je, uz anemiju i porast CEA, pobudilo sumnju na recidiv maligniteta. Isključenje DOAK-a i primjena dalteparina doveli su do prestanka manifestnog krvarenja, ali su se nastavili problemi s anemijom i kardijalnom dekompenzacijom. S obzirom na dob, pacijent je nesklon invazivnoj dijagnostici i liječenju, pri čemu je obiteljski liječnik zadužen za poštivanje pacijentove odluke i pružanje optimalne suportivne skrbi i liječenja. Ovaj slučaj naglašava važnost individualiziranog pristupa te multidisciplinarne suradnje obiteljskog liječnika i konzultanata sekundarne zdravstvene zaštite. Zaključak: Primjena DOAK-a kod starijih pacijenata s visokim rizikom GI krvarenja zahtijeva oprez i individualizaciju terapije. Ovaj slučaj naglašava ključnu ulogu obiteljskog liječnika u prepoznavanju i upravljanju kompleksnim kliničkim stanjima, kao i važnost multidisciplinarnog pristupa u optimizaciji liječenja pacijenata s multimorbiditetom.

Introduction and Objective: This report presents a 94-year-old patient who developed hypokalemia and new-onset atrial fibrillation (AF) after recovering from influenza A with pneumonia. Dabigatran was introduced as anticoagulant therapy, leading to proctorrhagia, which persisted even after switching to apixaban. This raised suspicion of recurrent sigmoid colon adenocarcinoma, previously treated in 2008. Anticoagulation with DOACs in oncology patients is challenging due to the bleeding risk. Dabigatran has a higher risk of GI bleeding, while apixaban has a slightly better safety profile. Therapy selection and an individualized approach are crucial. This report highlights the key role of the general practitioner in managing hypokalemia, AF, proctorrhagia, and heart failure in an elderly multimorbid patient. Case Report: The patient (94) has hypertension, dyslipidemia, mitral valve insufficiency, chronic kidney disease (stage G3b), and benign prostatic hyperplasia. He has been stable on bisoprolol, indapamide, rosuvastatin, and tamsulosin. In 2008, he underwent left hemicolectomy and neoadjuvant chemotherapy for sigmoid colon adenocarcinoma. In January 2025, the patient contracted influenza A with pneumonia and hypokalemia. Treatment with oseltamivir, levofloxacin, theophylline, and ipratropium bromide resulted in a good clinical response. However, despite oral potassium supplementation, hypokalemia persisted, prompting the replacement of indapamide with eplerenone. Due to auscultatory findings of cardiac arrhythmia episodes and elevated NT-proBNP levels, the patient was referred for an urgent cardiology consultation. Newly diagnosed atrial fibrillation was confirmed, and anticoagulant therapy with dabigatran was initiated. Within the next 24 hours the patient developed rectal bleeding and hematochezia. Following an emergency gastroenterological evaluation, dabigatran was replaced with apixaban, however, the bleeding persisted, accompanied by microcytic anemia and elevated CEA tumor marker levels. Despite a detailed explanation of the associated risks, the patient declined the recommended colonoscopy. It was then decided to switch from DOAC therapy to dalteparin 5000 IU, after which the bleeding episodes ceased, although hemoglobin levels continued to drop and pretibial pitting edema developed. With intensified diuretic therapy and the introduction of oral iron supplementation, a gradual recovery was achieved. Further treatment plans include optimizing chronic heart failure pharmacotherapy and continuing management of iron deficiency anemia, along with monitoring the patient’s general condition and initiating palliative care if needed, depending on disease progression. Discussion: This case illustrates the challenges of anticoagulation in elderly multimorbid patients. The risk of GI bleeding was elevated due to prior malignancy. While DOACs are preferred for AF stroke prevention, careful monitoring and therapy adjustments are necessary. Switching from dabigatran to apixaban did not prevent bleeding, raising concerns about malignancy recurrence. DOAC discontinuation and dalteparin use resolved overt bleeding, but anemia and cardiac decompensation persisted. Given the patient’s age and reluctance to undergo invasive diagnostics, the general practitioner must respect his decisions while ensuring supportive care. This case highlights the need for an individualized approach and multidisciplinary collaboration. Conclusion: DOAC use in elderly patients with a high GI bleeding risk requires caution and therapy individualization. This case emphasizes the general practitioner’s key role in managing complex conditions and the importance of a multidisciplinary approach in optimizing treatment for multimorbid patients.

Bolesti prostate predstavljaju važan aspekt djelovanja liječnika obiteljske medicine zbog njihove visoke prevalencije te utjecaja na kvalitetu života pacijenata. Ove bolesti su značajan javnozdravstveni problem, osobito u populaciji starijih muškaraca (1). Cilj rada je kroz primjere iz prakse prikazati najčešće urološke bolesti u ambulanti liječnika obiteljske medicine s naglasakom na karcinom prostate, čija je incidencija u porastu (2). Benigna hipertrofija prostae i rak prostate su među najčešćim bolestima koje pogađaju muškarce starije od 50 godina. S obzirom na starenje populacije, očekuje se i porast učestalosti ovih bolesti . Vrlo čest urološki problem je prostatitis, koji također značajno utječe na kvalitetu života bolesnika, a upalne bolesti prostate predstavljaju jedan od rizika za razvoj karcinoma prostate (3). Akutni bakterijski prostatitis je rijedak i očituje se burnom kliničkom slikom (3). Liječi se parenteralno penicilinima širokog spektra, cefalosporinima treće generacije ili fluorokinolonima, s ili bez aminoglikozida. Kronični bakterijski prostatitis najčešći je uzrok rekurentnih mokraćnih infekcija u muškaraca. U kliničkoj slici dominira bol (u zdjelici, međici, leđima) uz uretralne, prostatičke, simptome koji traju tri mjeseca ili dulje, a obično nema općih simptoma i znakova infekcije.. Terapija kroničnog prostatitisa provodi se peroralno, najmanje 4 tjedna. Fluorokinoloni su antibiotici prvog izbora za liječenje kroničnog bakterijskog prostatitisa. Pri rezistenciji na kinolone, opcija je kotrimoksazol. Liječnik obiteljske medicine u svakodnevnom radu se također često susreće sa sindrom prostatitisa, to je kronični nebakterijski prostatitis/sindrom kronične zdjelične boli. Radi se o heterogenoj skupini bolesnika s obzirom na simptome i etiologiju bolesti, a dijagnoza se postavlja anamnestički i nakon isključenja drugih bolesti. Prema registru za rak HZJZ-a za 2022. godinu od karcinoma prostate je oboljelo 2609 muškaraca. Najčešća sijela raka kod muškaraca u 2022. godini bila su rak prostate (2609 slučajeva; 19 % svih dijagnoza raka u muškaraca), rak dušnika, bronha i pluća (2392; 17 %), rak debelog i završnog crijeva (2251; 16 %), (4). Rak prostate je otkriven najvećem broju muškaraca u dobnoj skupini 65-69 godina, njih 614, nakon toga u dobnoj skupini 70-74 godine, njih 588, dok je u dobnoj skupini 60-64 godina oboljelo 368 muškaraca (4). Budući da uspješnost liječenja ovisi u prvom redu o ranom otkrivanju, dana 1.2.2024. počela je provedba Posebnog programa za probir i rano otkrivanje raka prostate u Hrvatskoj. Program je usmjeren na muškarce u dobi od 55 do 69 godina koji nisu imali rak prostate i koji nisu radili pretragu PSA u posljednjih 12 mjeseci (5). Liječnici obiteljske medicine imaju važnu ulogu u prepoznavanju, dijagnosticiranju i liječenju bolesti prostate, a za ishod liječenja iznimno je važno pravovremeno upućivanje i bliska suradnja sa urolozima i onkolozima. Uloga obiteljskog liječnika u promicanje zdravog načina života, te provođenju probira i ranom otkrivanje raka prostate može značajno pridonijeti smanjenju učestalosti i ozbiljnosti bolesti. Holistički pristup, empatija i posvećenost obiteljskog liječnika bolesniku koji je obolio od maligne bolesti prostate, a koju često prati anksioznost i depresija neizmjerno su važni.

Prostate diseases represent an important aspect of the work of family physicians due to their high prevalence and impact on the quality of life of patients. These diseases are a significant public health problem, especially in the elderly male population (1). The aim of the paper is to present the most common urological diseases in the outpatient clinic of family physicians through practical examples, with an emphasis on prostate cancer, the incidence of which is increasing (2). Benign prostatic hypertrophy and prostate cancer are among the most common diseases affecting men over 50 years of age. Given the aging of the population, an increase in the incidence of these diseases is expected . A very common urological problem is prostatitis, which also significantly affects the quality of life of patients, and inflammatory diseases of the prostate represent one of the risks for the development of prostate cancer (3). Acute bacterial prostatitis is rare and manifests itself with a violent clinical picture (3). It is treated parenterally with broad-spectrum penicillins, third-generation cephalosporins or fluoroquinolones, with or without aminoglycosides. Chronic bacterial prostatitis is the most common cause of recurrent urinary tract infections in men. The clinical picture is dominated by pain (in the pelvis, perineum, back) with urethral, prostatic symptoms lasting three months or longer, and there are usually no general symptoms and signs of infection. Chronic prostatitis therapy is carried out orally, for at least 4 weeks. Fluoroquinolones are the antibiotics of first choice for the treatment of chronic bacterial prostatitis. In case of resistance to quinolones, cotrimoxazole is an option. In everyday work, family medicine doctors also often encounter prostatitis syndrome, which is chronic nonbacterial prostatitis/chronic pelvic pain syndrome. It is a heterogeneous group of patients with regard to the symptoms and etiology of the disease, and the diagnosis is made based on anamnesis and after excluding other diseases. According to the HZJZ cancer registry for 2022, 2609 men were diagnosed with prostate cancer. The most common types of cancer in men in 2022 were prostate cancer (2609 cases; 19% of all cancer diagnoses in men), trachea, bronchi and lung cancer (2392; 17%), and colon and rectum cancer (2251; 16%), (4). Prostate cancer was detected in the largest number of men in the age group 65-69 years, 614 of them, followed by the age group 70-74 years, 588 of them, while 368 men were diagnosed in the age group 60-64 years (4). Since the success of treatment depends primarily on early detection, on February 1, 2024, the implementation of the Special Program for Screening and Early Detection of Prostate Cancer in Croatia began. The program is aimed at men aged 55 to 69 who have not had prostate cancer and who have not had a PSA test in the last 12 months (5). Family medicine physicians play an important role in recognizing, diagnosing and treating prostate diseases, and timely referral and close cooperation with urologists and oncologists are extremely important for the outcome of treatment. The role of the family doctor in promoting a healthy lifestyle, and conducting screening and early detection of prostate cancer can significantly contribute to reducing the frequency and severity of the disease. A holistic approach, empathy and dedication of a family doctor to a patient suffering from malignant prostate disease, which is often accompanied by anxiety and depression, are extremely important.

UVOD S CILJEM Guillain-Barréov sindrom (GBS) je oblik polineuropatije koja uzrokuje slabost mišića.Incidencija GBS-a u svijetu kreće se od 0,6 do 4 slučaja na 100 000 ljudi. Simptomi uključuju slabost te osjećaj mravinjanja i bockanja ili gubitak osjeta. Refleksi su smanjeni ili odsutni. Pretpostavljeni uzrok je autoimuna reakcija. U dvije trećine osoba s GBS-om, simptomi počinju oko 5 dana do 3 tjedna nakon infekcije (kao što je infekcija Campylobacterom, mononukleoza ili druga virusna infekcija), operacije ili cijepljenja. Intravenski imunoglobulini ili izmjena plazme ubrzavaju oporavak. Cilj ovog rada bio je prikazati ulogu obiteljskog liječnika u pravodobnom prepoznavanju simptoma GBS-a. PRIKAZ SLUČAJA 50-godišnji pacijent, fizički radnik, javio se u ordinaciju obiteljske medicine zbog petodnevnog trnjenja prstiju na nogama, potom prstiju na rukama i jezika te gubitka osjeta okusa. Imao je tupu bol ramena zbog prethodnog nezgodnog pokreta. Prebolio je virozu 20 dana prije pojave simptoma trnjenja, što je bilo potvrđeno laboratorijskim nalazom s povišenim limfocitima; fizikalnim pregledom tada je bilo ustanovljeno da se radi o infekciji gornjih dišnih puteva. Negirao je bolove u drugim dijelovima tijela, slabost ili otežano kretanje. Pacijent nije imao prijašnjih epizoda bolesti neurološkog sustava, kao ni kroničnih bolesti. Fizikalnim pregledom bila je ustanovljena odsutnost patoloških refleksa i uredan tonus muskulature, u Rombergu je bio stabilan, urednog hoda. Pacijent je nepušač, obiteljska anamneza je negativna na tumore, negirao je uzimanje lijekova. Pacijent je bio poslan na hitni neurološki prijem. U nalazu likvora se bilježila blaga proteinorahija, a elektomineurografski nalaz ukazivao je na težu senzomotornu polineuropatiju (askonalno-demijelinizirajuću). Konačna dijagnoza bila je Guillan-Barréov sindrom. Provedeno je liječenje intravenskim imunoglobulinima i nakon devet dana pacijenta su otpustili iz bolnice uz ambulantnu fizikalnu terapiju. Nakon dva tjedna pacijent se vratio u ordinaciju navodeći poboljšanje stanja. RASPRAVA Kod pacijenta detaljno uzeta anamneza i fizikalni pregled pobudili su sumnju na polineuropatiju. Većina pacijenata razvija slabost koja počinje u donjim ekstremitetima zvog demijelinizacije perifernih živaca. GBS također često zahvaća kranijalne živce (45-75%), osobito bilateralnu paralizu facijalnog živca. Dijagnoza GBS-a može biti izazovna zbog heterogenosti u kliničkoj prezentaciji i manjka specifičnih dijagnostičkih alata ili biomarkera. Diferencijalna dijagnoza uključuje infekciju (difterija, lajmska bolest), upalu (neurosarkoid), paraneoplastični proces, malignom (zbog infiltracije korijena živaca) te metaboličke nedostatake. Iako je klasična prezentacija bolesti senzomotorički deficit, naš pacijent se u ambulanti prezentirao sa samo senzornim tegobama koje su uključivale parestezije okrajina i senzorni deficit okusnih pupoljaka jezika. Iznimno je važno u diferencijalnu dijagnozu senzorne neuropatije uzeti u obzir Guillan-Barréov sindrom. ZAKLJUČAK Liječnik obiteljske medicine ima značajnu ulogu u ranom prepoznavanju Guillain-Barréovoga sindroma. Zbog potencijalne mogućnosti smrtnih slučajeva (zahvaćenost respiratornih mišića, kardiovaskularni arest) pacijenta je bitno što žurnije uputiti na daljnju obradu, kako bi se izbjegao životno ugrožavajući nastavak bolesti.

INTRODUCTION WITH AIM Guillain-Barré syndrome (GBS) is a form of polyneuropathy that causes muscle weakness. The incidence of GBS worldwide ranges from 0.6 to 4 cases per 100,000 people. Symptoms include weakness and tingling and prickling sensations or loss of sensation. Reflexes are reduced or absent. The presumed cause is an autoimmune reaction. In two-thirds of people with GBS, symptoms begin about 5 days to 3 weeks after an infection (such as Campylobacter infection, mononucleosis or other viral infection), surgery or vaccination. Intravenous immunoglobulins or plasma exchange accelerate recovery. The aim of this paper was to demonstrate the role of the family physician in timely recognition of GBS symptoms. CASE REPORT A 50-year-old male, manual worker, presented to the family physician's office with a 5-day history of tingling in the toes, then the fingers and tongue, and loss of taste. He had dull shoulder pain due to a previous awkward movement. He had recovered from a viral infection 20 days before the onset of the numbness symptoms, which was confirmed by laboratory findings with elevated lymphocytes; physical examination at that time revealed an upper respiratory tract infection. He denied pain in other parts of the body, weakness, or difficulty moving. The patient had no previous episodes of neurological system disease, nor any chronic diseases. Physical examination revealed the absence of pathological reflexes and regular muscle tone, he was stable in Romberg, with a regular gait. The patient is a non-smoker, has a negative family history of tumors, and denies taking medications. The patient was sent to the emergency neurological department. The cerebrospinal fluid findings showed mild proteinorrhagia, and electromyography findings indicated severe sensorimotor polyneuropathy (axonal-demyelinating). The final diagnosis was Guillain-Barré syndrome. Treatment with intravenous immunoglobulin was initiated and the patient was discharged from the hospital after nine days with outpatient physical therapy. After two weeks, the patient returned, reporting improvement. DISCUSSION A detailed history and physical examination of the patient raised the suspicion of polyneuropathy. Most patients develop weakness that begins in the lower extremities due to demyelinisation of the peripheral nerves. GBS also frequently affects the cranial nerves (45-75%), particularly bilateral facial nerve palsy. The diagnosis of GBS can be challenging due to the heterogeneity of the clinical presentation and the lack of specific diagnostic tools or biomarkers. The differential diagnosis includes infection (diphtheria, Lyme disease), inflammation (neurosarcoid), paraneoplastic process, malignancy (due to nerve root infiltration), and metabolic deficiencies. Although the classic presentation of the disease is sensorimotor deficit, our patient presented to the outpatient clinic with only sensory complaints that included peripheral paresthesias and sensory deficit of the taste buds of the tongue. It is extremely important to consider Guillain-Barré syndrome in the differential diagnosis of sensory neuropathy. CONCLUSION The family physician has an important role in the early recognition of Guillain-Barré syndrome. Due to the potential for fatal cases (respiratory muscle involvement, cardiovascular arrest), it is important to refer the patient for further treatment as soon as possible to avoid life-threatening progression of the disease.

Uvod s ciljem Ankilozantni spondilitis (AS) je kronična, progresivna upalna reumatska bolest koja pripada grupi seronegativnih spondiloartropatija. Bolest primarno zahvaća aksijalni skelet, uključujući sakroilijakalne zglobove i kralježnicu te enteze. (1) Od izvanzglobnih manifestacija javlja se iridociklitis, a nešto rjeđe i daktilitis. U 92% slučajeva aksijalnih spondiloartritisa simptomi se javljaju prije 45. godine života. (2) Pravovremenom dijagnostikom i početkom liječenja moguće je značajno smanjiti progresiju kliničke slike i održati kvalitetu života pacijenta. Cilj ovog rada je prikazati kako čak i prepoznatljiva klinička slika poput one ankilozantnog spondilitisa godinama može proći neopaženo, maskirana korištenjem bezreceptnih analgetika te alternativnim metodama liječenja. Prikaz slučaja Pacijent (73) javlja se na pregled radi bolova u desnom ramenu i lijevom kuku koji se pojavljuju povremeno unatrag 2 godine. Navodi kako od 30. godine života ima izrazite bolove u lumbosakralnoj kralježnici koje je olakšavao bezreceptnim analgeticima –(primjerice ibuprofen 400 mg četiri puta dnevno u kombinaciji s paracetamolom 500 mg dva puta dnevno), posjetima kiropraktičaru i plivanjem. Prije desetak godina bolovi su se intenzivirali, a pacijent je razvio gastrointestinalne tegobe na ibuprofen te je u terapiju uveden tramadol u kombinaciji s paracetamolom. U privatnom angažmanu obavljao je fizikalnu terapiju jedan do dva puta godišnje. Iz obiteljske anamneze se saznaje da je majka pacijenta bolovala od nedijagnosticiranog artritisa i Raynaudova fenomena. Uvidom u medicinsku dokumentaciju utvrdi se kako je pacijent zadnji puta na ambulantnom pregledu bio prije 4 godine zbog hipertenzije te tada nije spominjao bolove, a terapiju je redovito naručivao telefonom. Fizikalnim pregledom pronađe se „stav skijaša“ – hiperlordoza vrata, gubitak lordoze lumbosakralne kralježnice te blaga fleksija u kukovima i koljenima, što rezultira stavom nagnutim prema naprijed. Opseg pokreta u desnom ramenu i lijevom kuku bio je ograničen, a na šakama se opaža bezbolni daktilitis – „kobasičasti prsti“. Pacijent je potom upućen na prvi pregled reumatologa. Daljnjom specijalističkom obradom potvrdi se pozitivan HLA B27/39 te radiološke pretrage koje se mogu uklopiti u sliku ankilozantnog spondilitisa. U terapiju je uveden sulfasalazin 500 mg s postupnim povećanjem doze do ukupno 2g dnevno. Pacijent je upućen na fizikalnu terapiju i redovite kontrole reumatologa. Rasprava i zaključak Ovaj prikaz slučaja pokazuje kako nekontrolirana uporaba bezreceptnih analgetika može znatno odgoditi postavljanje dijagnoze i početak adekvatnog liječenja, stoga je iznimno važno inzistirati na ambulantnom pregledu i dijagnostici kod pacijenata koji redovito naručuju analgetsku terapiju, a nemaju potvrđenu dijagnozu. Iako je dob početka tegoba važan kriterij u postavljanju dijagnoze, potrebno je uzeti u obzir mogućnost da su simptomi počeli godinama ranije, ali zbog samomedikacije pacijenta nisu pravovremeno prepoznati. Kratice AS – ankilozantni spondilitis HLA B27 – eng. Human Leukocyte Antigen B27

Introduction and Objective Ankylosing spondylitis (AS) is a chronic, progressive inflammatory rheumatic disease that belongs to the group of seronegative spondyloarthropathies. The disease primarily affects the axial skeleton, including the sacroiliac joints, spine, and entheses. (1) Extra-articular manifestations include iridocyclitis and, less commonly, dactylitis. In 92% of axial spondyloarthritis cases, symptoms appear before the age of 45. (2) Timely diagnosis and the initiation of treatment can significantly reduce disease progression and maintain the patient's quality of life. The aim of this study is to show how even a recognizable clinical presentation, such as that of ankylosing spondylitis, can go unnoticed for years, masked by the use of over-the-counter analgesics and alternative treatments. Case Presentation A 73-year-old patient presents with complaints of intermittent pain in the right shoulder and left hip that has been occurring for the past two years. He mentions that, since the age of 30, he has had significant pain in the lumbosacral spine, which he relieved with over-the-counter analgesics (e.g., ibuprofen 400 mg four times a day in combination with paracetamol 500 mg twice a day), visits to a chiropractor, and swimming. About ten years ago, the pain intensified and the patient developed gastrointestinal issues from ibuprofen, so tramadol in combination with paracetamol was introduced. He also underwent physical therapy one to two times per year privately. Family history reveals that the patient's mother suffered from undiagnosed arthritis and Raynaud's phenomenon. A review of the patient's medical documentation reveals that his last outpatient visit was four years ago for hypertension, at which time he did not mention any pain and his medication was regularly ordered by phone. On physical examination, a "ski-jumper posture" is observed—cervical hyperlordosis, loss of lordosis in the lumbosacral spine, and mild flexion in the hips and knees, resulting in a forward-tilted posture. Range of motion in the right shoulder and left hip was limited, and painless dactylitis—"sausage fingers"—was noted on the hands. The patient was then referred for a first visit to a rheumatologist. Further specialist examination confirmed positive HLA B27/39 and radiological findings consistent with ankylosing spondylitis. Sulfasalazine 500 mg was introduced, with a gradual dose increase to a total of 2g per day. The patient was referred for physical therapy and regular rheumatology follow-ups. Discussion and Conclusion This case presentation demonstrates how uncontrolled use of over-the-counter analgesics can significantly delay the diagnosis and initiation of appropriate treatment. Therefore, it is crucial to insist on outpatient examinations and diagnostics for patients who regularly order analgesic therapy without a confirmed diagnosis. Although the age of symptom onset is an important criterion in diagnosis, it is necessary to consider the possibility that symptoms began years earlier but were not timely recognized due to the patient's self-medication. Abbreviations AS – Ankylosing Spondylitis HLA B27 – Human Leukocyte Antigen B27

Sažetak Intersticijski cistitis/sindrom boli u mjehuru (IC/BPS) definira se kao neugodan osjećaj boli, pritiska ili nelagode vezan uz mokraćni mjehur koji traje dulje od šest tjedana, bez prisutne infekcije ili poznatog uzroka. Glavni simptomi uključuju nelagodu pri punjenju mjehura i olakšanje nakon mokrenja, s lokalizacijom boli najčešće suprapubično ili uretalno. Simptomi se pogoršavaju nakon određene hrane, stresa ili fizičke aktivnosti. Dijagnostički pristup uključuje isključivanje drugih bolesti, posebno maligniteta, pažljivo uzimanje anamneze i fizički pregled zdjelice. Analiza urina isključuje infekciju, a cistoskopija se preporučuje samo u slučaju terapijskog neuspjeha ili sumnje na druge bolesti. Terapija IC/BPS počinje promjenama načina života (prehrana, aktivnosti, unos tekućine), zatim primjenom amitriptilina kao prve linije liječenja. Alternativa je pentosan polisulfat, a kod alergičara koristi se hidroksizin. Za ublažavanje boli koriste se analgetici (npr. ibuprofen). U refraktornim slučajevima primjenjuju se hidrodistentija mjehura, liječenje Hunnerovih lezija ili intravezikalne terapije. Indikacije za upućivanje specijalistu uključuju hematuriju, složene simptome, neurološke bolesti, prisutnost masa u zdjelici, prolaps zdjeličnih organa i izostanak odgovora na prvu liniju liječenja. Asimptomatska bakteriurija (ABU) definira se kao prisutnost bakterija u urinu bez simptoma infekcije mokraćnog sustava. Dijagnosticira se putem uzoraka srednjeg mlaza: dva uzorka kod žena, jedan kod muškaraca, a kod kateteriziranih pacijenata dovoljan je jedan uzorak s ≥10² CFU/mL. Incidencija ABU-a raste s dobi i prisutna je u 3–5 % trudnica, 10–20 % starijih žena te 30–50 % korisnika ustanova za dugotrajnu skrb. Liječenje ABU kod zdravih žena s ponavljanim UTI-ima povećava rizik od novih infekcija, stoga se ne preporučuje. U trudnoći liječenje ABU smanjuje rizik od niske porođajne mase, prijevremenog poroda i pijelonefritisa; preporučuje se kratkotrajno liječenje ili jednokratna doza antibiotika. Zaključno: terapije za IC/BPS i ABU moraju biti individualizirane, s ciljem smanjenja simptoma i izbjegavanja nepotrebnog liječenja koje može donijeti više štete nego koristi.

SUMMARY Interstitial cystitis/bladder pain syndrome (IC/BPS) is defined as an unpleasant sensation of pain, pressure, or discomfort perceived to be related to the urinary bladder, lasting longer than six weeks, without evidence of infection or any known cause. The main symptoms include discomfort during bladder filling and relief after voiding, with pain most commonly localized in the suprapubic or urethral area. Symptoms are often aggravated by certain foods, stress, or physical activity. The diagnostic approach involves excluding other conditions—especially malignancy—through detailed medical history and pelvic examination. Urinalysis is used to rule out infection, while cystoscopy is recommended only in cases of treatment failure or suspected alternative pathology. Treatment of IC/BPS begins with lifestyle modifications (diet, physical activity, fluid intake), followed by pharmacologic therapy with amitriptyline as the first-line agent. Alternatives include pentosan polysulfate, while hydroxyzine is used for patients with allergic tendencies. Pain is managed with analgesics (e.g., ibuprofen). In refractory cases, bladder hydrodistention, treatment of Hunner lesions, or intravesical therapies may be considered. Indications for specialist referral include hematuria, complex symptoms, neurologic disorders, presence of pelvic masses, pelvic organ prolapse, and failure to respond to initial treatment. Asymptomatic bacteriuria (ABU) is defined as the presence of bacteria in the urine without signs or symptoms of urinary tract infection. Diagnosis is made using midstream urine samples: two specimens for women, one for men, and one catheter specimen with ≥10² CFU/mL for catheterized patients. The incidence of ABU increases with age and is found in 3–5% of pregnant women, 10–20% of older women, and 30–50% of residents in long-term care facilities. Treating ABU in healthy women with recurrent UTIs increases the risk of new infections and is therefore not recommended. In pregnancy, however, treating ABU reduces the risk of low birth weight, preterm birth, and pyelonephritis; short-term or single-dose antibiotic treatment is recommended. Conclusion: Treatments for IC/BPS and ABU must be individualized, aiming to reduce symptoms while avoiding unnecessary interventions that may cause more harm than benefit.